Otišla u kliniku smrti jer je nisu htjeli eutanazirati “Ubijte me, trpim neizdrživu bol, tijelo mi gori”. Liječnik je odbio potpisati zahtjev za eutanaziju jer, iako je bila oduzeta od prsa naniže, nije bila neizlječivo bolesna.
Jeste li sigurni da želite umrijeti? – upitala je Constance de Vries dok je pripremala injekciju.
– Da, ja sam sigurna – odgovorila je Annie Bus. Bilo je 13.45 sati, a dvije su žene razgovarale u obiteljskom domu Annie Bus. Uz Annie su bili njezin suprug, kćeri, unuci te 15 rođaka i prijatelja koji su se došli oprostiti s njom. U 14 sati sve je bilo gotovo: prema vlasitoj želji Nizozemka Annie Bus (75) okončala je život eutanzijom, uz pomoć liječnice Constance de Vries iz Levenseindekliniek (Klinika kraja života). Tom događaju u domu obitelji Bus u jednom nizozemskom gradiću u blizini granice s Njemačkom nazočila je Laura Hoeflinger, novinarka uglednog njemačkog magazina Spiegel, koja se u članku “Posljednji dani Annie Bus” pozabavila problemima i etičkim dilemama povezanim s eutanazijom.
Ispunila zahtjev
Nizozemska je prva zemlja u svijetu koja je 2002. godine legalizirala eutanaziju. Osim u Nizozemskoj, eutanazija je legalna i u Belgiji i Luksemburgu. Asistirani suicid, tj. omogućavanje bolesniku koji svakako želi umrijeti da sam uzme sredstvo koje će prouzročiti smrt, dopušten je u Švicarskoj te u američkim saveznim državama Oregonu, Washingtonu i Montani. Dok je 2003. godine eutanazijom u Nizozemskoj život okončalo 1815 ljudi, 2013. godine ta se brojka popela na 4829 ljudi što je iznosilo oko tri posto ukupnog broja smrti u toj zemlji. Većina ljudi, koji su eutanazijom okončali život, patila je od tumora u terminalnoj fazi bolesti, ali bilo je i mnogo slučajeva psihijatrijskih oboljenja, od depresije i shizofrenije do anksioznih poremećaja.
Iako nije imala neku terminalnu bolest, Annie Bus željela je umrijeti jer je godinama bila paralizrana i trpjela je teške bolove. U mladosti živahna žena koja je uživala u izlascima i plesu, Annie Bus je u dobi od 54 godine uslijed emobolije ostala paralizirana od grudi naniže. Osteoporoza je njezine kosti učinila lomljivima pa je Annie slomila obje bedrene kosti, nekoliko kralježaka i lijevo rebro.
Unatoč zdravstvenim problemima, promatrač sa strane mogao bi zaključiti kako je u osnovi njezin život dobar. Annie je živjela je u obiteljskoj kući, a njezin suprug svakoga jutra bi je dizao iz kreveta i pomagao joj oko tuširanja. Dok je suprug kuhao, ona je gulila krumpir i prala povrće. U svojim invalidskim kolicima izlazila je van, a često su je posjećivale kćeri i unuci. No, unatoč tome Annie je željela umrijeti i prije godinu dana prvi put je ispunila zahtjev za eutanaziju. Da bi u Nizozemskoj pacijentu bila odobrena eutanazija, on mora dokazati da pati od neizlječive bolesti i neizdrživih bolova. Zakon traži da dva nezavisna specijalista daju svoje mišljenje, a o svakojoj molbi naposljetku raspravlja tim sastavljen od pravnika, liječnika i etičara. Pri tom važnu ulogu igra obiteljski liječnik koji je naposlijetku odgovaran za odluku o asistiranom suicidu.
No, liječnik Annie Bus odbio je potpisati njezin zahtjev. Usprotivila se i Anniena obitelj: suprug je inzistirao na tome da, unatoč poodmakloj dobi, nastavi brigu o njoj, a njezine tri kćeri nikako nisu prihvaćale majčinu odluku. Annie Bus je zatim našla alternativno rješenje te je nazvala Levenseindekliniek u Haagu. Ta prva klinika za eutanaziju u svijetu otvorena je 1. ožujka 2012. godine, a danas zapošljava 37 timova, od kojih svaki sadrži liječnika i medicinsku sestru. Levenseindekliniek je zapravo rezervno rješenje za one pacijente kojima, kao u slučaju Annie Bus, liječnik opće prakse odbije potpisati zahtjev za eutanaziju. Ako u klinici zaključe da pacijent zadovoljava kriterije, liječnik i medicinska sestra dolaze u njegov dom kako bi mu život okončali smrtonosnom dozom nekog lijeka. Ako pacijent želi, uz njega, kao kod Annie Bus, mogu u trenutku umiranja biti njegovi bližnji.
Kliniku kraja života osnovala je nizozemska udruga Pravo na smrt koja djeluje od 1973. godine, a danas broji čak 161.000 članova.
Prilikom osnivanja te klinike, bilo je zamišljeno da to bude ustanova za eutanaziju, ne samo bolesnih nego i ljudi koji iz nekoga razloga više ne žele živjeti. Prošle godine u Nizozemskoj su se ubile 1854 osobe i zagovornici eutanazije tvrde kako bi bilo mnogo humanije da se samoubojicama ponudi mogućnost dostojanstvene smrti.
– Udruga je lobirala da se donese zakon po kojem je legalno eutanizirati i zdrave osobe starije od 70 godina.
Nekvalitetan život
– To, zasad, nije prošlo. Bitno je ponuditi tu opciju starim ljudima koji ne žele živjeti jer jako pate i nemaju kvalitetan život – rekla je u razgovoru za Jutarnji list u travnju 2012. godine dr. Petra de Jong, jedan od osnivača Levenseindekliniek.
– Stari ljudi ne žele živjeti jer su potrošeni, imali su dovoljno muke u životu, sve se teže kreću, sve slabije vide, čuju… Nizozemska ima odličnu liječničku skrb koja ih prisiljava da žive, ali treba poštovati njihovu volju, pomoći im da dostojanstveno umru – dodala je Petra de Jong.
Liječnici digli ruke
Annie Bus nikada nije kročila u Levenseindekliniek. Liječnica Constance De Vries (65) prvi put je posjetila Annie u njezinu domu 27. kolovoza 2014. godine. Većina pacijenata koji se obraćaju liječnicima Klinike žele umrijeti u svojoj kući, a procedura predviđa da se liječnik i pacijent vide šest puta.
Od prvog i zadnjeg susreta tijekom koga se pacijentu ubrizgava smrtonosna doza lijeka u prosjeku prođu četiri mjeseca.
U svom zahtjevu za eutanaziju Annie je napisala da trpi “neizdrživu bol” i da osjeća kako joj tijelo “gori”. Istaknula je kako je ponižava što mora mokriti u pelene te da ima osjećaj da su liječnici digli ruke od nje.
Kratko premišljanje
– Ništa se više u mome slučaju ne može učiniti – nebrojeno je puta rekla Annie Bus tijekom svojih susreta s dr. De Vries. Neurolog iz Levenseindekliniek potvrdio je kako medicina ne može više ništa učiniti kako bi se olašale njezine muke, a psihijatar je primjetio kako Annine riječi oporo zvuče. No, konstatirao je da ima lucidan um. Kada je u listopadu “Klinika kraja života” potvrdila da Annie Bus ispunjava uvjete za eutanaziju, ona je svojoj obitelji priopćila kako više ne želi odlagati svoju smrt. Ipak, poput mnogih pacijenata iz Levenseindekliniek, oklijevala je učiniti posljednji korak.
Iako je studeni 2014. godine u Nizozemskoj bio hladan i maglovit, bilo je i sunčanih dana.
– Uviđam da je sve oko mene tako lijepo. Želim živjeti – rekla je tada Annie Bus.
– Ako imate bilo kakvih dvojbi, odustanite od eutanazije – odgovorila je Constance De Vries.
– Kada ne bih trpila bolove, željela bih živjeti – ustvrdila je Annie Bus koju je plašilo i to da će se njezin odlazak s ovoga svijeta odvijati pomoću injekcije.
Ipak, nakon kratkog razdoblja razmišljanja Annie Bus donijela je čvrstu odluku da umre. Kada su to spoznale, njezine tri kćeri posjećivale su je svaki dan. Kuhale su joj omiljena jela, razgovarale, čitale pjesme. Željele su iskoristiti svaki preostali trenutak njezina života kako bi je pamtile onakvom kakva je bila.
– Naša majka nikad nije prihvatila svoju sudbinu – rekla je jedna od kćeri.
Umirovljeni svećenik
Dva dana prije njezine smrti, jedan je umirovljeni svećenik obavio bolesničko pomazanje. Prethodno su to odbila dva aktivna svećenika koji su Annie Bus prigovorili što kao katolkinja narušava Božju volju. Ali, ona nije marila za to.
– Nadam se da se nikome od vas nikad neće nešto slično dogoditi – bile su posljednje riječi koje je Annie Bus uputila članovima obitelji izabravši umjesto neprestalne patnje dostojanstvenu smrt. piše
