Mnogo je ljudi koji su u životu donijeli odluke zbog kojih danas žale, no ne i Franjo Friščić. Iako je imao dva infarkta, taj buntovni učitelj u mirovini i s 85. godina statira po TV emisijama i piše pjesme.
Kada pogledam svoj život mogu samo reći da sam jako sretan čovjek. Nikad u životu nisam donio pogrešnu ili zakašnjelu odluku, tako da ni za čim ne žalim, kazao je Franjo Friščić (85) iz Zagreba.
Prisjeća se kako mu je kao dječaku dok se školovao najveća želja bila postati učiteljem. No dolazi iz skromne obitelji iz Ivanca i u ona vremena roditelji su djeci krojili i birali budućnost. Tako su i njega upisali u dvogodišnju poljoprivrednu školu u Začretju koju je završio kao odlikaš. Zbog dobrih ocjena poslali su ga u Gospić u srednju poljoprivrednu. Učio je na smjeru stočarstvo za stočara. I dalje odlikaš uspio je dobiti stipendiju za višu pedagošku akademiju gdje je završio za učitelja biologije, zemljopisa i kemije.
– Na studiju sam upoznao moju Barbaru. Vjenčali smo se u subotu 22.06.1957. godine, a u srijedu smo polagali diplomski. U Ivancu smo dobili stan i posao u školi. Moja Barbara bila je ambiciozna i odmah je znala da ondje nećemo ostati, nego nam je cilj bio doći u Zagreb – nastavlja Franjo.
U međuvremenu su dobili i dvoje djece, kćer i sina. Uspjeli su dobiti i posao u Zagrebu, pa je cijela obitelj stigla u metropolu. Franjo kaže kako je u školi na Kustošiji radio do 1983. godine.
– Ja sam bio jako moderan učitelj i brinuo sam se za našu djecu. Recimo, prvi sam od učitelja nosio dugu kosu i uspio sam se u zbornici izboriti da i dječaci imaju to pravo, da ih se ne šalje doma ako se nisu ošišali. Klinci su znali da sam na njihovoj strani i jako su me voljeli zbog toga. I danas kad prođem po ulici zaustavljaju me bivši učenici, pa čak i njihovi roditelji i svaki put se sve teže rastajem od njih. Jako sam volio svoj posao – nastavlja Franjo.
No infarkt kojeg je imao 1983. godine nagnao ga je da ode u invalidsku mirovinu. Supruga je pak imala teških problema s glasnicama i više nije mogla predavati u razredu, pa je i ona otišla u penziju.
– Moja Barbara i ja smo i pjesnici. Napisali smo i objavili 8 zbirki poezije, u kojima prepričavamo kako je sreća označila naš život i vodila kroz njega tako da smo na svakom koraku uspjeli ostvariti ono što smo htjeli. Barbara je sad u teškom stanju, u domu umirovljenika je u stacionaru i ja sam s njom kako bih joj pomagao i pravio društvo. U međuvremenu sam imao još jedan infarkt, pa sad imam ukupno sedam premosnica. No imam plan – doživjeti stotu pošto poto – nasmijao se Franjo koji unatoč godinama još povremeno radi honorarne poslove. Njegova i suprugina mirovina dostatne su za troškove doma, ali im ne ostaje nikakav novac sa strane.
– Uvijek treba malo voća ili neka sitnica. Zato se bavim statiranjem. Budem u publici u raznim emisijama. Prije nekoliko godina htio sam se natjecati u emisiji Kolo sreće. Računajući na moju sretnu zvijezdu bio sam uvjeren da bih dobro prošao, no rekli su mi da sam prestar. Evo, zadnje sam statirao u Supertalentu, pljeskao sam u publici – pohvalio se. Dodao je da ima dvije unuke, a zadovoljan je i što su mu djeca sretna. Ostvario je svoj život onako kako je htio i radi toga nema baš nikakvih žaljenja koja ga prate. piše i video
