Zbog objave na Facebooku tisuće Zagrepčana pohrlilo u njegovu radnju. Iako su mu 74 godine, Ivan Horvatić je u izvrsnoj formi, a s ponosom pokazuje i svoje zube koji su zdravi i na broju kao u mladića pa komentira kako je očito naslijedio gene svoga oca i imenjaka koji je poživio 96 godina. Budući da je s prvim danom srpnja otišao u mirovinu, nada se da će u njoj uživati barem deset godina. Tješi se da mu neće mnogo nedostajati njegova klobučarska radnja u Petrinjskoj 69 po kojoj se motao još kao dječak dok je njegov otac izrađivao šešire i kape, kasnije učio tajne zanata, a od 1981., kada je otac otišao u mirovinu, samostalno vodi obrt. I u tih je 36 godina samo dvaput bio na bolovanju.
Davne 1948., kada je Ivanov otac Ivan na tom mjestu otvorio radnju, u Zagrebu je bilo 80-ak klobučara koji su odlično radili, do 70-ih se godina taj broj prepolovio, a sada kada je on otišao u mirovinu, ostao je u cijelom gradu, a vjerojatno i u cijeloj Hrvatskoj, još samo jedan jedini. Stari ljudi umiru, a mladi, primjećuje Horvatić, sve manje nose kape ili zimi kupuje one vunene koje su jeftinije, ali i praktičnije jer se mogu staviti u džep.
Prije stotinjak godina u Zagrebu se smatralo nepristojnim da muškarac na ulicu izađe bez pokrivala za glavu, a šešire su rado nosile i modno osviještene Zagrepčanke. Danas se, priznaje Ivan Horvatić, njegov posao sveo na to da na dan proda jednu-dvije kape i napravi jednako toliko novih, da na polici ne bude prazno mjesto i da kad kupci uđu imaju što veći izbor. U ponudi je desetak modela od kojih su najpopularnije klasične kape i engleske s gumbom ili coflekom na vrhu, ali i skijaški model koji neki zovu i domobranska kapa, pa francuska, primorska, bejzbolka, talijanska koja se može staviti u džep.
Sve modele Ivan izrađuje u desecima različitih boja i vrsta tkanina, kao i u osam standardnih veličina, od 55 do 62. Onima s većim glavama kapu će, kaže, rado izraditi po mjeri. Tako mu, kaže, već godinama dolazi jedan dečko kojem treba broj 64 pa mu je ispričao kako uskoro odlazi u mirovinu te da će zadnji tjedan biti velika rasprodaja. Taj mladić je, pretpostavlja Horvatić, to objavio na Facebooku i dogodilo se nešto čemu se nije mogao nadati ni u snovima – obavijest je podijeljena čak 4500 puta! U njegovoj je prodavaonici od 18 kvadrata, koja je dan-danas ista kao i 1948. godine, prošli tjedan zavladala takva navala kupaca kao nikada u proteklih 70 godina. U samo četiri dana Ivan Horvatić je prodao oko 400 kapa.
Vadi stare knjige prometa u kojima uredno evidentira svaki izdani račun iz kojih se vidi da je cijele prošle godine prodao 405 kapa, a u prvih pet mjeseci ove godine samo 144. Za petak, zadnji dan rasprodaje, ostalo je samo tristotinjak primjeraka, a ono što ne proda gazda je odlučio pokloniti crkvi pa neka podijeli onima koji ih ne mogu kupiti – radnicima, seljacima i umirovljenicima – koji su desetljećima i njemu i njegovu ocu bili najvjerniji kupci. Tek tu i tamo bi u Petrinjsku 69 zalutao fini gospodin, a takvi su ga u zadnje vrijeme zaobilazili i zbog toga što radni prostor stvarno ne izgleda ni fino, ni otmjeno, ni šminkerski.
Na podu je izlizani žuti linoleum, na bočnim stranama vitrine s kapama i ogledalima koje su 1948. baš za tu namjenu izrađene po mjeri, a na sredini je drveni pult iza kojeg su također police s kapama i 50-ak godina stare fotografije muškaraca koji na glavama nose kape i šešire koji se po dizajnu ni malo ne razlikuju od ovih koje Ivan izrađuje u današnje vrijeme uz natpis – Modne kape i šeširi. Na zidu je i požutjela slika jedne mlade dame s kaubojskim šeširom, no ona je tu tek tako za ukras jer su i Ivan i njegov otac uvijek izrađivali samo muške modele.
No tijekom jednog prošlotjednog sparnog popodneva, kada su kupci stajali vani na pločniku jer ih je bilo toliko da svi nisi odjednom ni mogli ući unutra, primjećujemo da su kape došli kupiti mahom mladi ljudi, ali i dosta djevojaka koje, kažu, rado nose muške kape. Više kao modni detalj nego da bi glavu zaštitile od hladnoće.
U izlogu jedna bijela šilterica za samo 10 kuna i još nekoliko modela po cijeni između 30 i 80 kuna, što je dvostruko jeftinije od uobičajenih cijena. Velikim crvenim slovima Ivan je ispisao – rasprodaja zbog odlaska u mirovinu. Iza stakla je pogledima s ulice izložen i stari Bagatov šivaći stroj koji se izgledom ne razlikuje mnogo od onog na kojem Horvatić svakodnevno šiva kape. Na nožni je pogon i naslijedio ga je od oca. Tko zna koliko je star? Tu su i razna priznanja i plakete zagrebačkog Udruženja obrtnika za dugogodišnje promicanje obrtništva i očuvanje tradicije.
Neki kupci izlaze s punim vrećicama, neki i s desetak kapa. Većina priznaje da nikad prije, sve do nedavne objave na Facebooku, nisu ni znali da postoji klobučar u Petrinjskoj iako su mnogi stoput prošli pokraj njega, a kamoli da su ikada tamo kupovali.
“Ujutro sam kupio tri kape, a sada sam došao po još dvije. Nisam ni znao kakav se izbor krije iza ovog izloga koji je, priznajte, malo neugledan, nekako bapski”, kaže umjetnik Miljan Miljković pa uz osmijeh komentira – moraš propasti da bi ljudi počeli kupovati. Mlada djevojka isprobava narančastu kapu pa se ne može odlučiti bi li uzela veći ili manji broj. Najglasnija je jedna sredovječna žena koja, čini se, ništa ne kupuje, ali svima dijeli savjete, i to na engleskom jeziku, i priča kako živi u Tokiju iako je porijeklom iz Hrvatske, ali jako loše govori hrvatski što se kasnije ispostavlja kao sasvim netočno. Pa usput svisoka komentira kako je šteta što u Hrvatskoj sve propada pa i stari obrti i da jedva čeka da stura otputuje iz Zagreba jer joj je grad strašno dosadan.
Ljudi joj se smiju. Među njima i HRT-ov tonac Dario Dravinac koji, kaže, obožava kape, ali ih nikad nije kupovao kod Horvatića. Crna koju je odabrao po kvaliteti se, procjenjuje kao pravi znalac, ne može mjeriti s konfekcijskima iz ostalih dućana.
“Ova kapa je posebna”, zaključuje studentica novinarstva Gracija Pleština pokazujući svoju od jeansa.
“Radite li drugi tjedan?” pita netko Horvatića.
“Ne, još samo sutra i nikada više”, odgovara on.
“Kaj vi stvarno idete u mirovinu?” čudi se žena u plavoj haljini, Gordana Buljan.
“Idem ja u bolji život”, kaže joj na to Horvatić i ona se brzo odlučuje na smeđu kariranu kapu kakvu je kod njega kupila i prije desetak godina, ali ju je ubrzo negdje izgubila. Sličnu je, otkriva, nosio njezin djed.
“Da uzmem još i ove dvije”, pita muža Nenada koji joj je, priznaje, najbolji modni savjetnik. On kima glavom pa mu se Gordana umilnim glasom obrati s pitanjem: “Hoćeš li me častiti?”
“Hajde”, potvrdi on i vadi 130 kuna.
“Je l’ vam žao što zatvarate?” opet se ona obraća Horvatiću.
“Naravno da je, ali prodaja je sve manja, a nameti sve veći. A ta fiskalna blagajna koju bih morao uvesti od 1. srpnja je kapljica koja je prelila čašu”, govori Horvatić koji sebi, dodaje, ne može priuštiti novi trošak od 200 kuna mjesečno koliko bi ga koštala blagajna, a morao bi uvesti i internet o kojem ne zna baš ništa i ne želi znati jer u životu nije stavio prst na tipkovnicu pa u ovim godinama više i ne namjerava.
Kad se gužva smanjila, vadi iz kutije očevu radnu knjižicu iz 1933. u kojoj je i pečat Udruženja zanatlija iz 1938. kojim mu je odobren status obrtnika. Tu je i ugovor o najmu prostora iz 1948. na ćirilici. U to je vrijeme ocu pomagala i Ivanova majka Štefica, koja je 1978. umrla u dobi od 58 godina. Stare fotografije i dokumente, kao i neke kalupe za šešire, Ivan će darovati Muzeju za umjetnost i obrt čiji su predstavnici već izrazili tu želju. No, stari šivaći stroj i dio kalupa će ponijeti kući kako bi mogao tu i tamo sašiti kapu sebi ili prijateljima jer kod Ivana, tvrdi, ne vrijedi pravilo da postolar nosi najgore cipele. Ne može on prodavati kape, a nositi, kaže, neku ofucanu. Nosi ih samo zimi, a najdraža mu je klasična karirana siva. U prosjeku mu jedna traje desetak godina baš kao i njegovim kupcima.
“Ako je ne izgubiš, kvalitetna ručno rađena kapa je nepoderiva i može trajati godinama pa zato i nema puno kupaca. Većinom su to stalni, dugogodišnji klijenti koji se ovdje osjećaju ugodno jer se s godinama ništa ne mijenja. Mogao sam na pod staviti mramor ili pločice, ali nisam jer me je otac molio da ništa ne diram dok je on živ, a 2002. kada je umro, više mi se nije dalo preuređivati i nisam htio trošiti”, ističe Horvatić koji živi na Cmroku i svako jutro sjeda na autobus da bi došao do radnje iz koje rijetko kada ode prije 20 sati.
Po prirodi je, kaže, radišan pa mu u mirovini sigurno neće biti dosadno jer u kući i vrtu uvijek ima nekog posla. A mirovina od 3000 kuna ili nešto malo više bit će svakako veća od njegove mjesečne zarade u proteklih nekoliko godina jer mu prodaja konstantno pada, a on inzistira na poštovanju propisa i nikada nije prodao kapu bez računa jer mu se ne da riskirati da mu dođe inspekcija. Sam vodi i svoje poslovne knjige i računovodstvo. Da napravi najjednostavniju radnu kapu treba mu 45 minuta, a za zahtjevnije modele mora izdvojiti i tri sata.
Završio je srednju obrtničku školu i on jedini iz razreda otišao za klobučare. Cijelo vrijeme pomaže ocu, ali od 1970. do 1980. radi i u Klobučarskoj zadruzi gdje se najviše bavi nabavkom materijala i komercijalom. No, od svega je oduvijek najviše volio svojim rukama skrojiti i sašiti kapu koju na kraju treba dobro ispeglati kako bi dobila konačni oblik. Početkom 90-ih je prestao praviti šešire jer je zbog rata postalo teško nabavljati materijale koje je sve više trebalo uvoziti kako je propadala domaća tekstilna industrija. A i da želi uvoditi nove modele kapa, morao bi nabavljati nove kalupe, a njih mu više nema tko izraditi.
“Tu i tamo bi znao doći i neki stranac iz obližnjeg hotela, pa su mi neki i slali slike iz raznih dijelova svijeta s mojim kapama na glavi. Najsretniji sam kada su moji kupci zadovoljni. Zato i radim toliko dugo. Mogao sam prije 10 godina otići u mirovinu. U komunizmu je odnos prema obrtnicima bio bolji nego danas. Meni je bilo puno bolje. Sve je više poreza i nameta, od kojih su neki potpuni apsurdni i zbog toga i odustajem od posla. Evo jedne nelogičnosti – budući da sam stariji od 65 godina, nemam pravo na naknadu ako odem na bolovanje. A uredno moram plaćati zdravstveno osiguranje. Također po zakonu ne smijem raditi više od 40 sati tjedno”, govori Horvatić koji svoje znanje nije imao prilike prenijeti nekom mlađem jer u 36 godina baš nitko nije kod njega došao sa željom da nauči zanat. Njegova kći Tina bavi se financijama i također je ne zanima klobučarstvo.
Već ima zainteresiranih za kupnju njegova lokala u kojem će vjerojatno uskoro biti otvorena slastičarnica ili turistička agencija. No Horvatić je svjestan da se vremena mijenjaju i drago mu je što je Zagreb, koji je nekada imao jaku tekstilnu industriju, danas sve više turistički grad s bogatim kulturnim i zabavnim sadržajima. Zalutaju ponekad turisti i kod njega pa ne vjeruju kada vide da je unutra vrijeme stalo. A od 1. srpnja tko želi vidjeti kako su se nekada u Zagrebu izrađivale kape, to će moći još samo u muzeju. piše
