Meksiko je nama Hrvatima posebno drag – donio nam je dvije olimpijske medalje 1968. godine koje je osvojila popularna Đuke.
Đurđica Bjedov rođena je u Splitu 5. travnja 1947. godine. Plivačku karijeru započela je u splitskom POŠK-u, čija je članica bila do 1962. godine, zatim je plivala u plivačkom klubu Mornar od 1962. do 1971. godine, dok je reprezentativka Jugoslavije bila od 1964. do 1971. „Đuka nacionale“ zapanjila je te 1968. godine svijet, ushitila brojna sportska srca. Izazvala je nezapamćeni val oduševljenja unutar ovih granica, pokrenula pravu sportsku svetkovinu slavlja i ponosa.
Zlato i srebro. Prva u disciplini 100 metara prsnim stilom u vremenu 1.15,8, a druga u disciplini 200 metara prsnim stilom u vremenu 2.46, 4 i to u konkurenciji koja na prvi pogled nije obećavala „ništa dobro“, u kojoj su pobjedničko postolje i jugoslavenska trobojka na jarbolu nalikovali na ostvarenje ludog, smionog sna.
Slika koja je ljudima s ovih prostora ostala u srcu jest trenutak osvajanja zlatne kolajne na 100 metara. Dolazak na cilj, okretanje prema reporterskim tribinama, odmahivanje rukom na oduševljenje Mladena Delića: „Ko? Ja? Ne, ja nisam pobijedila…“
„Kad sad promislim“ – kaže Đurđica, „ništa nije čudno ni bizarno bilo u toj gesti. Jednostavno, reagirala sam spontano, ljudski, na vjerujući da sam ipak uspjela.“
Ipak, uspjela? Nekima će možda zvučati presmiono. Svima onima koji su je ispraćali bez razmišljanja o medalji.
„Oduvijek sam bila veliki sanjar, voljela sam živjeti u svom svijetu mašte i nadanja. A u njima je bila slika jedne male djevojke koje se penje na postolje. Valjda je to normalno za sportaša? Olimpijska medalja jest nešto najvrjednije što se može zbiti u karijeri…“- kaže Đurđica.
S jedne strane nije bilo baš puno argumenta da se Đurđica vrati iz Meksika ovjenčana medaljom, s druge strane potajno se nadala pobjedničkom postolju. Što je to u njoj što je sagradilo taj sretni most želja, nadanja i mogućnosti?
„Velika ljubav prema plivanju, prema natjecanju. Borba koju sam uvijek osjećala prema sebi, koja je bila presudna u svim mojim sportskim razmišljanjima. Nevjerojatno sam željela plivati, nadmetati se s boljim od sebe. To me ispunjavalo izazovom, nadahnjivalo. I, inače u životu sam takva. Kad sam vidjela majmuna kako kliže i sama sam kupila klizaljke i pojurila na ledu. Kad sam vidjela djecu da se penju na najviše vrhunce planine, i ja sam morala biti tamo. Nikad ne odustati, boriti se do kraja. To me naučio otac, to je uvijek ostalo u meni.“- kaže Đurđica Bjedov.
To je bila iskrena ispovijest Đurđice Bjedov, jedne od najvećih hrvatskih sportašica u povijesti, Splićanke koja je te 1968. godine zadivila svijet. Te godine dodjeljena joj je i Nagrada grada Splita, a proglašena je i najboljom sportašicom u Jugoslaviji, Hrvatskoj i Dalmaciji, u izboru više redakcija i saveza. Doček na splitskoj Rivi bio je više nego fantastičan. Stotinu tisuća stanovnika „najsportskijeg grada na svitu“ došli su podijeliti radost sa svojom Đukom, iskazati emocije kakve samo ovaj naš grad zna iskazati.
Meksička sportska heroina Đurđica Bjedov tih je dana zadivila svijet, priredivši iznenađenje kakvom se nitko nije nadao. Tako je i za američke plivačke znanstvenike Đuka bila fenomen koji je srušio pravila jer nije bilo nikakvog znanstvenog pokrića za takvo iznenađenje s otvorenog bazena Mornara i splitskog Poljuda.
Reprezentativka Jugoslavije bila je 46 puta. Sudionica je prvenstva Europe 1966. u Utrechu i 1970. u Barceloni. Prvakinja Jugoslavije bila je 35 puta, a državna rekorderka 19 puta.
Godine 1987. primljena je u američkoj Floridi u plivački Hall of Fame (svjetsku Plivačku kuću slave), a od 2007. godine članica je Kuće slave splitskog športa. Godine 2003. dodijeljena joj je Medalja grada Splita. Dobila je 2009. godine Trofej Splitskog saveza športova Fabjan Kaliterna, a 2013. Državnu nagradu za sport Franjo Bučar, a istu Nagradu samo za životno djelo dobila je 2015. piše
