Dirljiva priča iz Gunje. Nije htio napustiti potopljenu kuću bez pasa: ‘Ne mogu ostaviti ove keriće’. Vikali su mi ‘Ajde Džomba, izlazi, moraš izaći’. Ja im rekao ‘Ne mogu ostaviti kera i štence…’
– Vikali su mi ‘Ajde Džomba, izlazi, moraš izaći’. Ja im rekao ‘Ne mogu ostaviti kera i štence’. Onda su mi kazali ‘Ajde, povest ćemo i njih’. Ako je tako onda može, odgovorio sam im, uzeo kutiju od usisavača, spakirao u nju ovih pet malih kerića i odlučio napustiti svoju kuću. Tako nam je Rasim Džomba (77) prepričao trenutak nakon kojeg je odlučio pristati na evakuaciju iz svoje potopljene kuće u Gunji, koju je odbijao napustiti, želeći spasiti zlatnog retrivera, kuju Belu i njezinih pet malih dvomjesečnih štenaca. Njegova supruga Sabiha (72) te unuci Emir (14) i Mirza (10) dom su napustili u subotu navečer kada je voda već ušla u kuću.
– Nagovarala sam ga da ide, ali on nije htio, rekao je ja neću, ne mogu ostaviti kerove, pa vi hajte, ispričala nam je Rasimova supruga, s kojom smo razgovarali u dvorištu kuće obitelji Morovičanin u Nijemcima gdje su udomljeni nakon što su napustili svoju kuću. Rasim nam kaže da u tom trenutku nije razmišljao hoće li mu netko prihvatiti i pse, pa je odlučio ostati u kući. Psi su, inače, vlasništvo njegova sina Samira i supruge Melihe, koji su prošloga mjeseca otišli na sezonski rad u Njemačku. Rasim nam priča da prvo nije vjerovao da će nasip popustiti, a onda je, kaže, računao da voda neće doći do njih. Međutim, prevario se u svemu. Žena i unučad uspjeli su nešto malo stvari odnijeti na kat, a on je sa subote na nedjelju probdio noć sa svojim psima, dok su ga svako malo nazivali sin iz Njemačke i kćer iz Sarajeva nagovarajući ga da izađe. U subotu je, kaže, ustao, doručkovao, popio čaj i lijekove, koje pije jer je prije dva tjedna izašao iz bolnice nakon operacije prostate. Spasioci su po njega dolazili nekoliko puta.
– Viču oni meni da idem, a ja odbijam. Kažu vratit ćemo se mi, a ja im kažem ne treba nije bitno, samo mi hljeba ponesite. Bilo je njih nekoliko, ali dok nisu došli ovi s vojnim transporterom i dok mi nisu rekli da će i pse pokupiti nisam htio nigdje ići, ispričao nam je Rasim, koji je prvo u kutiji prebacio štence, zatim Belu, a onda je on preko ljestvi ušao u čamac. U suzama nam je ispričao kako je iz Gunje došao u Nijemce kod ljudi koji su prihvatili njegovu obitelj i kojiima se ne mogu dovoljno zahvaliti na tome što su za njih učinili. Stjepan i Manda Morovičanin imaju dvoje djece u dobi od 5 godina i 6 mjeseci, ali su Rasima, Sabihu i njihove unuke bez razmišljanja primili u svoju kuću.
– Ostajemo prijatelji zauvijek, kazala je Sabiha, dok je Manda samo kazala da je sigurna da bi i oni isto napravili za njih. Rasim nam je dodao da mu tu ništa ne nedostaje, ali da bi im dobro došlo malo pseće hrane. Kad se voda povuče, Bela će s njima u Gunju, jedan mužjak od štenaca ostat će kod Stjepana i Mande, tri ženke udomit će njihovi prijatelji, a drugi mladi mužjak će put Sarajeva njihovoj unuci. Rasimu je ovo, inače, treće izbjeglištvo u životu. Prvi put bježao je iz rodne Foče 1942., drugi put 1991. iz Gunje zbog rata, a sada zbog poplave. piše
