Bilješka pisca o vlastitom umiranju ‘Imam 65 godina i ozbiljnu dijagnozu. Znam da mi nije ostalo puno vremena’
Moj otac je umro u svojoj sedamdeset i prvoj godini na način kako se samo može poželjeti. Naprosto se ujutro nije probudio. Tjedan dan ranije svratio je u kafić u koji sam svakodnevno zalazio da se vidimo. Usputno se požalio da se baš ne osjeća najbolje. Kad je otišao, neki od uobičajenih gostiju su me pitali tko je čovjek s kojim sam razgovarao – da mi nije stariji brat? Toliko smo bili slični, a pomislili su da je stariji brat jer se odlično držao do samog kraja.
Mislio je da ga je spopala neka prehlada, pa je otišao kući i legao. Nakon što mu prehlada nije minula, supruga ga je natjerala da ode u bolnicu. Pronašli su da ima upalu pluća i zadržali ga. Napunili su ga antibioticima i nabrzinu izliječili, ali ga ipak još nisu puštali kući da malo osnaži. Svratio sam s njegovom suprugom poslijepodne, sasvim normalno smo popričali, jedino što se čudio kako nema teka ni da zagrize u omiljene pohane odreske koje mu je supruga donijela. Najnormalnije smo se rastali, a ujutro smo čuli da je preko noći umro.
Nalazi obdukcije su pokazali da je dva puta preživio srčane infarkte za koje nije ni znao (vjerojatno je u tim navratima naprosto odležao nekoliko dana čudeći se zašto se osjeća loše, te se oporavio, digao i nastavio dalje), te da je imao ni manje ni više nego četiri opake smrtonosne i neizlječive bolesti koje se nisu stigle pokazati, ali bi u narednih šest mjeseci do godinu dana eruptirale i svaka od njih bi mu priuštila dugotrajno i bolno umiranje. Praktički je umro u posljednji čas. Kad sam to čuo, odlanulo mi je. Više od tuge tješilo me što je umjesto mukotrpnog umiranja imao brzu i blagu smrt. Brza i blaga smrt je blagoslov.
Jedino mi je žao je što se to zbilo u bolnici, a ne kod kuće u njemu poznatom i dragom prostoru, što je bio sam, a ne okružen svojim najmilijima, ali se nadam da se to dogodilo tako brzo da se nije stigao ni probuditi, da nije ni shvatio što se događa. Kad meni kucne čas najradije bih da ležim na terasi na najvišem katu sa širokim pogledom na nebo, bilo da je plavo sa snježnobijelim oblacima, bilo da je noć pa je osuto zvijezdama. Nemam ništa protiv da ležim na otvorenoj terasi ni ako pada kišica, udara snažan vjetar ili se prolomi pljusak. Da živim na moru vjerojatno bih želio otići s pogledom na pučinu. Umiranje je prije svega biološki čin, pa je bolje da je čovjek u tom trenutku što bliže prirodi, što više utopljen u nju.
Oprostite mi na usporedbi kojima će mnogima djelovati neprilično. Kad netko obavlja veliku nuždu u najurednijim toaletnim prostorijama, okružen uglancanom keramikom, mirisima iz osvježivača i kozmetičkih preparata, njegov izmet i njemu samome smrdi. Ako ga nužda pritisne u šumi, pa se odluči olakšati u prirodi, u sjeni neke guste krošnje, slušajući šum lišća i žubor potočića, nosnica ispunjenih mirisom šumskog cvijeća, mahovine i šumske truleži, ono što izađe iz njega ne smrdi već – koliko god da vonja – samo se skladno uklopi u sve ostale mirise. Na isti način i umiranje na bolničkom krevetu, tijela spojenog na elektronske aparate i sa cjevčicama utaknutim u žile i razne otvore, čovjeka pri svijesti lako moguće nagoni na bezuspješno opiranje, dok bi se isti taj čovjek na vrhu planine, s pogledom na dolinu i obronke okolnih planina, na široko nebo po kojem se kovitlaju oblaci, pod uvjetom da ga previše ne boli, smireno prepustio neumitnom. Neću tvrditi da je tako, nemam ni iskustva ni dokaza, jedino da tako premišljam jer mi sve ostalo što znam upućuje na tako nešto.
***
Prosječni čovjek o umiranju općenito zna malo ili ništa. Kao takav, prešavši svoj biološki vrh i nalazeći se na onoj strani putanje za koju vrijedi ona banalna doskočica: “Ako se ujutro probudiš, a ništa te ne boli, znači da si mrtav”, zapravo teško mogu reći što se s mojim organizmom događa. Vremenom sam iskustveno stekao sigurnost da znam što je na stvari kad zaboli zub, a pogled u ogledalo pokaže mrlju karijesa. Znao sam što slijedi. Ili ću zanemariti nalaz dok me širenje karijesa natjera da nakon bolnih noći odem zubaru da izvadi zub ili ću odmah otići potražiti pomoć, otrpjeti nekoliko minuta pod stomatološkom bušilicom i izaći s plombom koja će mi osigurati još nekoliko neometanih godina.
Takva sigurnost u potpunosti nedostaje kod mnogobrojnih i raznoraznih osjeta koji me sad prožimaju. Je li ono što me ujutro po prvi put žignulo pod rebrima nešto što se neće nikad više ponoviti, pa je potpuno zanemarivo, ili je to nešto što će se ubuduće javljati sve učestalije i sve jače, nešto zbog čega bih odmah trebao pohitati doktoru da zauvijek presiječe u začetku ili je to nešto sasvim prirodno za moju dob, pa time sasvim nevažno, ili je to nešto što ću zapustiti pa će mi zato doći glave? Ima toga, svakodnevno, no ne mogu svakodnevno zbog takvih stvari trčati doktorima i izlagati se višednevnim pretragama. Što bi mi u takvom slučaju ostalo od života? Budimo realni. Redovne godišnje pretrage (kojih se neredovito pridržavam) u svakom slučaju su korisne, ali daleko od toga da mogu odgovoriti na svakodnevna pitanja.
Teoretski bih tek retroaktivno mogao reći, recimo – onaj neugodni osjet koji se javio prije nekoliko godina, a ja se na njega sviknuo, zapravo je bilo ono čemu sam trebao posvetiti punu pozornost. Ili – to što sam prethodne godine po ravnome hodao bez problema, a ove godine mi je i hodanje po ravnome naporno nije samo proces opadanja snage, to je umiranje. Ako nismo medicinari ili profesionalni ubojice, najčvršće na što se možemo osloniti su statistički irelevantna, nepouzdana i krnja sjećanja na umiranja predaka, prijatelja i drugih bliskih osoba, na ono čemu smo svjedočili ili što su nam oni sami povjeravali. piše
