Sve naše bolesti i nesreće u kontekstu reinkarnacije dobivaju smisao.
Za blagdan Svih svetih kada se živi paljenjem svijeća i odlaskom na groblje prisjećaju svojih dragih pokojnika, mnogi razmišljaju o principu života i smrti. Donosimo jedan, za naš kulturni krug drugačiji pogled na život i smrt. Dražen Radaković psihoterapeut (Foto: Robert Anić/PIXSELL)
Dražen Radaković psihoterapeut i autor knjiga ‘Život između smrti i ponovnog rođenja” i ‘Hipnoza za svakodnevnu primjenu’ govori o reinkarnaciji te postoje li raj i pakao
Kršćanstvo je odbacilo učenje o reinkarnaciji
ZK: Jedini ste psihoterapeut u Hrvatskoj s certifikatom Instituta za hipnoterapiju i život između života Michaela Newtona. Možete li objasniti kakav je to institut?
NI (The Michael Newton Institute) je najpoznatiji institut za regresoterapiju na svijetu čiji je osnivač Michael Newton, koji je i sam psihijatar po struci. On danas broji preko 200 terapeuta diljem svijeta, među kojima i sam pripadam. Tvrdnja da postoji život između života nije krenula od samog Michaela i našeg instituta već je gledano kroz povijest prisutna u svim kulturama i religijama o čemu dosta pišem i u svojoj knjizi ‘Život između smrti i ponovnog rođenja’. Tako i u Egipatskoj knjizi mrtvih, Tibetanskoj knjizi mrtvih, Svim teozofskim zapisima, antropozofskim, pa sve do novijih autora koji su (za neke je to jedino važno) vrhunski znanstvenici, mahom psihijatri ili doktori znanosti.
ZK: Na temelju čega se tvrdi da postoji život između života?
Ne bismo trebali zaboraviti da je nauk o reinkarnaciji priznavalo rano kršćanstvo prije nego što ga je car Justinijan osudio 543.g. i izopćio zajedno s drugim učenjima deset godina kasnije na II. koncilu u Konstantinopolu. Car je to učinio tako što je učenje o reinkarnaciji proglasio anatemom protiv Origena. Origen je živio od 185. do 254. godine, a Sv. Jeronim ga opisuje kao najvećeg crkvenog učitelja nakon apostola. Origen je govorio da svaka duša dolazi na svijet ojačana pobjedama ili oslabljena izgubljenim bitkama nekadašnjeg života. Nakon mučenja i zatvaranja, Origen je izgubio ugled i nakon njegove smrti je vjerovanje u prošli život proglašeno grijehom. Kršćani od tada prihvaćaju stav da je svaka duša posve nova duša stvorena da uđe u tijelo novorođenčeta. Od novijih psihijatara možemo izdvojiti imena poput Samuela Sandweisssa, Waynea Dyera, Raymonda Moodya pa sve do najpoznatijeg Iana Stevensona. Odgovorno tvrdim da veliki broj psihijatara kod nas u Hrvatskoj također vjeruje, a neki i aktivno rade s tom materijom, ali zbog mogućih neugodnosti ne izlaze u javnost s tim. Toliko je svjedočanstava i dokaza, ali tko ne želi vjerovati ne treba ga ni uvjeravati.
ZK: Kakav je stav znanstvene zajednice prema reinkarnaciji?
Znanost ništa određeno ne ustvrđuje i odbija odgovoriti na pitanja o mogućnosti budućeg života. Znanstveni svijet ne usuđuje se priznati da uopće postoji takvo pitanje te se posvećuje istraživanju inferiornih posljedica. Djelomično je ovaj stav znanstvene misli reakcija na apsurdne teološke dogme, ali ostaje činjenica da osoba koja traži ne dobiva odgovore te da jureći za onim što se naziva praktičnom znanošću ignorira najpraktičnija pitanja sveukupnosti, odnosno zašto smo ovdje, odakle dolazimo i kamo idemo. Čineći to, znanost na neznanstven način zanemaruje svjedočenja velikog broja činjenica o tom pitanju, kao i mišljenja velikih umova.
Prođu li svi kroz tunel i ugledaju biće od svjetlosti?
ZK: Koja je razlika između iskustva blizu smrti (Near death experience) i života između života (Life Bitwen livees)?
S obzirom na to da već neko vrijeme radim kao ŽIŽ (život između života) terapeut, što kroz upite, a što kroz samo iskustvo rada s ljudima, neki pojedinci takav oblik terapije poistovjećuju s OBE (Out of Body Experience) ili hrvatski ITI (Izvantjelesno Iskustvo). Čak su me pojedinci išli uvjeravati da je to skoro pa isto. Odmah da kažem, za one koji očekuju izlazak iz tijela bolje je da se ni ne javljaju na takav oblik ‘terapije’ jer to neće dobiti ni u kojem slučaju i bacit će i vrijeme i novac. Dr. Rudolf Steiner bi rekao: “Prvi uvjet neophodan za ulaženje i razumijevanje iskustva stečenog u toj oblasti potpuni je unutarnji predah i mirnoća duše.” No, to ne znači izlazak iz tijela. Za vrijeme ŽIŽ terapije, klijent i terapeut cijelo vrijeme imaju verbalnu komunikaciju i ne može se dogoditi ništa slično niti blizu, da razočaram one koji priželjkuju ili utješim one koji se plaše toga. Izvantjelesno iskustvo je nešto što se vježba najčešće godinama i obično ga čovjek i vježba i provodi sam u intimi svog doma. Čast iznimkama kojima za to treba manje vremena. OBE (Out of Body Experience) i NDE (Near Death Experience) kod nas je najčešće prevedeno kao ‘iskustvo tik do smrti’.
ZK: Postoji li puno svjedočanstava osoba koje su doživjele ‘iskustvo tik do smrti’ i može li se na temelju toga reći da zapravo ne vrijedi omiljena izreka u narodu “Od ‘tamo’se još nitko nije vratio”?
Do iskustva ‘tik do smrti’ dolazi se spontano, najčešće kroz nesreću ili tešku bolest. Osoba spontano izlazi iz tijela, neočekivano, dok se u Izvantjelesnom iskustvu osoba svojom voljom i vježbom dovodi u željeno stanje. Dakle, prvo je neželjeno, a drugo je isprovocirano vlastitom voljom. S obzirom na to da se s iskustvom ‘tik do smrti’ ne bavim, mogu eventualno komparirati neke zajedničke točke iz ŽIŽ-a (život između života) sa zapisima iz ovog iskustva, pošto u NDE ljudi opisuju napuštanje aktualnog tijela, dok u ŽIŽ terapiji napuštaju tijelo koje su imali u prošlom životu, ali je ‘proces’ isti. Čitajući knjige dr. Raymonda Moodya ‘Život poslije života’ i ‘Svjetlost s onu stranu života’, postoji zaista mnogo dodirnih elemenata između onog što ljudi vide u ŽIŽ seansi i iskustvu ‘tik do smrti’. Dr. Moody doktorirao je filozofiju na američkom sveučilištu, a nakon toga završio je medicinu i radio kao liječnik ostatak radnog vijeka (forenzički psihijatar). Vrlo slično kao i Michael Newton, i on je imao ‘znanstveni um’ te se uopće nije imao namjeru baviti temom kojom se kasnije bavio i dugo se sam opirao tome. Neke stvari koje se javljaju (s tim da još jednom napominjem da kod ŽIŽ seanse ne izlazimo iz tijela) u iskustvu ‘tik do smrti’ su identične u ŽIŽ seansi. Iskustvo tunela koje ljudi opisuju u NDE je vrlo slično onome koje mi ŽIŽ terapeuti koristimo za ulazak u sam prošli život ili koji klijenti (točnije njihove duše) spontano koriste nakon smrti u prošlom životu kada se penju, izlaze izvan tijela. Upravo zbog toga mislim da nije ni slučajno da se preko ‘zamišljenog’ tunela klijenta lako ‘dobije’ u sam prošli život. Ono što je meni fascinantno je sličnost, ili bolje rečeno identičnost koju imaju ljudi u ŽIŽ seansi s onima koji su prošli NDE (namjerno koristim kraticu na engleskom jeziku jer je na hrvatskom jeziku niti nema) u pogledu ‘bića sazdanih od svjetlosti’ za koje mi ŽIŽ terapeuti kažemo da je to ‘primarna skupina duša’. Ljudi koji su imali NDE pričaju o ‘bićima sazdanim od svjetlosti’, dok je ŽIŽ seansa otišla korak dalje i kroz vođenje i svjesno zadržavanje klijenata u kontaktu s ‘primarnom skupinom duša’ izanalizirala i dala sedam različitih nivoa duševnog razvoja duša koje klijent susreće. I same boje variraju od bijelih (nerazvijene duše), preko sivkastih, žutih, zelenih, plavih do purpurne razine (najrazvijenije duše). Vrhovno biće sazdano od svjetlosti kod NDE je ustvari ‘osobni duhovni vodič’ u ŽIŽ-u kojeg, u biti, svi mi imamo. Njegov zadatak nakon smrti (očigledno neovisno o kojem se životu radi, prošlom ili kliničkoj smrti u sadašnjem) je da nas odvede do sljedećih postaja sve do kraja duhovnog procesa. On nekada može uzeti lik ( muški, ženski ili androgeni), a može se pojaviti kao kugla svjetlosti, ali neovisno u kojem se obliku pojavi ulijeva duši veliku sigurnost i povjerenje. Retrospektiva života (NDE) koju možemo naći u opisima ljudi koji su čak iskusili smrtnu opasnost, a i kod onih koji su doživjeli kliničku smrt se u ŽIŽ terapiji odigrava kada osobni duhovni vodič vodi klijenta na mjesto za pregledavanje života. Prostorija nema standardiziran oblik i prilagođena je prethodnom životu i osobnosti individue, duše koja prolazi kroz ‘proces’. Prikazuju se slajdovi kao na kinozaslonu s najinteresantnijim trenucima iz prethodnog ili više prethodnih života najčešće naglašavajući momente koji su na neki način odredili sudbinu u smjeru koji se mogao izbjeći, a s ciljem da se takve stvari, najčešće greške, više ne ponavljaju.
Svatko je odabrao svoje tijelo
ZK: Što se događa s dušom kada osoba umre?
Što se događa ovisi u prvom redu o tome kakav je život imala, a puno ovisi i o samom trenutku smrti (je li smrt bila traumatična, je li se netko ubio, umro od starosti). Navest ću najčešće postaje koje duša prolazi do nove reinkarnacije, iako je svačiji put individualan. Kad duša napusti tijelo, dočekuje je osobni vodič (ako se duša ne prestraši i pobjegne, ima i toga). Ako pobjegne, to nije dobro za dušu i može se vraćati na zemlju i raditi neprilične stvari u fizičkom svijetu. Ako uzmemo da ju je osobni vodič dočekao, moguće je da je vodi do njezine primarne skupine duša, ali ni to nije pravilo. Ako je smrt bila traumatična ili se dogodilo samoubojstvo, moguće je da duša boravi u izolaciji ili u prostoriji za regeneraciju duše. Moguće je da pregledava slajdove iz prošle ili iz više prošlih inkarnacija. Može biti u prostoriji za učenje, knjižnici, prostoriji za zabavu pa do raznih drugih aktivnosti. Nakon toga ide do Vijeća staraca koji su poput suda i određuje novu inkarnaciju i nove zadatke. Nerijetko se duša boji i ima veliko strahopoštovanje prema ovom Vijeću, a mislim da ga svi imamo već za vrijeme života (smrti se plašimo jer propituje naše želje i snove), iako toga nismo svjesni. Prije same inkarnacije dolazi se do prostorije za izbor tijela i života i tu nam se nude od jedno do najčešće tri tijela. Jako je bitno naglasiti da duša tijelo ne bira zemaljskim očima i kriterijima (je li lijepo, bogato i da mu ništa ne manjka), već po kriterijima po kojima kao duša može nešto naučiti. Tako između bogatog i lijepog čovjeka kojemu sve ide u životu te siromašnog i frustriranog zna izabrati ovog drugog zbog životne lekcije koju ponovo nosi u duhovni svijet.
ZK: Koja je svrha našeg života na Zemlji u kontekstu reinkarnacije?
Svrha je usvajanje životne lekcije do konačnog oslobođenja i prestanka inkarniranja u ljudskom tijelu. Gašenje poruke koju smo dobili od Vijeća. To je slično kao kad idemo u npr. osnovnu školu i želimo je završiti. Kada je završimo, zaista nam se glupo vraćati u nju jer nam se čini besmislenom. S obzirom na to da je naš konačni cilj završiti ciklus rađanja i umiranja tako da završimo svoje poslanje i ugasimo ‘poruku’, jedino što nam preostaje kao zadaća jest osloboditi se robovanja ništavnom i privremenom. Svatko čezne za time u dubini srca. Ali, oslobođenje je bitka koja se vodi tijekom dugog razdoblja. Ona ne dolazi automatski sa smrću kao što bi netko mogao pomisliti. Nakon ostavljanja fizičkog tijela, duša je još uronjena u druge prijenosnike i još održava veze sa zemljom bez osjećaja i želja, koje čovjeka vraćaju uvijek i ponovno u nova rođenja. Da bi se čovjek oslobodio od daljnjeg kruga rađanja i da bi postigao vječno blaženstvo, on se mora osloboditi svih zemaljskih želja i vezanosti. Prekrasna mi je misao Sai Babe koji kaže: “Čovjek je poput riže – ako se ukloni vanjska ljuska, zrno neće više rasti. Čovjekova ljuska je njegovo tijelo želja, a ako se ona odstrani čovjek se više neće reinkarnirati”.
Prava istina o raju i paklu
ZK: Postoje li raj i pakao?
Ne postoje kao takvi . Pakao je pojam koji je izmišljen za plašenje i manipulaciju masama. Postoji međuživot o kojem sam pisao u tekstu i u svojoj knjizi ‘Život između života’. “U potpunosti je, na žalost izgubljeno učenje o karmi i reinkarnaciji. To je značilo i veliku nesreću za bezbrojne ljude.” Dok citiram ove riječi pada mi na pamet jedan poznanik koji je kao deklarirani vjernik na moju slično izrečenu konstataciju postavio pitanje: ”A što bi to bilo drugačije da sam u crkvi učio o reinkarnaciji?” Na to bi univerzalan odgovor bio daljnje pojašnjenje gore započetog citata: “Opseg te nesreće jedva da je riječima moguće opisati, jer to je milijune ljudi bacilo najprije u neznanje, a zatim u nesreću. Mnogi bi postupali drukčije da su znali kako velike posljedice imaju njihova djela i da se ona jednostavno ne mogu poništiti jednom molitvom ili kojom posjetom crkvi ili većim novčanim darom! Zato se čuvaj izrabljivanja drugih. Tvoje tijelo ne živi vječno: ono je danas možda bijelo, a tvoj račun crn. Sutra, u tvom sljedećem životu, može biti obratno i ti ćeš na vlastitom tijelu morati pretrpjeti ono što sad činiš drugim ljudima.” Mislim da je ovim najljepše izrečen smisao nauka o karmi i reinkarnaciji. Svaka duša dolazi na svijet ojačana pobjedama ili oslabljena izgubljenim bitkama ovog nekadašnjeg života bez raja i pakla. Kršćani od 543. g. prihvaćaju stav da je svaka duša posve nova duša stvorena da uđe u tijelo novorođenčeta. Na višoj razini, reinkarnacija nam nudi objašnjenje onog što izgleda kao nepravednost života. Tako postoji stvarna mogućnost da će onaj tko je bogat u ovom životu u sljedećem životu biti siromašan i obrnuto. Sve naše bolesti, nesreće, prijevremena smrti i dugotrajne patnje reinkarnacijom su smještene u kontekst, ne kao sudbina, već kao dio jednog većeg plana u kojem vlada zakon uzroka i posljedice. Karma osigurava ravnotežu te ćemo tako uvijek imati mogućnost popraviti se koliko god se nisko spustili. To je prava istina o raju i paklu. piše
