“‘Razredom je kružio papirić s hračkom, cura ga je poslala dečku, ali ga je profesorica presrela i otvorila…”
Školu su zvali “kuća mržnje”, a zbornicu “trg lopova”. Najgora kazna za sve nepodopštine bilo je stajanje u kutu, a nerijetko su koristili i razne trikove kako bi prekinuli nastavu.
– Prva klupa se mogla odšarafiti pa bismo to iskoristili kada zagusti, odnosno, kad nam zadaju teške matematičke zadatke. Gašparac iz matematike bio je jako strog i jedne je godine srušio desetak učenika, tako da se razred prorijedio. Ja sam imala tricu, to mi je bio uspjeh do neba – prepričava Vesna Palmović.
Tri braka
Kolegu koji je volio tuđi ručak htjeli su naučiti lekciju pa je zagrizao sendvič premazan putrom i drekom, a zbog poplave koju su jednom prilikom izazvali u školi, jedan je profesor dao otkaz i otišao u mirovinu.
– Nismo baš imali novca i sve bismo najčešće iskoristili za kino. Iz grada smo uvijek išle doma pješice, a u kazalište bismo se švercale. Doma bismo svojima ukrale cigarete i tako podmitile dežurnog na vratima da nas pusti barem na stajanje u kazalište – prepričavaju bivše učenice Klasične gimnazije.
I to bivše učenice koje su maturirale davne 1949. godine.
Naime, desetak maturanata Klasične gimnazije iz 1949. godine redovito se dva puta mjesečno sastaje na kavi na Maksimiru. Prijateljstvo iz školskih klupa održavaju i danas. I redovito sve zapisuju u svoju posebnu knjigu koja broji više od 900 stranica i teži sedam kilograma. U njoj su ispisane sve njihove školske dogodovštine, spačke, fotografije i ljubavne poruke. Imali su, naime, tri bračna para i još nekih kombinacija, kako kažu uz znakoviti osmijeh.
– Ušao je u prostoriju i svi su rekli: Gle, novi đak, a ja sam uzviknula: Nemojte više gledati – on je moj! I gotovo, tako je bilo – prisjeća se Đurđica Martinić-Jerčić koja se udala za kolegu iz školskih klupa.
Dobro se sjećaju i svog jedinog starijeg kolege. U partizanskoj engleskoj košulji ušetao je u razred u Klasičnoj gimnaziji ne znajući hoće li biti prihvaćen ili ne. Od kolega je bio stariji četiri godine – dvije koje je proveo u ratu i dvije koje je proveo služeći u vojsci. I tako je zaradio poštovanje. Odmah su ga imenovali predsjednikom razreda. Svi su ga morali slušati. Čak i danas, nevjerojatnih 70 godina kasnije, Slavka Tomića zovu “predsjednik”.
Njihova životna priča postala je dio života sadašnjih klasičara. Na predmetu Filmologija, koji vodi profesorica Galjina Venturin, njih dvadesetak posvetilo se snimanju dokumentarnog filma čiji je povod bio knjiga koja čuva sva imena učenika jednog razreda, sve spačke, neposluhe, druženja i uspomene.
Dio povijesti
U to doba u školu se išlo osam godina, tako da knjiga koja je započeta pretkraj školovanja fotografijama i zapisima rekonstruira prethodno razdoblje, a film “Lares Penatesque”, koji je ime dobio prema imenu kojim se potpisivao razred, rekonstruira taj djelić povijesti i sjećanja jedne generacije.
Kad smo dio mlade i stare generacije spojili u jednu učionicu, sve je zračilo pozitivnom energijom i grohotnim smijehom. Maturanti iz ‘49. duhom su i dalje kao klinci, jedina razlika mogla se, kažu, vidjeti po rukama, pa su iz zafrkancije uspoređivali tko ima više bora.
Prijateljstvo je to koje su mlade redateljice Klara Rihtar i Lucija Bekavac uspješno pretočile u filmsku priču, uz pomoć kolega i mentorice.
– Mislimo da bi tehnički dio mogao biti bolji, ali sviđa nam se to što se lijepo prenosi emocija, duh njihova nalaženja i povezanosti – rekle su djevojke dok je njihova kolegu Iana Grgića fascinirao doticaj sa “živom povijesti”, kako to voli reći.
Bliskost
– Meni je najviše bilo drago što sam spoznao da se neki ideali koji su kod njih vrijedili, mogu vidjeti i kod nas. Iza prijateljstva se vidi taj klasičarski duh koji zagovara pomoć drugima, prijateljstvo, zbližavanje, nekakvu vrstu udruživanja – ističe Grgić.
Dokumentarni film su prepoznali i festivali tako da je u Karlovcu na 22. filmskoj reviji mladeži i 10. Four River Film Festivalu primio tri nagrade, a prikazat će se i na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu koji počinje za nekoliko dana. Čini se da je ta bliskost generacije koja je preživjela tri rata i opstala u prijateljstvu pronašla način da i drugima prenese vrijednu lekciju.
IZ ŠKOLSKIH KLUPA Njihova knjiga prijateljstva teži čak sedam kilograma
- Klupa koja se mogla odšarafiti najčešće se raspadala za vrijeme matematičkih zadaća
(odšarafile bi je dvije cure kad bi bila “gužva”)
- Kolega koji je volio tuđi ručak zagrizao je sendvič premazan putrom i drekom
(kolegica ga je htjela naučiti lekciju, nakon toga više nije uzimao ništa)
- Jedan je na madracu otplutao iz Istre do Trsta
(Zvao se Roko i jako su ga cijenili)
- Poplava koju su izazvali, profesora je odmah odvela u penziju
(voda je ostala curiti tijekom odmora, profesor se vratio i rekao da on više ne može i da ide u penziju)
- Razredom je kružio papirić s hračkom
(cura ga je poslala dečku, ali ga je profesorica presrela i otvorila)
- Po odgovore na pitanja iz testa znalo se otići u zahod
(kolega je čekao ondje s odgovorima) piše
