Je li treći, dobrovoljni mirovinski stup, u kojem se trenutno nalazi oko pet milijardi kuna imovine, najisplativija štednja u Hrvatskoj kako poručuje ministar Marko Pavić? Zadnjih godina, otkako su kamate u bankama izrazito niske, ona je to sigurno bila, ali je malo građana koji su to na vrijeme shvatili i iskoristili. Hoće li biti i ubuduće, nije posve jednostavno odgovoriti.
Dobrovoljni mirovinski fondovi, kao uostalom i oni obvezni iz drugog stupa, najveći dio imovine ulagali su u državne dužničke papire i od njih dobro zarađivali, ali ta je era iza nas. Osnovno je pitanje u što će ubuduće investirati i s kakvim uspjehom (uglavnom se više ne očekuju visoki prinosi kao što su bili oni od državnog duga), kao i to do kada će biti novca u državnom proračunu za poticanje trećeg stupa. Prema podacima Hanfe, najveći otvoreni dobrovoljni mirovinski fond AZ Profit uložio je 82 posto imovine u Hrvatskoj, a od toga 52 posto u državne obveznice. U domaće dionice uložio je 22,7 posto, a u strane 4,7 posto imovine.
Pomozi si sam dok još možeš
U svakom slučaju, za one koji do mirovine imaju barem deset godina, glavna lekcija koju su trebali naučiti iz dosadašnje rasprave o mirovinskoj reformi jest: pomozi si sam dok još možeš. Neki to već čine iseljavanjem, neki ulaganjem, neki možda odluče uplaćivati u treći stup ili to zatraže od svog poslodavca… Uostalom, država prilično intenzivno promovira individualnu mirovinsku štednju, uložit će u financijsko opismenjavanje 100 milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda, a dobrovoljnu mirovinsku štednju u trećem stupu odavno potiče s maksimalno 750 kuna godišnje. Drugim riječima, toliko se dobije od države na uplaćenih 5000 kuna u jednoj kalendarskoj godini (mjesečna uplata od minimalno 417 kuna). Moglo bi se stoga reći da taj državni poticaj ima efekt kao 15 posto prinosa, a zaradu donosi, naravno, još i prinos koji fond ostvari na tržištu.
Ministar Pavić toliko je entuzijastičan oko potencijalnog efekta i važnosti trećeg stupa da najavljuje čak da bi država, kao poslodavac, javnim i državnim službenicima mogla početi uplaćivati za dobrovoljnu mirovinsku štednju u posebni, zatvoreni fond. Pozadinu te ideje nije objasnio. Možda smatra da će taj primjer nagrađivanja slijediti i drugi poslodavci, oni iz privatnog sektora? Dosad to nije bila česta praksa iako se uplata do 6000 kuna godišnje po radniku smatra za poslodavce poreznom olakšicom.
Pitanje je, doduše, odakle bi država uzela novac za uplatu zaposlenicima za dobrovoljnu mirovinsku štednju, odnosno koliko je za to predviđeno. Pavić o tome trenutno razgovara s ministrom uprave Lovrom Kuščevićem, kako je rekao na nedavnoj konferenciji Jutarnjeg lista, a dogovore li se, to će biti dio reforme javne i državne uprave. Financijske “detalje” nije nam htio otkriti, ali ta je ideja definitivno u igri. U društvima za upravljanje mirovinskim fondovima tvrde da o njoj ne znaju mnogo, no u iščekivanju trljaju, jasno, ruke. Kad bi tom štednjom bio obuhvaćen sav javni i državni službenički puk (njih oko 230 tisuća, od čega je samo državnih službenika i namještenika 60 tisuća), to bi skoro pa udvostručilo broj sadašnjih članova dobrovoljnih mirovinskih fondova. Taj bi biznis dobio veliki “poguranac” i to unatoč tome što ministar ovom reformom fondovima oduzima velik dio kolača: ukida im jednokratnu ulaznu naknadu koju naplaćuju u iznosu od 1250 kuna, smanjuje im naknadu za upravljanje te ukida izlaznu naknadu. Malo ih ti najavljeni gubici prihoda nerviraju, morat će možda posegnuti u profit kako bi plaćali prodajne savjetnike, ali očekuju više štediša i rast imovine.
U situaciji kad je jasno da prvi i drugi stup zajedno većini građana pružaju tek mršavu mirovinu – čiji se udjel u prosječnoj plaći neće bitno mijenjati niti dugoročno, a sada je na 40 posto – svaki dodatak koji donese treći stup je kao bingo, svakako sve dok za njega postoji državni poticaj. Pogotovo je to tako onima kojima dobrovoljnu mirovinsku štednju barem dijelom uplaćuje i poslodavac – primjerice HEP, Zagrebački holding ili Hrvatska pošta – a u slučaju javnih i državnih službenika država bi bila i uplatitelj (poslodavac) i davatelj poticaja. Dodatna zanimljivost vezana uz državni tretman trećeg stupa jest da se, iako je zamišljen kao štednja za mirovinu koja bi se isplaćivala na mjesečnoj razini, ovom reformom zakonski omogućuje članovima da brže dođu do veće količine uplaćenog i oplođenog novca čim navrše 50 godina. Tako će, primjerice, fondovi ubuduće smjeti jednokratno isplatiti čak 30 posto iznosa dobrovoljne mirovinske štednje, a ostatak na rate. Dosad je to bilo daleko restriktivnije.
Tržište fondova
Kako bismo oslikali tržište, evo nekoliko podataka Hanfe iz rujna ove godine o osam otvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova (ODMF) s ukupno 288.836 članova te 20 zatvorenih (ZDMF) sa 39.076 članova.
Lider po broju članova među ODMF-ovima je AZ Profit, s više od 100 tisuća, a slijedi ga Raiffeisen, pa AZ Benefit, potom Croatia osiguranje te Erste Plavi Protect i Erste Plavi Expert. Postoje još dva fonda Croatia osiguranja, koja su osnovana krajem prošle godine, pa trenutno imaju tek nekoliko stotina članova i nisu važni igrači. Prosječni godišnji prinos ODMF-ova od početka poslovanja kreće se od 3,29 posto (Croatia osiguranje) do 6,59 posto (AZ Benefit), a neto imovina iznosi 4,1 milijardu kuna.
Scena zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova, gdje upravitelji nude klijentima posebno krojene uvjete ulaska i strategije ulaganja, daleko je šarenija. Osim privatnih i javnih kompanija (HT, VIP, Zagrebačka banka, Erste banka, Raiffeisen banka, Ericsson Nikola Tesla, Dalekovod, Nestle, Auto Hrvatska, HAC, HEP, Zg holding, Hrvatska pošta) i sindikati su osnovali zatvorene fondove. Primjerice, AZ Treći horizont je fond Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, svoj fond ima, primjerice, i Hrvatski liječnički sindikat i Sindikat hrvatskih željezničara, a ove je godine osnovan i onaj Nezavisnog sindikata MUP-a. Prosječni godišnji prinosi u tim su fondovima dosad bili još viši nego u otvorenima (Raiffeisenov je, primjerice, najviši sa 7,84 posto, a osnovan je 2015. godine), a imovina je oko 900 milijuna kuna.
Na kraju, jedno pitanje za razmišljanje: ako biste morali birati između toga da poslodavac za vas počne uplaćivati u treći mirovinski stup i toga da vam za isti iznos odmah dade povišicu, što biste izabrali? Računica koju nude menadžeri fondova pokazuje da se i poslodavcu i vama, zbog poreznog tretmana, više isplati ovo prvo. piše
