Kako bi izgledao svijet bez pčela? Pčele su zaslužne za jednu trećinu ukupne količine hrane koju danas jedemo pa je teško i zamisliti kako bi svijet izgledao bez njih.
Potrebne su za oprašivanje najrazličitijih vrsta usjeva orašida, voća i povrća: trešanja, višanja, krušaka, jabuka, naranči, malina, kupina, jagoda, borovnica, badema, lubenica, tikava, tikvica, krastavaca, salata, itd…
Samo u SAD-u ključne su za poljoprivredne prinose čija se vrijednost procjenjuje na oko 15 milijardi dolara. Njihov nestanak ne bi u potpunosti uništio poljoprivredu jer mnoge biljke, među kojima i žitarice, ne trebaju pčele za oplodnju, međutim, ljudski jelovnik postao bi drastično siromašniji kako po obimu izbora tako i po nutritivnim vrijednostima.
Od prosinca 2006. godine neki su pčelari u SAD-u počeli bilježiti gubitke od 30 do 90 posto pčela u svojim košnicama. Veliko odumiranje, nazvano Colony Collapse Disorder (CCD), od tada se proširilo mnogim zemljama svijeta i postalo ozbiljnom prijetnjom ne samo pčelarstvu već i globalnoj poljoprivredi. Samo u SAD-u broj kolonija pčela medarica pao je s pet milijuna koliko ih je bilo 1940-ih na današnjih 2,5 milijuna. Slični simptomi CCD-a zabilježeni su i u Europi, osobito u Irskoj, Belgiji, Francuskoj, Nizozemskoj, Grčkoj, Italiji, Portugalu i Španjolskoj te nešto manje u Švicarskoj i Njemačkoj. Manjak pčela u SAD-u povećao je cijene njihova unajmljivanja za oprašivanje za 20 posto.
Iako su neki mediji i stručnjaci ukazali na moguće krivce za pomor, njegovi su pravi uzroci do danas ostali misterij.
Mogući uzroci
UN-ov program za okoliš (UNEP) objavio je 2011. studiju prema kojoj je masovno uginuće pčelinjih zajednica vjerojatno dio šire, skrivene prijetnje divljim kukcima oprašivačima koja bi mogla imati desetak uzroka među kojima su najvažniji pad broja cvjetnica, klimatske promjene, širenje bolesti i parazita, upotreba pesticida te onečišćenje vode i zraka. Vodeći autor izviješća Peter Neumann iz švicarskoga centra za istraživanje pčela, upozorio je da nam se loše piše iako za sada još uvijek nema neposredne prijetnje oprašivačkom katastrofom.
1) Pad broja cvjetnica
Pčele za prehranu trebaju razne biljke cvjetnice. No suvremena poljoprivreda temelji se pretežno na uzgoju monokultura na velikim površinama. Osim toga za potrebe sve većeg broja stanovnika na Zemlji stalno se osvajaju i iskrčuju nova područja pod šumama i livadama. Nestajanjem biljaka cvjetnica koje su izvori hrane za pčele stvaraju se prave pustinje u njihovoj ispaši. Jedan od načina na koji svatko može pomoći preživljavanju pčela jest da na svom zemljištu ili balkonu posadi cvijeće koje pčele vole, odnosno da uredi tzv. medni vrt.
2) Širenje bolesti
Stručnjaci smatraju da su jedan od glavnih uzroka nestajanja pčela bolesti koje izazivaju bakterije, virusi i nametnici. Osobito opasnom pokazala se grinja Varroa destructor. Ovaj je nametnik rasprostranjen po gotovo cijelom svijetu, a napada Azijsku vrstu pčela – Apis cerana i Europsku medonosnu pčelu – Apis mellifera. Pčele u SAD-u nisu autohtoni kukci oprašivači već su stigle zajedno s doseljenicima iz Europe pa ondje dominira Apis mellifera. Uz varozu, pčele napadaju i druge bolesti koje uzrokuju virusi (poput izraelskog virusa akutne paralize), bakterije, gljivice (kao što je Nosema) te ostali nametnici i neprijatelji poput osa i stršljena. Stručnjaci ističu da je vrlo teško razviti pesticid koji bi uništavao grinje, a ne bi štetio pčelama ili čistoći meda.
3) Klimatske promjene
Neke su studije pokazale da se pod utjecajem klimatskih promjena cvijeće sve češće otvara prije nego što pčele izađu iz zimskog mirovanja, odnosno hibernacije. Osim toga, globalno zatopljenje uzrokuje sve ekstremnije vremenske nepogode poput oluja koje iscrpljuju i pčele i biljke.
4) Uporaba pesticida
Neki pčelari upozoravaju da je nova generacija pesticida tzv. neonikotinoida, razvijena 1990-ih, osobito pogubna za pčele. Ironija je da su oni postali popularni zato što su manje štetni za ljude, sisavce i okoliš općenito. Primjerice za efektan učinak na štetnike potrebno je upotrijebiti 10-ak puta manju dozu neonikotinoida nego drugih glavnih insekticida. Još važnije je to što djeluju selektivno na nikotinske acetilkolinske receptore kukaca. Njima se tretira samo sjeme ili korijen biljaka no kasnije se razvija biljka koja je cijela otrovna za kukce, čak i polen te nektar. Toksini djeluju na živčani sustav pčela pa one gube sposobnost orijentacije i ne uspijevaju se vratiti u košnice. Početak prodaje neonikotinoida ugrubo se poklapa s pojavom masovnog nestajanja pčelinjih zajednica u brojnim europskim i američkim državama.
Početkom 2013. Europska je unija na dvije godine zabranila korištenje neonikotinoida, međutim, SAD se nije pridružio moratoriju uz obrazloženje da ključni uzroci pomora pčela još nisu jasno utvrđeni, odnosno da nije dokazano da su pesticidi glavni problem. Naime, australske pčele pošteđene su masovnog pomora iako poljoprivrednici u toj zemlji također koriste neonikotinoide, dok francuske ugibaju unatoč tome što su ondje uvedena ograničenja primjene pesticida još 1990-ih.
Problemi hrvatskih pčelara
Istarski pčelar Cvetko Gortan, povjerenik Pčelarske udruge Labin, kaže da su pčele globalno ugrožene no ne vjeruje da će one izumrijeti.
‘Pčela je nastala prije čovjeka i vjerujem da će prije preživjeti neko čovjek jer je jako prilagodljiva i jako brza’, ističe Gortan.
‘Ja živim na području Istarske županije na Labinštini. Pčelarim 20 godina i jedino 2007. godine imao sam jači napad varroe. Mislim da mi u Istri nemamo nekih većih problema s ugibanjem pčela zbog pesticida neonikotinoida jer nemamo tako razvijenu poljoprivredu. Jedino masovnije uginuće za koje znam dogodilo se u okolici Poreča kad su maslinari prskali masline u blizini pčelinjaka, a da o tome nisu obavijestili pčelare.
Smatram da je u Labinštini najveći problem varroa. Novi problem u zadnje dvije godine su klimatske promjene. Lani je to bila hladna zima i duga suša, a ove duga kišovita zima i proljeće kada se pčele nisu mogle dobro razviti zbog pomanjkanja cvatnje, odnosno manjka polena i nektara pa su zajednice bile slabe, a meda manje. U takvim okolnostima samo dobro educiran pčelar može pomoći pčelama tako da ih održi i pripremi za drugu godinu. U budućnosti bi za nas pčelare mogao biti problem ako se neće moći koristiti kemijska sredstva za zaštitu od varroe već samo ekološka. Još jedan bi mogao biti sve veća urbanizacija Istre, osobito u turističke svrhe’, objasnio je Gortan.
No situacija u Slavoniji je drugačija; ondje su pesticidi problem. Predsjednik Županijskog saveza pčelara Zvonimir Pajnić kaže da je Slavonija poljoprivredni kraj u kojem se oni dosta koriste.
‘Tiho, ali neupitno pojavila su se sredstva za zaštitu bilja koja uzrokuju probleme pčelarima’, upozorava Pajnić pa dodaje: ‘Pomor pčela može se događati brzo, ali i sporo. Naš problem je da u posljednje vrijeme ne možemo stvoriti jake zajednice jer se smanjuje populacija pčela. Smatramo da su pesticidi trenutno najveća opasnost. Kod nas to nije varroa. Nju poznajemo i uglavnom smo je suzbili zahvaljujući inicijativi Hrvatskog pčelarskog saveza da svi pčelari u Hrvatskoj istovremeno dobiju potrebna sredstva.’
Moguća rješenja
Američki stručnjaci ističu da će pčelarska i oprašivačka industrija postati ekonomski neisplativa ako se gubici pčela zadrže na sadašnjim razinama od 33 posto. Stoga smatraju da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme kako bi se zaustavio CCD prije nego što izazove veliku poljoprivrednu krizu.Znanstvenici prije svega nastoje otkriti što najviše ugrožava pčele. Oko tog pitanja još uvijek ne postoji konsenzus pa tako ne postoje ni jedinstvena rješenja. Zabrana opasnih pesticida samo je jedan od načina borbe protiv pomora pčela.
Monsanto nastoji otkriti tehnologiju kojom bi izazvao promjene DNK grinje Varroa koje bi uzrokovale pogubnu ekspresiju gena nametnika i njihovo samouništenje. To bi rješenje bilo mnogo bolje od primjene novih pesticida protiv varroe.
Stručnjaci iz Agricultural Research Servicea (ARS) i drugih institucija preporučili su niz mjera za bolji uzgoj pčela. Primjerice, pčelarima savjetuju da svoje kolonije za vrijeme suša i zima prehranjuju hranom koja sadrži više proteina i hranjivih sastojaka.
Istraživači s Washington State Universityja razvijaju banku genoma 28 najvažnijih vrsta pčela koje bi mogle biti temelj za stvaranje novih, otpornijih vrsta.
Neki stručnjaci čak smatraju da bi uzgoj pčela mogao postati više nalik na stočarstvo, odnosno da bi se ovi korisni kukci mogli uzgajati i hraniti u zatvorenijim, bolje kontroliranim okolišima s većim udruženim farmama više nalik na industrijsku proizvodnju. No to je scenarij koji bi malo tko od pčelara poželio doživjeti. U nekim dijelovima Kine, gdje su pčele postale rijetke zbog masovne primjene pesticida, farmeri ručno oprašuju biljke cvjetnice.
Za slučaj da se pomor pčela nastavi, znanstvenici s Harvarda konstruirali su 2007. prve kukce robote u prirodnoj veličini koji su uspješno poletjeli. Oni bi se trebali koristiti za potrage i spašavanja, za praćenje vremena i klime te nadzor prometa, ali i za umjetno oprašivanje. Naravno, ova dva načina oplodnje – ručni i robotizirani, trenutno nisu isplativi. Osim toga teško je vjerovati da bi itko bio naročito zadovoljan kada bi zujanje prirodnih oprašivača zamijenilo zvrndanje malenih letjelica. No treba imati na umu činjenicu da je čovjek svojom brojnošću i potrebama stvorio veliki pritisak na globalni ekosustav te da svake godine u svijetu bez velike buke i fanfara izumire 100-tinjak tisuća životinjskih vrsta. Nadajmo se da je naš pčelar Gortan u pravu, odnosno da se to ipak neće dogoditi pčelama.
Činjenice koje možda niste znali
Pčele radilice žive samo 20 – 30 dana. Trutovi ugibaju nakon parenja. Kraljice žive tri do sedam godina, a dnevno stvaraju do 1500 jajašaca. One radilice kontroliraju feromonima.
Pčele ugibaju nakon što ubodu jer im kukice onemogućuju da izvuku bodlju. Nakon uboda maleni ‘harpun’ ostaje u koži, utroba pčele se razdere i ona ugiba.
Neka istraživanja pokazala su da pčelin otrov uništava virus HIV-a.
Jedna pčela za svojeg kratkog života proizvede oko 1/12 žličice meda.
Za jednog leta pčele posjećuju stotinjak cvjetova i nose polen težine pola svoga tijela.
Pčela ima oko 10.000 gena manje od komarca ili mušice no u njenoj DNK znanstvenici su otkrili iznenađujuće sličnosti sa sisavcima i čovjekom kao što su primjerice geni za biološki sat koji je temelj za njihovu navigaciju, podjelu poslova i jezik. piše
