Nakon tragične smrti sina jedinca, Marija Posavec (80) preuzela je sve što su njemu namijenili kako bi preživjela. Od 1977. svakodnevno se vozi traktorom oko 15-ak kilometara.
Nisam se nadala da će me nakon 40 godina vjernosti ovih dana ostaviti, jer smo se uvijek slagali. Pazila sam na njega a on me je slušao, kazala nam je 80-godišnja Marija Posavec iz Radeljeva.
Unatoč brojnim nedaćama kroz koje prolaze ona i dvije godine stariji suprug Ivan, zadržala je vedar duh. Vidjevši naše čuđenje, ona je veselo pljesnula rukama i kazala: “Pa čemu se čudite, radi njega ste i došli”.
– Mislimo na istu stvar, a to je moj traktor koji je mjesec dana izvan pogona i umjesto da se ja na njemu vozim, sada se na sjedalu ugnijezdila kokoš – veselo je dometnula Marija Posavec.
Shrvala ga je bol
Nakon veselog dočeka njezino je lice poprimilo ozbiljniji izraz jer se sjetila da su već tada polovni traktor kupili za svoga sina jedinca, koji je trebao nastaviti raditi na poljoprivredi i zamijeniti roditelje, koji su se veselili budućim unucima.
– Imali smo veliko imanje s puno zemlje i bavili se stočarstvom i proizvodnjom mlijeka, kad nas je zadesila tragedija. Sin je poginuo na motoru. Ja sam se nekako uspjela izvući, ali muž ne. On je tada obolio na živce, tako da sam ja morala preuzeti sve u svoje ruke – govori nam domaćica.
Kad su ostali bez sina, traktor je ostao u dvorištu. Od bola shrvani suprug mu se nije želio ni približiti, pa je Marija sjela na veliko vozilo i, kako nam pojašnjava, kroz par dana, bez ičije pomoći, te 1977. godine upalila ga i napravila prvi metar po dvorištu. Od tada je gotovo svakodnevnom vožnjom postala prepoznatljiva ne samo u svome selu, već gotovo do 15-tak kilometara udaljene Koprivnice.
Težak život u starosti
Traktor joj je postao prijevozno sredstvo i oruđe za rad. Doduše, u zadnjih nekoliko godina sve manje je radio u polju, jer su prodali svu zemlju osim vinograda u kojemu suprug uživa.
– Stavila bih dasku na zadnji dio traktora, a moj bi Ivan sjeo na nju i tako smo se mi vozili. Sada nam je prijeko potreban za vinograd, ali što se može, pokvario se i vjerojatno ću ga pokloniti nećaku jer nemamo novca za popravak – razmišlja naglas gospođa Posavac i nastavlja kako se danas teško živi. Posebice u starosti, jer ona ima 800 kuna socijalne pomoći, a muž 630 plus 15 eura koje dobiva iz susjedne Slovenije gdje je radio četiri godine.
Da im ne pomažu kćer i sin od pokojnog brata, kaže, teško bi sastavili kraj s krajem. Dok smo izlazili iz tople kuhinje zadržali smo pogled na slici Josipa Broza u hodniku. Gospođa Posavac objasnila je kratko: “Nekada se bolje živjelo”. I stoga nikome ni za što ne da njegovu sliku. piše
