Sada je i službeno, Kupica, stari lokal na Maksimirskoj, sada je pekara. Koja se zove Stari Zagreb. U redu, ide vrijeme dalje, posao je posao, a lokacija gdje je bila Kupica atraktivna je. Međutim, ne mogu sakriti razočaranje ne samo zato što jednog od rijetkih zagrebačkih lokala s dušom više nema, nego i zato što ondje nije moglo niknuti nešto kreativnije od pekare. Pogotovo jer je tek koji metar od tog novog Starog Zagreba još jedna pekara, koja je tu već godinama, ne toliko dugo kao Kupica, ali ipak godinama. I čak nije u tome stvar nego sve i da su u toj novoj pekari vrhunske delicije, za jednu stvar ne može se nabaviti sastojak ni za kakav novac.
Lijepo je to ući kroz pomičnu staklenu stijenu na senzor, ali još je ljepše ući kroz staro drveno pročelje bacajući pogled na onaj novinski napis o Kupici, kojoj zasigurno ne bi mogao odoljeti ni sam Franjo Šafranek.
Takva mjesta stvaraju navadu gotovo do ovisnosti, atmosfera koja smiruje praktično u prvom koraku, arome koje će pokolebati i najdiscipliniranijeg, bučnica na šanku uz čašu “gemba”. Nema tu recepta, niti se to uči, to se stječe. Ako je već do posla i profita, nekako mi se čini kako bi se lakše zaradilo nudeći kakvu sarmicu ili fileke, nešto zbog čega se žlicom isplati pogrebati po dnu tanjura. Nadao sam se nekako da će ondje ipak biti nešto što bi moglo povući malo živosti kakve u posljednje vrijeme ima na Maksimirskoj, pogotovo ispod stadiona gdje sada ima raznolikih lokala i dobrih pa čak i originalnih zalogaja. Kupicu ne može zamijeniti ništa, pogotovo ne standardizirana “tjestenizirana” ponuda, isto kao što bureci i slanci ne mogu zamijeniti domaći gulaš. Moglo se pokušati, u početku bi možda bilo teže, no u finalu smo možda mogli dobiti Kupicu 21. stoljeća. Ovako, ostaje samo žal za onim dobrim starim vremenima u kojima su rijeke radnika iz obližnjih firmi glad utažavale i grlo ispirale u obližnjim Kupicama, Mlinčekima, Sportovima… A nije moralo baš tako biti. piše
