Preživljavam od 1.100 kn mirovine koju sam krvavo zaradila preko šanka, a ne zbog sporta
Jelica Pavličić Štefančić, jedna od najvećih hrvatskih atletičarki svih vremena, bivša svjetska rekorderka i dvoranska prvakinja Europe na 400 m (1974. godine), primila je nagradu za životno djelo Franjo Bučar, najveću državnu nagradu za sport.
Nije je bilo dugo. Jako dugo. Pokušavali smo puno puta, ali svaki put je bilo “ne bih” ili “a, što da vam pričam kad nema ništa dobroga”. Jučer je konačno dočekala to dobro. Jelica Pavličić Štefančić, jedna od najvećih hrvatskih atletičarki svih vremena, bivša svjetska rekorderka i dvoranska prvakinja Europe na 400 m (1974. godine), primila je nagradu za životno djelo Franjo Bučar, najveću državnu nagradu za sport.
– Sretna sam što su me se sjetili. Dočekala sam i ovo najveće priznanje. Hvala onima koji su me predložili i izabrali – počela je Jelica razgovor koji smo čekali godinama, a sada ga morali prekidali nekoliko puta, što zbog mnogih koji su joj htjeli stisnuti ruku, što zbog…
– Baka, dođi, moram ti pokazati nešto prekrasno. Dođi da ti pokažem jednu stolicu. Super je! Molim te, baka… – vukla ju je za rukav 3,5-godišnja unučica Laura.
– Ona je cijeli moj svijet. Prekrasna je. Produljila mi je život, pomladila me – ponosno je gledala u kći svoj sina jedinca, nekad talentiranog nogometaša Karlovca Matije.
– Danas je nogometni trener juniora i kadeta u NK Karlovac. Ma, nekad mi bude krivo što nije ipak otišao u tenis. Bio je jako talentiran.
I on je jučer s ponosom gledao u majku koja je ponovo imala zvjezdani status. Kao nekada…
– Dočekala sam ovo nakon 42 godine.
To je godina u kojoj za nju sve počinje i završava. Godina 1974. koja je obilježila njezinu devet godina dugu profesionalnu karijeru. Gazela s Korane, kako su je prozvali, rođena 1954. u Slunju, u iščekivanju 63. rođendana (4. veljače). Danas se sjeća svega. Svake utrke, svake medalje, rekorda… A bilo je svega. Hrpa. Velika hrpa se skupila.
– One posebnije medalje čuvam u vitrinama, one druge u podrumu – nasmijala se.
– Ma, imala bih ja i puno više medalja da nisam morala dnevno trčati po nekoliko disciplina. Morala sam u 2-3 dana trčati i 15 utrka. Kvalifikacije, polufinale i finale na 100, 200 i 400 m, pa još štafete… I nitko te nije pitao je l’ možeš, je l’ hoćeš… Skini se i trči. Danas zvijezde ne nastupaju ni na nacionalnim prvenstvima ni na balkanskim… Ja sam morala sve. Pa skupila sam najviše nastupa za Jugoslaviju ikada.
Najposebnija medalja dolazi baš iz one 1974.
– Europsko dvoransko zlato na 400 m u Göteborgu. Tada mi je medalju uručio švedski kralj Carl Gustaf XVI. Došao je sa skijanja i jedino je meni predao medalju. Rekli su nam kasnije da je inzistirao da meni preda medalju jer je bio sretan što sam pobijedila favorizirane predstavnice Sovjetskog Saveza. Jedna je čak u polufinalu istrčala svjetski rekord.
Iste godine Jelica je bila osma u finalu Europskog prvenstva na otvorenome u Rimu, no, ono po čemu je i danas mnogi pamte dogodilo se 3. kolovoza u Sofiji.
– Bilo je to na Balkanskim igrama. Znam da sam tada srušila nacionalne rekorde i na 100 i 200 m, a onda se dogodila savršena utrka na 400 m. Znali su me pitati “pa dobro kak’ si to otrčala?” Iskreno, nisam ni znala koliko trčim. Trčala sam i na kraju je ispao svjetski rekord. Imala sam isti osjećaj kao u bilo kojoj drugoj utrci. Takav se dan poklopio.
Savršenih 50.98.
– Za sve ono što sam ja i što sam postigla u sportu, “kriv” je gospodin profesor Dušan Oreščanin.
Posao je posao
Legendarni Dujo koji je košarkašicu sa strahovito brzim kontrama poslao u atletiku.
– Velik dio Nagrade Franjo Bučar ide i njemu. On je bio velemajstor za sport. On me primijetio u osnovnoj školi, prebacio s košarke na kros pa atletiku. Bio je čudesan trener. Doveo me do toga da budem jedna od sportašica koje su svi prepoznavali, tapšali po ramenu, s kojima se Tito ponosio – sarkastično će.
– Doduše, nisam ga nikada upoznala. Nije da mi je žao… Nisam čak nikada išla ni na štafete.
Nisu tapšanja po ramenu dugo potrajala.
– Kad se jednom prestaneš baviti sportom, svi te zaborave – sjetno će Jelica.
– Ja sam u životu imala dvije karijere. Prva je bila ona sportska, a druga moj sin. Nakon što sam 1979. završila prvu karijeru, trenirala sam djecu, rodila, bavila se sinom, kasnije smo otvorili ugostiteljski objekt. Od 2012. sam u mirovini. Znate kako sam je zaslužila? Zaradila sam je u ugostiteljskom objektu koji sam držala 20 godina. Zaradila sam je krvavo preko konobarske tacne. Dočekala sam mirovinu kao konobarica, ne kao sportašica.
I to je početak one tužnije priče. Priče koja Jelicu jako boli.
– A dobro, ako ništa, bila sam najtrofejnija konobarica – smije se Jelica.
– Nije mi ništa bilo teško raditi. Niti je to bio ponižavajući posao. Ja sam navikla raditi. Posao je posao. Iako, danas nije lako preživjeti sa 1.100 kuna mirovine. Zna to puno ljudi u ovoj našoj zemlji. Na žalost, i puno sportaša. Nisam ja jedina sportašica s kojom su se nekada jako ponosili, a onda je zaboravili. Suprug i ja živimo od 3.000 kn zajedničke mirovine, platite režije 1.500 i to je to. Žao mi je što se nitko u hrvatskom sportu nije sjetio nekih od sportaša poput mene kada se odlučivalo o sportskim naknadama za izvrsnost. Ako je ja nisam zaslužila, onda… – knedla se stegnula u grlu.
– Svjetski rekord, europsko zlato, mediteranska zlata, sportašica Jugoslavije, Hrvatske, dvije Bučarove nagrade… Ali eto negdje piše da treba biti svjetska i olimpijska medalja i prekrižena sam. Pazite, u moje vrijeme nije bilo SP-a u atletici. Zar sam ja za to kriva? Atletika je kraljica sportova i bazične sportove se ipak trebalo malo drukčije gledati kada su se slagali ti zakoni. A ne sve strpati u isti koš. Razočarana sam, jako razočarana zbog toga.
Zato ni ne voli izlaziti u javnost, ne voli davati intervjue.
– Tužna sam. Te naknade su dobili i neki… Kako bi gospodin Vrdoljak rekao “neki nisu ni gaćice smočili ili se skinuli u dres”. Ah, bolje je da šutim. Ionako to nitko ne čuje. U biti, čuje samo predsjednik Hrvatskog atletskog saveza, Ivan Veštić, on se jedino na pravi način bori za naš sport. Nadam se da će Janica uspjeti popraviti neke stvari. Ma, znate, da nije bilo onako u Montrealu, imala bih ja tu “mirovinu”…
Blanka zaslužuje zlato
I eto nas do natjecanja na koje je i danas ljuta. Olimpijske igre 1976.
– Tamo smo bili kao razbijena vojska. Nitko se nije brinuo o nama. Zamalo smo zakasnili na utrku. Užas. Zbog svega toga ispala sam u kvalifikacijama. Trčala sam 54.11. Jako loše.
Ali i s tog natjecanja ipak ima lijepu “priču za unuke”.
– Sjedila sam u istom restoranu s Nadijom Comaneci. Dva metra je bila od mene. To je žena koja je obilježila te igre. Bila mi je čast jesti zajedno s njom.
To će svakako jednom ispričati unučici.
– Moj jedini posao trenutačno je to što sam baka. U tome najviše uživam. U tome i praćenju hrvatskog sporta.
Atletike posebno.
– Uživala sam gledajući Olimpijske igre. Moje atletičarke su bile sjajne. Sara je mi je odlična, preslatka je. Tko bi očekivao to čudo koje je napravila… ni ona sama nije očekivala. Ali gledajte kako se ona puno odricala, otišla je od roditelja, prvo u Rijeku pa Celje, nije to lako. Znam ja što je atletika, što to znači. Ma, oduševljena sam sa svima. Za Sandru neću ni govoriti, ona je izvanzemaljac, ona je izmišljena. I Blanka je bila sjajna. Ne brinite, vratit će se ona na onu svoju razinu. Možda je mrvicu stagnirala zbog ozljeda. Ali nakon ozljeda i operacija osvojiti olimpijsku broncu, to je strašna stvar. To je super. Ako je ovaj život pošten, onda bi najpoštenije bilo da ona u Tokiju osvoji olimpijsko zlato. I nemojte se čuditi ako se to dogodi. Samo, meni je žao što nije skinula svjetski rekord. Toliko je blizu bila… Samo da onda u Zagrebu nije skakala 2,08, nego da je odmah digla letvicu na 2,10… To mi je jako žao. Ali zato će Sandra sigurno srušiti svjetski rekord – uvjerena je Jelica.
– Ma, sto posto!
Njemica Gabriele Reinsch od 1988. u Neubrandenburgu drži taj rekord u disku s velikih 76,80 metara.
– Mogu se kladiti s kim god hoćete. Samo mi dođite. Sto posto će ga Sandra rušiti!
Čekamo takvo čudo još od Jelice. Već 42 godine. Od onog savršenog dana u Sofiji…
Zabrinjava me što moji rekordi i nakon 42 godine stoje netaknuti
Godina koju smo upravo zatvorili bila je najbolja za hrvatsku atletiku ikada. Tri olimpijske medalje, od čega zlata Sandre Perković i Sare Kolak te bronca Blanke Vlašić, pa Sandrino europsko zlato i Sarina bronca, treći je na dvoranskom Svjetskom prvenstvu u bacanju kugle bio Filip Mihaljević.. Vrhunski bacači su i dalje ti koji se kod nas konstantno stvaraju, na žalost, trkača takvog kalibra nemamo.
– Ne mislim da je lakše biti bacač, sve je to isto, možda je jedino teže to što mi u biti po cijele dane samo trčimo… – nasmijala se Jelica.
– Ma, mislim da je volja ključni razlog što danas nemamo vrhunske trkače. Golema je to žrtva za mlade ljude. Kod mene nije bilo noćnog života, kompjutora, mobitela od jutra do mraka… Odricali smo se svega. Danas mladi to ne žele i idu u lakše sportove. U vrijeme kad smo se natjecali Luciano Sušanj i ja, mi smo trenirali po tri puta dnevno. U 7, 10 i popodne u 4 ili 5 sati. To je jako naporan ritam. Ja najbolje znam koliko je to teško. A mladi to ne žele. Zato me zabrinjava što moji rekordi i danas, nakon 42 godine i dalje stoje netaknuti. Htjela bih da se pojavi netko tko će to srušiti.
Jeličin poredak najboljih svih vremena: Sandra, Blanka, Sara…
Prvo se nećkala, ali onda je ipak pristala na “igru”. Najbolje hrvatske atletičarke svih vremena po Jeličinu izboru…
– Sandra prva bez premca. Onda Blanka, pa mala Sara, a onda možda ja… – nasmijala se.
– Vera Nikolić je bila odlična atletičarka, ali pitali ste me poredak hrvatskih atletičarki, pa onda nju nećemo stavljati na popis.
Prije desetak godina hrvatska atletika dobila je konačno Jeličinu nasljednicu na 400 metara. Ukazala nam se Danijela Grgić.
– Iskreno, gledala sam je samo jednom na televiziji kako trči. Bila je dobra juniorka, ali to su bili blic-trenuci, na žalost, brzo je nestala.
Obožavam Dinamo, moja unuka kaže da će biti nogometašica
Jelica i danas atletiku ima u malom prstu. Imena, brojke, rekorde… Zna sve, prati sve. Ali ne samo atletiku.
– Kod nas doma su non-stop na televiziji samo sportski programi. Eurosport, Sky sport 1, 2… rukomet, nogomet, košarka, ma sve. Volim navijati, “urlati” na televizor.
Posebno za jedan klub.
– Ah, Dinamo, naravno. Otkad znam za sebe, obožavam Dinamo. Nekada sam išla i na utakmice, danas više ne. Atletika je ostavila i dosta posljedica, bole noge, leđa, tetive… Došlo je sve na naplatu. Istrošeno je to tijelo. Ali pratim Dinamo i danas. Čak i moja unučica zna koji je najbolji klub. Kad je pitate za koga navija, zapjeva “Dinamo Zabreg o le o le o le”.
Baka kaže, “mala je jako brza”.
– Stalno trči, neumorna je. Ali ne bih voljela da krene mojim putem. To je težak sport, puno je odricanja. Više bih voljela da nešto malo lakše izabere. Ali bit će sigurno sportašica. Veli da će igrati nogomet, kao tata. piše
