Neizvjesna budućnost

800

borebHrvatski građani što stariji to sve siromašniji. Hrvatska u ovom trenutku ima 1,215 milijuna umirovljenika od kojih 80 posto prima 1700 kuna mirovine. Prosječna mirovina iznosi 2161 kunu, što zemlju stavlja na apsolutno dno europske ljestvice. U Europskoj godini aktivnog starenja i međugeneracijske solidarnosti, stariji građani Hrvatske ponajviše žele ‘spojiti kraj s krajem’ uz nadu da će iduća mirovina, u vremenu rezanja socijalnih prava, ipak doći na vrijeme.

 

Aktivno starenje, cjeloživotno obrazovanje i jače integriranje u društvo im, čini se, nisu prioritet. Kao i da sami osjećaju da su teret društvu u kojem je početkom godine bilo samo 1,2 radnika na jednog umirovljenika.

Stoga i ne čudi da se Matica umirovljenika Hrvatske primarno bavi organiziranjem popusta na robe i usluge za svoje članove kojih je u ovom trenutku 272 tisuće. Riječ je, kaže nam tajnik Matice Branko Cvetković, o najvećoj asocijaciji civilnog društva koja okuplja 344 udruge i pravna subjekta. Kako svaki razgovor o starijim osobama u Hrvatskoj počinje i završava siromaštvom, i Cvetković upozorava da je nakon dvogodišnjeg ‘zamrzavanja’ mirovina uslijedilo takozvano usklađivanje od 0,85 posto, a potom i 1,2 posto što je beznačajno usporedimo li da su osnovni životni troškovi rasli 20 i više posto. „Teško živimo. Naša prosječna mirovina je sada manja od 40 posto prosječne plaće. Ne vidimo mogućnost da će se tu nešto popraviti. Može biti samo gore“, navodi Cvetković. Hrvatska u ovom trenutku ima 1,215 milijuna umirovljenika od kojih 80 posto prima 1700 kuna mirovine. Prosječna mirovina iznosi 2161 kunu, što zemlju stavlja na apsolutno dno europske ljestvice.

Gotovo paradoksalno, umirovljenici su najpouzdanija skupina kada se govori o plaćanju režijskih troškova. „Oni iz nužde raspolažu novcem pažljivo pa najprije plate struju, plin, stanarinu, a od onoga što im ostane kupuju hranu.“ Zbog toga su se starije osobe u Hrvatskoj puno toga odrekle; ne odlaze u kina, kazališta, restorane ili kafiće, a ljetovanja su im, ukoliko nemaju obiteljske vikendice na moru, samo nešto čega se prisjećaju iz nekih boljih vremena. Cvetković kaže da su uhvatili prag siromaštva od kojega se teško odlijepiti.

Dobro je, može i gore

No gospođa Marija koju smo zatekli u jutarnjoj kupovini namirnica sebe ne smatra siromašnom. „Zašto i bih? Kada bih tako razmišljala, pala bih u depresiju“, odgovora nam. Nakon 33 godine rada danas prima 2080 kuna mirovine i s time je sretna jer ju zdravlje služi i u sedmom desetljeću života, a više od polovine potrebne hrane proizvede u svojem vrtu. Od mirovine odvoji 800 kuna za režije, a s ostatkom podmiruje ostale potrebe, primjerice ogrjev. Ne izlazi, kupuje samo nužnu garderobu i to na tržnicama, ne ide na putovanja i ljetovanja, ali na to nije ni navikla. Kada plati struju, vodu, plin i radio-televizijsku pretplatu, s ostatkom mirovine može kupiti 25 kilograma mesa svinjskog buta ili, primjerice, dva para srednje kvalitetnih cipela.

Osnovna zdravstvena skrb je za sve građane u Hrvatskoj besplatna, pa tako i za starije osobe. No liste čekanja na dijagnostičke postupke su duge, osim u skupim privatnim ordinacijama, pa su pravi sretnici oni koji se mogu ‘preko reda’ progurati kroz sustav. Gospođa Sonja i njen suprug Fedor, postariji par kojega smo susreli u jutarnjoj šetnji zagrebačkim Botaničkim vrtom, nam kažu da su zadovoljni zdravstvenom zaštitom. Ipak, Sonja nam otkriva da je njen suprug znanstvenik u medicini pa ima kolege koji mu mogu osigurati sve što treba. Obzirom da im mirovina prelazi prosjek, zadovoljni su svojim statusom. Ali, i oni ponavljaju: ima i onih kojima je puno gore.

Stariji su često žrtve prijevara

Iako Hrvatska ima institucionalnu socijalnu skrb o najstarijima, a postoji i takozvani dnevni prihvat u domovima za starije osobe, obitelj je još uvijek nezamjenjiva. Najčešće se djeca brinu o svojim roditeljima i bakama, ali dosta je i samaca koji su u vrlo osjetljivom položaju, budući da, najčešće, ne mogu platiti nekoga tko bi se brinuo o njima. Točka je to u kojoj ih siromaštvo čini izuzetno ranjivima zbog čega su često žrtve pretjeranog zaduživanja, ovrha, prijevara, zlostavljanja i uskraćivanja temeljnih ljudskih prava.

Pritisnuti potrebom za tuđom brigom s jedne strane, siromaštvom s druge, starije osobe u Hrvatskoj često su spremne ostaviti svoju imovinu osobi koja se obveže da će skrbiti o njima. Pri tome sklapaju ugovore za čije razumijevanje često nisu pravno kvalificirani. Naime, Hrvatska razlikuje ugovore o doživotnom uzdržavanju od ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Prema potonjem, upozoravaju iz Matice, onaj koji uzdržava stariju osobu stječe pravo na njenu imovinu odmah po potpisivanju pa i inače ranjivi građani često ostanu i bez imovine, i bez obećanog uzdržavanja. „Tu je zakonodavstvo krivo postavljeno budući da je za dosmrtno uzdržavanje potrebna tek ovjera javnog bilježnika, dok je za ugovor o doživotnom uzdržavanju potreban sud, a imovina se stječe tek po smrti uzdržavane osobe, ako je uzdržavatelj ispunio svoje obveze“, objašnjava tajnik Matice Cvetković.

Umjesto putovanja i odmora, prebiru po kontejnerima

No čak i kada starija osoba raspolaže dovoljnom količinom novca da si može platiti boravak u nekoj od specijaliziranoj ustanova, susreće se s problemom nedovoljno razvijenog sustava. U Zagrebu se tako na prijem u neki od gradskih domova za starije i nemoćne čeka i po deset godina. Društveni su domovi, kaže Cvetković, cjenovno prihvatljivi, no malo ih je. S druge strane, sve brojniji privatni domovi za skrb o starijima su prilično skupi pa bez pomoći djece i obitelji stariji građani mogu samo maštati o njima.

Jedna od specifičnosti Hrvatske je i ta što je rješavanje ekoloških problema bazirala na siromaštvu svojih građana. Tako se u gotovo svakoj zagrebačkoj ulici mogu vidjeti umirovljenici koji pretražuju kante za otpatke ne bi li u njima pronašli plastične boce ili limenke od piva i sokova. Za nekoliko njih se na otkupnim mjestima može dobiti kuna pa će tako gospođa Nevenka za pedesetak prikupljenih boca dobiti naknadu za koju će kupiti kruh i mlijeko. Kaže, ona i muž su u mirovini, a tvrtka u kojoj im radi sin već mjesecima ne isplaćuje plaće. Kada namire režije i troškove lijekova, ne ostaje im gotovo ništa. Zato ujutro zajedno obilaze kante za smeće i najsretniji su kada se u gradu održavaju velike priredbe iza kojih ostaje puno otpada kojeg mogu unovčiti. Ne žele se slikati, ali misle da je njihova situacija ponajprije sramota države u kojoj žive.

Zavidan pogled prema Sloveniji

Iako zakon propisuje da se djeca moraju brinuti za stare roditelje, situacija je sve češće upravo obrnuta. „Od te male mirovine oni još uzdržavaju djecu koja nisu zaposlena i financiraju potrebe unučadi“, objašnjava tajnik Matice umirovljenika. Štoviše, kažu nam naši sugovornici, umirovljenici su sve više neplaćena radna snaga pa mladi roditelji koji si ne mogu priuštiti dadilje ili vrtić angažiraju djedove i bake kako bi brinuli za unučad.

Obzirom na svoju brojnost, čini se da stariji građani u Hrvatskoj još nisu prihvatili svoju političku snagu. Iako postoji čak 12 registriranih političkih stranaka s umirovljeničkim predznakom, u Saboru su tek četiri zastupnika Hrvatske stranke umirovljenika. „Kada gledate umirovljenike, njihove supružnike i nezaposlenu djecu, radi se o trećini stanovništva. Susjedna Slovenija u parlamentu ima sedam zastupnika umirovljenika i tamo se vlada ne može formirati bez njih. Oni uspješno trguju i drže prosjek mirovine. Slovenski umirovljenici su ove godine dobili i dodatak za godišnji odmor što je nama nepojmljivo“, kaže Branko Cvetković. piše