Ne bude li dodatka na mirovine za osiguranike 2. stupa, golem javni napor da se stvori štednja za starost past će u vodu jer će te mirovine biti manje, a strah su potaknuli i gubici fondova na dionicama.
S padom Agrokora svakog se dana otvaraju nove teme i dileme hrvatskog društva. Vrijednost hrvatskih dionica kojima se trguje na Zagrebačkoj burzi u tri mjeseca pala je 14 posto, a njihovi vlasnici izgubili su 22 milijarde kuna! Kapitalizirana vrijednost tvrtki uvrštenih na burzu smanjena je tako sa 158 na 136 milijardi kuna, a među gubitnicima nije se našao samo Ivica Todorić nego i svi drugi koji su ulagali u hrvatske kompanije, uključujući i mirovinske fondove. Sreća je u nesreći da gubici mirovinskih fondova u Ledu, a posredno i na ostalim hrvatskim dionicama, zasad neće imati utjecaja ni na čije mirovine jednostavno zato što isplate mirovina iz drugog stupa još nisu krenule. Minusi se još uvijek stignu popeglati kad isplate krenu, no ovi gubici ponovo su skrenuli raspravu na to koliko je mirovinska štednja sigurna i gdje je jamstvo da golema sredstva raspršena u državne obveznice i dionice kompanija neće nestati?
– Ovdje je izvjesno samo koliko ulažeš, ali potpuno je neizvjesno koliko ćeš na kraju i dobiti – prokomentirala je sindikalistica Ana Pezelj. Nije Agrokor jedini potaknuo raspravu o budućnosti i sigurnosti ulaganja u drugi mirovinski stup. Neizravno je to učinila i Plenkovićeva Vlada kad je u jednom dokumentu, koji je otišao prema Europskoj komisiji, navela da zaposleni koji štede u 2. mirovinskom stupu neće dobivati dodatak od 27 posto kad ostvare pravo na mirovinu, što će im automatski smanjiti mirovine, i to ne samo za 27 posto nego, izračunala je Ivana Vukorepa, docentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu, i do 41 posto, ovisno o prijašnjim zaradama. Taj je dodatak po važećem zakonu rezerviran samo za radnike čija se mirovina u cijelosti isplaćuje iz državnog mirovinskog fonda, odnosno iz prvog stupa. Čim u mirovinu krenu generacije rođene 1962. godine, njihove mirovine postaju zbroj isplata iz prvog i iz drugog stupa, nakon čega gube pravo na dodatak koji apsolutno nema nikakve veze s postojanjem 2. stupa. Dodatak predstavlja “ispravljanje krive Drine” u odnosu na mirovinske uvjete koji su postojali do 1999. godine, a za njega država godišnje izdvaja oko dvije milijarde kuna. Kapitalizirana je štednja pokrenuta da bi mirovine bile veće, a ne manje, a ako dođe do uskrate dodatka, cijela ta operacija postaje besmislena.
Zoran Anušić, viši savjetnik Svjetske banke i jedan od kreatora mirovinske reforme u Hrvatskoj, i sam kaže da reforma neće imati smisla ako razlog za niže mirovine bude uzrokovan “administrativno, odnosno nepriznavanjem dodatka za isti uplaćeni doprinos”. Anušić objašnjava kako je učinak nepriznavanja dodatka taj da trenutačno u Hrvatskoj imamo dvije efektivne aktualne vrijednosti mirovine, opću od 62 kn za članove 2. stupa i 78,7 kuna za one koji su samo u prvom stupu. Po važećoj formuli, ta se svota množi s godinama staža te (korigirana za iznos plaće ili umanjena kod ranijeg odlaska u mirovinu) daje konačni iznos buduće mirovine.
Isti uvjeti, dvije vrijednosti
– Imamo dvije vrijednosti mirovine za posve iste uvjete i za razdoblje prije nego što je drugi stup uopće postojao, što je očito diskriminatorno. Nakon napisa da se dodatak neće odobriti drugostupašima, čuli smo od ministra Tomislava Ćorića da će Vlada ipak razmotriti kompenzaciju drugostupaša vezanu za dodatak od 27%. Mišljenje o ovoj praksi trebao bi dati i Ustavni sud, a nakon toga iskristalizirat će se treba li kompenzacija drugostupaša treba biti puna ili djelomična – navodi Anušić.
Kad je riječ o gubicima na uložena sredstva, Anušić dodaje da je za iznos mirovine važna dugoročna zarada.
– Nema nikakve garancije koliko će ukupna štednja iznositi u trenutku umirovljenja, a zadatak mirovinskih društava i Hanfe je da diversifikacija i ulaganja budu takve da se minimizira dugoročni rizik. U hrvatskom slučaju posrnuće Agrokora reflektirat će se u nižim stopama zarada ne samo kod Leda već i drugih tvrtki u kojima je mirovinska štednja, ali to će zbog diverzifikacije predstavljati manji dio ukupne stope povrata. Ako Hanfa utvrdi bilo kakav konflikt interesa kod pojedinog ulaganja mirovinskih fondova, članovi trebaju biti obeštećeni za gubitak. Ali ako ga nije bilo, gubitak, baš kao i neki drugi dobitak, preuzimaju članovi – komentira Anušić.
Nakon što se ugase svjetla političkih reflektora, javna rasprava trebala bi se usmjeriti prema najavljenoj mirovinskoj reformi. Očekuje se promjena zakona koja će ubrzati produljenje radnog vijeka na 67 godina i destimulirati ranije umirovljenje te na posve nov način regulirati beneficirani staž. Detalji s kojima će izaći sadašnji ministar rada i mirovinskog sustava Tomislav Ćorić ili njegov nasljednik ako Ćorić zarotira na drugo ministarsko mjesto, još se ne znaju, a stručne su skupine pripremile niz simulacija iz kojih se treba izroditi politička odluka. Mirovinska je reforma uvijek izazivala veliku pažnju javnosti zato što se tiče velikog broja građana, a jednako kao i plaće, hrvatske su mirovine u osnovi toliko male da se mnogima čine nemogućima projekcije koje s velikom vjerojatnošću pokazuju da će u budućnosti biti još i manje. Zajednička je to noćna mora svih zemalja u kojima se rađa sve manje djece, samo što su startne pozicije s kojih se ide prema sumornoj starosti različite. Hrvatska je uz Rumunjsku pri europskom dnu s udjelom broja zaposlenih i umirovljenika koji se gotovo izjednačio pa se rasprava svodi na pokušaje da se isti ili manji kolač što pravednije podijeli na sve više ljudi.
Ekonomist koji godinama secira mirovinski sustav dr. Danijel Nestić uvjerava da je hrvatski mirovinski sustav održiv zahvaljujući kombiniranoj isplati mirovina iz drugog stupa. S njegovim se tvrdnjama slaže i Europska komisija koja za sve države članice računa srednjoročni jaz održivosti javnih financija. Hrvatska u toj računici zbog velikog javnog duga ne stoji najbolje, no upravo po izdacima za mirovine odskače u pozitivnom smjeru jer je među rijetkim članicama kod kojih će udio javnih davanja za mirovine padati budući da će s vremenom dio obaveza prijeći na privatne mirovinske fondove. No cijena koja je za to plaćena nije mala. Zadnjih 15 godina u privatne mirovinske fondove usmjerene su 63 milijarde kuna radničkih doprinosa. Dio domaćih stručnjaka, pa i sindikata, smatra da je taj novac bačen u vjetar, odnosno da je država bez valjanog razloga povećala javni dug. Najnovija priča s dodatkom od 27 posto samo im je dodatna potvrda da su bili u pravu tvrdeći da je reforma od samih početaka promašena i skupa igračka, provedena u režiji Svjetske banke i financijskih moćnika. Ne računajući ulazak u EU, ta je reforma jedina točka oko koje je postojao konsenzus vodećih političkih stranaka. Osmišljena još u Tuđmanovo vrijeme, reformu je do kraja izvela Račanova Vlada, no prva mina stigla je desetak godina kasnije s dodatkom na mirovine iz kojega su izbačeni osiguranici drugog stupa.
Lihvarska provizija?
Da ne bi bilo zabune, održivost hrvatskog mirovinskog sustava dobrim dijelom počiva na niskim mirovinama jer svaki je treći hrvatski umirovljenik na granici siromaštva. Prosječne mirovine kreću se oko 40 posto prosječne plaće, a projekcije pokazuju da će se zbog demografskih kretanja i smanjenja radnog kontingenta mirovinska primanja spustiti ispod 30 posto prosječne plaće i prerasti u neki oblik zajamčene socijalne pomoći. Naši su radnici mladi odlazili u mirovine, a čak dvije trećine njihovih mirovina nije pokriveno uplatama doprinosa.
– Proširenje dodatka na sve jedna je od najjednostavnijih i najmanje bolnih mjera u smjeru povećanja mirovina – kategoričan je Danijel Nestić koji kaže da bismo konačno trebali prestati pričati o tome treba li nam drugi stup ili ne.
– Čarobnog štapića nema s obzirom na demografska kretanja, mi i dalje tri četvrtine mirovina dobivamo iz prvog stupa, ostatak iz drugog stupa daje perspektivu većih mirovina u budućnosti – kategoričan je Nestić.
– Ukidanje 2. stupa jedina je moguća odluka za spas zemlje. To nije pljačka mirovinskih fondova i nacionalizacija imovine osiguranika, već konačno preuzimanje odgovornosti Vlade za sudbinu zemlje. Osiguranici koji to žele mogu ostati u 2. stupu – stav je Gojka Bežovana, profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji godinama predlaže da Hrvatska odustane od kapitalizirane štednje i ukine državne premije za treći stup.
– Za razliku od Slovenije i Češke koje nisu privatizirale mirovinski sustav i uvele 2. stup te Poljske, Slovačke i Mađarske koje su ga kao neodrživog ukinule, Hrvatska strši i najavljuje povećana izdvajanja za 2. stup. Financijalizacijom 2. stupa kapitalizirana štednja postala je kapitalizirani dug s portfeljem državnih obveznica i izvjestan nam je argentinski scenarij – nemogućnost isplate mirovina prodajom državnih obveznica – navodi Bežovan koji kao dodatni argument ističe i to da obavezni mirovinski fondovi uzimaju lihvarsku proviziju koja je za 2015. godinu bila 7,6%, a za mirovinsko društvo 5%.
No s njim se ne slaže kolegica s istog fakulteta Ivana Vukorepa koja smatra da bi ukidanje drugog stupa bilo destrukcija sustavne reforme, čime se kratkoročno može smanjiti javni dug, no dugoročno bi rastao implicitni javni dug jer država na sebe preuzima isplatu svih mirovina u budućnosti. Vukorepa naglašava da bi nacionalizacija privatne imovine produbila nepovjerenje građana i potaknula sivu ekonomiju. Korisnije bi bilo, sugerira, da se ukine prisilno umirovljenje, izjednače doprinosi za sve oblike rada, pa i studentski, razdvoje zarađene od povlaštenih mirovina, podigne dob za odlazak u mirovinu ovisno o očekivanom vremenu zdravog života, najnižu mirovinu veže uz imovinski ili dohodovni cenzus, smanje troškovi upravljanja mirovinskim fondovima.
Aktualna Vlada ni u jednom svom dokumentu nije spominjala ukidanje drugog stupa kao izglednu opciju, već se spominjala i mogućnost većeg izdvajanja. Kako bilo, Tomislav Ćorić uvjerava da nikome tko 2019. godine ode u mirovinu iz drugog stupa mirovine neće biti manje, a Gojko Bežovan poziva premijera Plenkovića neka pita Donalda Tuska, predsjednika Europskog vijeća, zašto je kao premijer Poljske ukinuo 2. stup kao bezdanu vreću i zlatnu koku za bankare te istaknuo kako mu je prioritet obiteljska politika kao jamstvo održivosti mirovinskog sustava. piše
