SAMI, SIROMAŠNI, GLADNI, BEZ STRUJE… HRISTOS SE RODI!

256

ohjPosjetili smo stanovnike zabačenih zaseoka: Ovo su ljudi na koje je Hrvatska zaboravila. Zdjela kupusa od jučer i lonac vode koji uvijek stoji u kutu njegove ploče jedino je što još može zagrijati stari šporet bake Ljube Obradović (88) iz Listovače. Gotovo se može čuti hladnoća koju joj snažna bura unosi kroz okno i preko praga, iako su i prozor i vrata zatvoreni. Na zidu su dva kalendara, jedan iz 2007., a drugi je od prošle godine. Između njih petrolejska lampa. Kredenac je od zemljanog poda izdignut ciglama. U njemu su tri sata, sve jedan prati drugoga. Krevet u kutu uredno je složen.

Pogrbljena starica slabo vidi, a čuje samo ako joj se zadere na uho. Na glavi joj dvije marame, a s po jednom je povezala nožne zglobove. Majica na sebi ima četiri ili pet. Struje nema. Po vodu ide u bunar u susjedstvo gdje su nekada živjela braća njenog pokojnog muža, ali samo kada nema snijega. Do nje se autom može samo kada nisu jake kiše, jer mjesni put siječe rječicu preko koje nema mosta. Ima jedan pješački, ali se treba dobro paziti na koju od njegovih daščica nagaziti. iu1

Obilazio je baku Ljubu nećak Mile Krnjaja, ali je i on nedavno umro, isto kao i njezina sestra, muž i gotovo svi u selu. To si i ona želi, da je više nema. To joj je, doduše, jedna od dvije želje koje ima.

Druga je da se nekako riješi puhova koji su u staroj naherenoj straćari pronašli dom, pa po cijele noći putuju, škripe i ispuštaju zvukove koje nam je baka Ljuba pokušala prenijeti, ali nije uspjela jer je zaplakala.

Tješi je Branka Bakšić Mitić, glinska dogradonačelnica koja nas je k njoj dovela. Pokušava joj nabaviti solarne panele za nekih 4300 kuna koji bi joj omogućili da ima žarulju i električnu napravu za tjeranje puhova. Za troje je starčadi to već uspjela pribaviti, ostalo ih je još pet kritičnih, bilo ih je šest, ali je jedna baka u međuvremenu umrla. Nada se da će ova poživjeti makar toliko.

ff2Baka Ljuba živi 80 kilometara od Trga bana Jelačića u Zagrebu i 10 kilometara od Gline. Zamjenici gradonačelnika obično pomažu gradonačelniku, jedan oko gospodarstva, a drugi je zadužen za društvene djelatnosti. U Glini ne, tamo je jedan zadužen za Hrvate, a drugi, u ovom slučaju je to Branka, za Srbe, jer je i izabrana iz redova srpske nacionalne manjine.

U razbacanim banijskim zaseocima živi ih još nekoliko stotina, na Brankinu su popisu socijalnih slučajeva 204 imena. Nekima je nabavila peći, drugim osigurala socijalu, neki nisu imali zdravstveno osiguranje, a neki čak ni osobne iskaznice. Svoj je stari Mercedes već razderala ovim putevima, a službeni koji ima pogon na sva četiri kotača dobije ponekad, kada joj gradonačelnik pozitivno odgovori na njezinu pisanu zamolbu.

– Koji je danas dan – pita baka Ljuba Branku.

– Danas je četvrtak, u nedjelju je Badnji dan, a u ponedjeljak je Božić, Ljubo – odgovara joj strpljiva žena.

– A je li mi ti satovi idu pravo? – pita zabrinuto pokazujući prema trima budilicama čije kazaljke ionako ne vidi.

– Idu, bako, idu – umirujemo staricu.

Ovdje je od šezdesete godine, otkako se iz sirotinje, kaže, udala u sirotinju. Nikada i nisu imali struje, iako je žica prolazila kroz selo, jer im nije trebala. Za blago su mogli brinuti i bez nje. A dok joj je čovjek bio živ, govori, brinuo se o imanju, sada više nema tko, jer su svi pomrli. Priča nam to dok nas ispraća ganjkom pokušavajući valjda objasniti zašto je naheren, a drvena stepeništa klimava. Mahnula nam je na odlasku, a njezine dobre želje i blagoslovi s posljednje stepenice pratili su nas preko dvorišta.

Elektri se to ne isplati

ff1Ljudi iz Crvenog križa mislili su da bi bilo dobro da se baka Ljuba preseli Stevi Obradoviću, poluslijepom 93-godišnjaku koji malo dalje također živi sam. Ima struje, a kod njega je i toplije jer ima dobru peć, a ona bi mogla skuhati. No ona to ne želi. Boji se što će selo reći. Stevini su isto svi pomrli, a kao ni Ljuba, djece nikada nije imao. Supruga je otišla prije pet godina, dugo se brinuo o njoj jer je bila nepokretna i prikovana za krevet.

– Teško mi je. Dođe Branka ponekad i ove cure iz Crvenog križa. Jutros ih je bilo četiri ili pet. Donijeli su paket za Novu godinu. Uglavnom jedem mlijeko, jogurt i kekse. Ne kuham jer ne vidim, a i ne znam kako jer je to uvijek radila supruga. Imam struju pa slušam radio. Ne bih želio odavde otići jer sam tu rođen – prepričao nam je Stevo svoju svakodnevicu koju uglavnom provodi na svojem otomanu.

Od Listovače idemo prema Glini urednom asfaltiranom cestom. S obje su strane napuštene kuće koje se mogu kupiti za 10.000 eura i propali pogon metalske industrije. Nešto se života vidi tek u romskom naselju koje je izniklo usput. Svako skretanje s te ceste udesno vodi nas makadamom do nove tužne priče. O onima do kojih ne možemo doći jer nemamo terensko vozilo priča nam Branka.

– Imam vam Đuru Galjena iz Dragotine, on je sa svojim ocem sam rušio stabla po šumi i postavljao bandere kako bi u selo došla struja. On se vratio 2013. godine, a 2009. je bio rok za podnošenje zahtjeva za obnovu priključka. U njegovoj su kući za to vrijeme bili doseljenici iz Bosne i struja je isključena kada su oni izašli. Nisu mu htjeli pustiti struju jer je zakasnio sa zahtjevom. Pisali smo Heri, Elektri, nema kome nismo. Ali morao je ponovo platiti priključak 7800 kuna plus 3500 kuna atest, uspjela sam to srediti preko donatora jer on za to nije imao novca – priča Branka.

Neimaština je jedan od razloga zašto ljudi nemaju struje. Drugi su imovinski razlozi. Kuća bake iz Trnovca gruntovno se vodi na poljoprivrednu zadrugu iz vremena Drugog svjetskog rata, pa ne može podnijeti zahtjev za priključenje jer nije vlasnica. Ima situacija kada treba povući instalacije 200 ili 600 metara, što Elektra ne želi jer im se ne isplati za po jednog korisnika koji će koristiti po jednu žarulju. Na takvu odbijenicu naišao je Dragoslav Babić, bolesni hrvatski branitelj, kojemu Branka također pokušava pomoći. Slično je s komunalnom naknadom. Iako je svi imaju obvezu plaćati, ona je, smatraju u Gradu, nedostatna da bi se njome barem popravili mjesni putevi, zahvati na tome su minimalni. Jednog su čovjeka čak i oslobodili plaćanja, samo kako mu ne bi morali probiti zapušteni put do kuće.

Do njega se više ne može. Osim prirode, mjesne i šumske puteve razvaljuju neumorni sjekači banijskih šuma iza kojih ostaje pustoš. Milan Lazić živi u kući svoje sestre u Banskom Drenovcu. Istekla mu je bila osobna iskaznica, radio je na crno u šumi i slomio nogu na dva mjesta. Nije imao zdravstveno osiguranje, pa nije išao k liječniku. Noga mu je sama zarasla onako kako su kosti bile slomljene, pa sada šepa. Živi, kaže Branka, u stravičnim uvjetima. Podnijeli su zahtjev za njegovo stambeno zbrinjavanje. Čekaju odgovor već godinu dana. Malo-pomalo, bavljenje ovim nesretnicima sve je manje društveni problem, a sve više Brankina osobna borba.ff4

– Grad kaže da nikome ne može uvesti struju. Jednom su Grad i Županija dali jednokratnu pomoć od 3000 kuna čovjeku u Dangubama kojem se uvela struja. Bilo je to pred izbore. Poslije toga ništa. Problem je u tome što ja nisam ni u jednoj političkoj stranci i kao nezavisni kandidat nisam im zanimljiva za neke kombinacije. Svi bi političari trebali biti u službi naroda, ali to baš nije tako. Ja ne mogu gledati da ljudi ovako žive – kaže Branka.

Stari komad svinje za blagdan

Za ovih pet kućanstava koje bi se moglo riješiti solarnim panelima trebalo bi samo desetak tisuća eura, za njima Branka intenzivno traga, pisala je Veleposlanstvu Republike Srbije, rekli su joj tamo, kaže Branka, da će razgovarati s Miloradom Pupovcem, ali od toga nije bilo ništa. Bila je i kod gradonačelnika Bandića, obećao je i on da će spojiti struju, ali na tom je ostalo. Zna da Zagreb nema veze s Glinom, ali mislila je, Bandić ima i daje svima, pa će možda i njima.

– Onda sam poslala jednom svojem prijatelju u Švedsku, koji je ljetos bio na godišnjem u Glini, a radi u jednoj bogatoj tvrtki, jednu zamolbu. Kažem mu, ‘ajd probaj vidjeti da tvoj gazda isfinancira makar jednu struju. A znate što mu je rekao šef? Da ne vjeruje da u Hrvatskoj ima takvih slučajeva da ljudi nemaju struju, jer da tada ne bi mogla država ući u Europsku uniju – čudi se Branka.

Na broju 107 u Majskim Poljanama, zaseoku Zlonoge živi najmlađi od ljudi koje smo upoznali, 62-godišnji Mile Jarić. Tu je rođen, tijekom rata je bio u Zagrebu, radio u Italiji, a pokojna supruga htjela je da se vrate. Živi od 800 kuna socijalne pomoći. Ima dovoljno jer, kaže, ne plaća režije, kada ih nema.

– Prije tri i pol godine sam se razbolio, dobio sam upalu pluća. Tri puta u Topusko, dva puta u Petrinju. Tristo kuna otišlo. Nisam imao kako platiti. I na kraju za 861 kunu duga isključe me i odnijeli mi uru, što sam prije platio 9200 kuna. Sada ja više tih novaca nemam. A nema novca, nema ni struje – priča Mile.

Od nekadašnjeg poljoprivrednog imanja ostala je polusrušena staja i sjenik bez dasaka. Mile spava, blaguje i živi u desetak kvadrata zadimljene kuhinje u kojoj je teško disati. Loš je šparet, a svijeća i njegova cigareta nimalo ne pomažu. Ima kujicu, neku mješanku lovačkog psa koja mu je dolutala, pa joj nije dao ime. S njom dijeli tjesteninu koju skuha. Kad je ima.

– Mile, pa ti ćeš se tu ugušiti – kaže mu Branka gledajući prema lošoj peći.

– Pa neću biti prvi, i Mirko se ugušio, pa što – uzvraća Mile dosjetkom koja mu je duhovita.

Svakodnevica mu se svodi na puko preživljavanje. Ima samo dvije brige – kako osigurati hranu i kako pribaviti ogrjev. Ono malo slobodnog vremena koristi za šetnju selom.

– Koliko vas ima? – pitamo.

Vesna, baba Eva, Mira, čiča Branko, strina, Peko, Vesnina baka i ja. Osam – nabrojio je Mile.

– Koliko vas je bilo u vašoj mladosti?

– Ha, 22-23 kuće, a u svakoj po 4-5, pa računaj, znači preko sto. U mojoj kući nas je bilo osam, đed i baba, ćaća i mater i nas četvero djece. Ponekad odem kod susjeda pa pričamo o tim vremenima kako nas je bilo puno selo, kad smo došli u kino u Glinu, nas 15-20 djece samo iz Zlonoga, a jedan ide kupit karte. A čovjek na blagajni se čudi, ajme koliko vas je malih Zlonogaša – kaže Mile.

Mile vjeruje da će u budućnosti biti bolje, no što to njemu vrijedi, dodaje, kada je bolestan. Proslavio bi Božić, ali nema s kime. Kod jedne bake u susjedstvu u škrinji drži komad svinjetine koji je dobio, pa će ispeći malo mesa i skuhati malo juhe. Bit će to za njega jedan lijepi Božić. Televiziju ne može pratiti, pa će na radiju na baterije poslušati malo muzike, a onda, kao i obično, zaspati kada padne mrak.

Bole ga leđa, a otkako je prebolio upalu pluća koristi “pumpicu”. Požutjeli brkovi usred sijede brade svjedoče da ga ni to nije natjeralo da prestane pušiti.

Odosmo dalje, ali ostajemo u Majskim Poljanama, 200 je kućnih brojeva, pa zapravo putujemo po zaseocima koji uglavnom nose imena po prezimenima stanovnika.

– Ovdje živi jedan stariji bračni par, tu dolje su kći i mama koja ima 92 godine, onda, tu su kupili dvije kuće vikendaši koji navrate samo ljeti. Ove prekrasne drvene kuće sve su prazne. Nema nikoga niti će itko doći. Ova sela će jednom zarasti u šume i sve će prerasti u lovišta – misli Branka.

Penjemo se na jedno od stotinu brda i hvatamo 90-godišnjeg starca koji gura bicikl. Vozimo polako iza njega jer nas ne čuje. Branka kaže da se zove Miloš Nišević, živi sam na kraju sela i tužan je jer su mu nedavno ukrali motornu pilu. Zvoni joj mobitel, zovu donatori, jedno državno poduzeće koje želi pomoći, ali ne žele da se za to zna. Tako su nedavno jednoj obitelji osigurali prozore i vrata.

Baka Stana iz zaseoka Bjelajci, u čiju kuću ulazimo na samu Staru godinu, dobila je novi linoleum.

– Bila ti meni zdrava, Bog ti dao svu sreću, ja te toliko volim, živa i zdrava bila – zahvalila je baka Stana Nišević onoj koja ja za to najzaslužnija, ne znajući da joj Branka upravo sprema još jedan poklon – deku za hladne zimske noći.

Godine i ne zna prebrojiti

U goste joj je navratio susjed Jovo Grubić, kojemu je pravo ime Slavko. Nacijepa Stani drva, pa mu ona skuha kavu, a ponekad dobije i za cigarete.

ff3– Bako, koliko imate godina? – pitamo je naslonjenu na štap.

– Previše. Nije me ćaća dao u školu pa i ne znam brojati – kaže ona, ali se dosjetila da piše na osobnoj, pa kaže Jovi da je doda iz kutijice, al da pazi da ne ispadne. Pisalo je 6. 6. 1931. godine.

I peć je nova, stigla pred zimu. Na njoj se kuha kupus, bit će, kaže baka, za tri dana, sve do Božića.

– A što ćete za Božić – pitamo je.

– Isto kao i svaki drugi, Božić je meni svaki dan kada imam što staviti na stol – odgovara. A tamo je, osim one džezve kave, tegla svinjske masti, tanjur s jednim keksom, smoki i par kriški mandarine.

Stana ima struje za jednu žarulju koju koristi, a ima i gosta pa nije usamljena. Sretna je, možda i više nego što je bila u mladosti.

– Ja sam iz Velikog Obljaja, zvala sam se Lončar i tu sam se udala za propalicu. Bio je lutalica, pio je i nije volio raditi. Ja rodim i dijete, a moj stariji brat kaže, aj ti natrag k nama i nosi to dijete. A kamo ću ići, neću ja svoju kuću napustiti – priča baka.

– Je li se poslije što promijenilo? – pitamo je.

– Jest, bio je još gori u starosti. Umro je prije šest godina. I sad mi je ružno. Lijepo je imati svoga druga, svoju kuću i svoj život. Ja sam naučena da imam sve. Imala sam pune džepove novca. Evo, tu je Jovo, ja sam imala bašču da takve nitko nije imao. Sve prodavala u Glini na placu, svake srijede i subote. Sama s konjima išla. A sada ne mogu ništa – odgovara Stana.

Sada ima šest kokoši i pijetla, ali ne nose jaja preko zime. Ima još nekih susjeda koji je obiđu, kaže da su jako dobi i vode o njoj brige. U dugu je za struju 300 kuna. Branka se čudi kako s jednom žaruljom. Stana otkriva da koristi još dvije povremeno, a i jednu ratu nije platila. Televiziju bi mogla imati, ali neće, jer zna da bi joj došli inkasatori, a za njih nema novca pa s njima neće imati posla. Nekada je imala nov televizor, ali je nestao u Oluji. Ona je tada otišla kod kćeri u Srbiju. Njezin čovjek, kaže, prvi se vratio, njoj nije dala kći, a i bolje da nije, kaže, jer bi ga ubila, ili on nju.

– Prodao je dvije rali šume, a kakve su to bile bukve za diku, a nikome nije dinara dao – klima ona glavom.

Jovo veli da nije sam jer ima brata u Zagrebu koji navrati ponekad. I on ima struju. Ni Stana ni on ne mogu prežaliti smrt susjeda Miće Bjelajca, kojega je iznenada izdalo srce.

– Još imam njegova dva krumpira. Cijelo ljeto mi je nosio svega, povrća i grožđa, pravi je bio drug. I on je otišao – prokomentirala je baka Stana.

Bura je na Baniji najavljivala snijeg koji će u večernjim satima pasti. Zabijelit će ovu pustoš, pokriti njezine razrovane puteve i još malo utišati vapaje ovih jadnika. piše