Na tebe ne mogu zaboraviti, pa ja sam te zavolio čim smo se upoznali, rekao je dječak Jan baki Mariji. Upoznali su se prošlog proljeća u parku Doma za starije osobe na Trešnjevci i od tada su nerazdvojni.
.Baka Marija (82) gotovo je svaki dan oko 11 sati na istom mjestu. U parku Doma za starije osobe Trešnjevka. Dođe i čeka. Uvijek stigne prije Jana (4), dječaka kojeg je upoznala tek prošlog proljeća. Obožava taj njihov zajednički ritual. Onaj trenutak kad ju on ugleda na ulazu u park. Kad mu ništa na svijetu nije važnije nego dotrči do ‘svoje’ bake Marije. Da je zagrli i poljubi.
– Svi se čude našem prijateljstvu, pitaju me čime sam ga to pridobila. Nisam ničim, jednostavno se dogodilo. Neobično je svima kako me samo tako prihvatio kao svoju baku – rekla je Marija Turčinović.
Nijedno prijateljstvo nije slučajno, napisao je američki pisac kratkih priča William Sydney Porter. I nije. Svakako ne kod malog Jana i bake Marije. Njihovo prijateljstvo pokazuje još jednom da su godine samo broj. I da nikad nije prekasno, ili prerano, naći najboljeg prijatelja.
– Bako, a koliko ti godina imaš? – pitao je Jan.
– Pa, 82 – odgovorila mu je baka Marija.
– A, kada ću ja imati više od tebe? – nastavio je s pitanjima dječak, koji obožava brojke.
Sve mu se vrti oko njih. Ili, uglavnom sve.
– Je, baš voli brojke. Kaže on meni da ću ja kad njegova mama navrši 35 godina doći kod njih živjeti. Sve on kroz brojke. Njegov tata će kolica ugurati u auto, a ako sam ja umorna,kaže mi, nek sjednem na kauč, a on će pored mene sjediti dok se ja ne odmori – nasmijala se Marija.
Jan ju obožava. U parku je samo s njom. Svih 45 minuta koliko je tamo. Bere joj cvijeće, donosi kamenčiće, govori kako će joj donositi lijek ako se razboli. I stalno ju nešto ispituje. Dječak ide u Montessori vrtić, koji se nalazi nedaleko od Doma za sarije osobe Trešnjevka, čija je gospođa Marija korisnica. I njih dvoje se vjerojatno nikad ne bi ni sreli da Dom svoj park nije uredio kao dječje igralište u koje su počeli dolaziti roditelji s klincima te djeca iz vrtića.
– Za njihovo sam prijateljstvo čula od teta u vrtiću. Na početku mi je to bilo čudno i zabrinjavajuće. No s vremenom sam shvatila da je to nešto što bi moglo jako dobro utjecati na njega i baku Mariju. Mome suprugu, pak, ništa tu nije bilo neobično, njemu je to od početka bilo sasvim u redu – rekla je Martina Grivičić, Janova mama.
Za baku Mariju druženja s Janom su najdraži dio dana. I iako je u invalidskim kolicima, nema toga što će je spriječiti da iz svoje sobe u Domu ne dođe u park.
– Jako mi puno znači to naše druženje, na mene ima vrlo pozitivan utjecaj – rekla je gospođa Marija, koja se ovog proljeća uplašila da je možda izgubila svojeg prijatelja.
– Nismo se vidjeli nekoliko tjedana preko zime. Pomislila sam da me je zaboravio, da me se neće sjećati. A onda su krenuli topli dani, i evo njega opet u parku. Nasmiješio mi se s ograde i potrčao u zagrljaj. Rekla sam mu da sam mislila da će me zaboraviti, a on mi je odgovorio: ‘Ja da tebe zaboravim, pa ja sam te zavolio od prvog dana – ispričala je Marija, koja ima i dvije kćeri, troje unučadi i praunuka koji joj također često dolaze u posjet.
Jan i Marija upoznali su se prošlog proljeća. Prišao joj je jer ju je vidio u kolicima.
– Sjedila sam u hladu u parku kad je došao do mene, gledao je u kolica, malo ih je proučavao. Vidjela sam da je mali drag, i pitam ja njega, a kako se ti zoveš? On mi se odmah stisnuo u krilo i pitao me kako se ja zovem. Rekla sam mu da sam ja baka Marija. Potom mi je rekao: ‘Jesi li ti moja baka Marija’, na što sam mu odgovorila da mogu biti ako želi – rekla je.
Jan nije trebao ništa ni reći. Baka Marija dobila je odgovor kad se dječak vratio sutradan u park kod nje, a potom i dan kasnije. Bio je to početak posebnog prijateljstva, koje traje već više od godinu dana.
– Baka Marija mu je puno zanimljivija od druge djece. Baka ima puno zanimljivije priče, puno više zna… – kaže mama Martina.
Jan joj je rekao da baku Mariju želi dovesti kući da živi s njima.
– Da, pozvao ju je k nama i na ručak. Rekla sam mu da sumnjam da će baka Marija doći kod nas živjeti jer ima svoj dom, ali da bi na ručak svakako mogla doći. Pitao me Jan da za nju napravimo roštilj, to je i njemu najdraže. Pristali smo, i sad samo to trebamo organizirati – rekla je mama Martina.
Janova mama upoznala se s gospođom Marijom. I nju je zanimalo tko je ta osoba o kojoj njezin četverogodišnji sin ne prestaje pričati.
– Rekla sam joj da sam čula za nju, jako lijepe stvari, i kako Jana podučava brojalicama. Ona mi je ispričala kako joj je Jan jako drag i kako se vole družiti. Da se i ona i on vesele njihovom prijateljstvu. I tada je ona moja briga koja je bila na početku potpuno splasnula – istaknula je mama Martina.
Nije ni baki Mariji bilo svejedno, i ona je bila u strahu prilikom upoznavanja s Janovom majkom.
– Pitala sam ju jel to nezgodno da je Jan prema meni toliko privržen. Mislim, nikad ne možete znati kako će roditelji na to reagirati, ja sam ipak starica, a njihovo dijete ima samo četiri godine. Gospođa Martina je rekla da joj je drago da mi je privržen i da želi sa mnom razgovarati – rekla je baka Marija.
Prije nešto više od godinu dana nisu se znali, a danas su nerazdvojni. Dirljivo prijateljstvo bake od 82 godine i dječaka od četiri godine. Svaki dan na istom mjestu, u parku Doma za starije oko 11 sati.
– Znam da to neće trajati vječno, ali Bože dragi… Dokle god se ja mogu spustiti u park, i dok će oni dolaziti, rado ću se družiti s njim – kaže baka Marija. piše i video
Pogledajte video:
