Prvi znakovi Alzheimerove bolesti su zaboravljivost. Međutim treba znati da zaboravljivost nije uvijek znak bolesti. Ako se ne pogoršava tijekom godine dana i ne dovodi do smetnji u svakodnevnom životu, vjerojatno se ne radi o Alzheimerovoj demenciji.
Međutim, moguće su i česte greške kad prve simptome i znakove poistovjećujemo sa starošću, što rezultira sa nepravovremenim prepoznavanjem bolesti, a samim tim gubi se prilika za blagovremenu primjenu terapije koja je najučinkovitija u ranoj fazi bolesti.
Tri stadija Alzheimerove demencije
Alzheimerova demencija ima progresivan tijek u tri stadija:
Rani (blagi ili početni) stadij: oštećeno je pamćenje i sjećanje za svježe događaje, oštećena je orijentacija u prostoru, oboljeli teško pronalaze adekvatne riječi u komunikaciji, teškoće sa baratanjem novcem, teškoće sa vožnjom automobila.
Umjereni (srednji) stadij: smetnje govora se pogoršavaju, otežano se skrbi o sebi (problem sa oblačenjem, održavanjem higijene, kontroliranje fizioloških potreba, gubitak naučenih vještina (npr. kuhanje) sumnjičavost,agresivnost,lutanje i nemogućnost da se vrate doma.
Kasni (teški) stadij: oboljeli ne prepoznaje niti svoje najbliže, govor je nerazumljiv, ne kontrolira stolicu niti mokrenja, nepokretan je, mogu se javiti epileptički napadaji.
Kod Alzheimerove demencije dominantne su kognitivne (spoznajne) smetnje. Osim navedenih smetnji kod oboljelih imamo i promjene u ponašanju u koje spadaju:
– promjene raspoloženja, tjeskobnost, agresivnost, uznemirenost, iritabilnost, nepredvidivo i impulzivno reagiranje
– smetnje sna
– lutanje od kuće
– sumanute ideje
– halucinacije
– socijalno neprihvatljivi (seksualni) ispadi
Dijagnoza Alzheimerove demencije
Kada govorimo o Alzheimerovoj demenciji, rana dijagnostika je važna za njenu uspješnu kontrolu i usporenje progresije bolesti. Ipak treba znati da ne postoji poseban i jedinstven test kojim se može otkriti ova bolest. Jedino nakon autopsije moguće je sa sigurnošću reći da li je netko bolovao i umro od Alzheimerove demencije.
Dijagnoza svih demencija pa samim tim i Alzheimerove demencije donosi se na osnovu podataka koji se dobiju od bolesnika u ranom stadiju bolesti, ili od njegovih bližnjih. Dijagnoza podrazumijeva i somatski ( tjelesni) pregled te laboratorijske analize krvi koje neće potvrditi Alzheimerovu demenciju, ali patološki nalazi mogu upućivati na neku od drugih demencija. Potreban je neurološki-psihijatrijski pregled, te dopunska neuroradiološka obrada (CT mozga, magnetna rezonancija mozga, PET, ultrazvučni pregled krvnih žila vrata i mozga).
U dijagnozi Alzheimerove demencije koriste se testovi mentalnog stanja kojima se procjenjuje pamćenje, sposobnost rješavanja jednostavnih zadataka i druge mentalne sposobnosti.
Najpoznatiji i najjednostavniji je test Mini mental test (MMSE).
Test se sastoji od pitanja koja obuhvaćaju svakodnevnu mentalnu aktivnost. Maksimalan broj na MMSe-u je 30 bodova. Broj bodova manji od 10 upućuje na tešku demenciju, 10 do19 bodova na umjerenu, 20 do26 bodova na početnu ili blagu demenciju.
Osim navedenog testa koristi se i Mini cog test.
Test se sastoji od dva zadatka:
1. Zapamtiti tri svakodnevne stvari i nakon nekoliko minuta ih navesti,
2. Crtanje sata koji ima označene brojke i pokazuje vrijeme na 11 sati i 10 minuta.
Ovi testovi nisu specifični za Alzheimerovu demenciju nego se koriste i u dijagnostici demencija drugog uzroka.
Rezultati ovih testova dat će nam putokaz za potrebu daljnje dijagnostike i liječenja.
Liječenje Alzheimerove demencije
Lijekovi antidementivi ne mogu izliječiti ovu bolest, ali mogu usporiti i za neko vrijeme odložiti napredovanje bolesti.
Kod oboljelih od Alzheimerove demencije su česte promjene raspoloženja, a u uznapredovalom stadiju i nemir, sumanute ideje i halucinacije kada je u terapiju potrebno uvesti antidepresive.
Za agitaciju, agresiju i halucinacije koristimo se atipični antipsihotici.
Trenutno nema dokaza o učinkovitosti drugih supstancija za liječenje demencije (ginkgo biloba, minerali, antioksidansi, nesteroidni antiinflamatorni lijekovi, Vitamin E, lijekovi koji snižavaju kolesterol u krvi itd.)
Cilj medikamnetozne terapije je poboljšati memoriju, povećati samostalnost, smanjiti psihijatrijske simptome, usporiti progresiju bolesti, odgoditi početak bolesti
Neliječeni bolesnici imaju u početku 4 hospitalizacije, a liječeni 2 hospitalizacije godišnje.
Liječenjem medikamentima produžavamo fazu samostalnosti ili djelomične samostalnosti.
Time odgađamo smještaj u ustanove trajne skrbi i njege (kronični psihijatrijski odjeli, psihogerijatrijski odjeli, domovi za stare i bolesne, centri za palijativnu skrb) a to ima i svoju ekonomsku reperkusiju. Osim uzimanja lijekova bitne su i primjene drugih mjera koje mogu pomoći oboljelom (adekvatna prehrana, unošenje tekućine, redoviti izbalansirani obroci, liječenje pridruženih tjelesnih bolesti, prilagođavanje stambenog prostora što omogućava da se oboljeli što duže skrbi o sebi, što duže održavanje socijalnih kontakata i ranijih aktivnosti. U terminalnom stadiju bolesti provode se mjere po principima palijativne skrbi.
Uloga obitelji
Obitelji koji su do jučer imale voljenog i zdravog čovjeka teško doživljavaju njegovu regresiju u tišini, ili pak iznenadnu agresivnost. Zbog toga je obitelji potrebna velika investicija energije, volje i ljubavi da bi sve zahtjevne radnje obavljali u domu oboljelog, što je moguće duže. Kod nas ne postoje specijalizirane ustanove koje bi prihvatili oboljele od Alzheimerove demencije i pružile im adekvatan smještaj i skrb za duži period, te oboljeli ostaje u krugu obitelji do kraja.
Lijek za učinkovito liječenje i izlječenje Alzheimerove demencije još uvijek ne postoji. Ako se u budućnosti i pojavi lijek koji prekida tijek bolesti, oštećene živčane stanice u mozgu se više ne mogu oporaviti i regenerirati.
Stoga se velika pažnja stručno znanstvene javnosti usmjerava istraživanjima o prevenciji Alzheimerove demencije. Nažalost i prevencije je još uvijek tajna kada je u pitanja Alzheimerova demencija. Da bi mogli provoditi prevenciju bilo koje bolesti moramo poznavati uzroke nastanka bolesti. Točni uzroci nastanka bolesti još uvijek nisu poznati no najvjerojatnije većina slučajeva je uvjetovana sa više udruženih čimbenika.
Najveći čimbenik za bolest je starija životna dob, a na nju ne možemo utjecati. U dobi iznad 65 godina starosti učestalost bolesti je oko 5%, dok u dobi iznad 80 godina učestalost raste na 20-30%.
Zaključak
Izlječenje Alzheimerove demencije nije moguće, ali je moguća kontrola i usporavanje tijeka bolesti. Pored terapije lijekovima, potrebita je i skrb oboljelih koja podrazumijeva fizikalni tretman (odlaganje nepokretnosti), adekvatna prehrana, reguliranje sna, sprječavanje lutanja, smirivanje agresivnosti, kontrola nad fiziološkim potrebama, liječenje pridruženih tjelesnih bolesti, tretman komplikacija u terminalnom stadiju bolesti.
O Alzheimerovoj demenciji, moderna medicina zna nedovoljno. Temeljni problem za prepoznavanje Alzheimerove demencije, a samim tim i za njeno liječenje i skrb o oboljelim je nedovoljna informiranost i senzibiliziranost javnosti, te nedostatna edukacija pojedinca, te uže i šire zajednice.
Posljedica ovoga je neprepoznavanje ili kasno dijagnosticiranje bolesti, shvaćanje bolesti kao normalnom posljedicom starenja, negativan stav prema oboljelom i prema mogućnosti tretmana.
Obzirom da još uvijek ne postoji mogućnost izlječenja, ono što se svakako može i treba poduzeti je rano prepoznavanje i odgađanje nagle progresije bolesti, dobra informiranost populacije, posebice starije i srednje životne dobi o početnim simptomima bolesti.
Slabo prepoznavanje bolesti,nedostatna dijagnoza i stigma bolesti uzrokuju značajne probleme oboljelim od Alzheimerove demencije i njihovim obiteljima i skrbnicima. piše
