Depresija je toliko čest pratitelj perimenopauze da se neki simptomi depresije i menopauze preklapaju u toj mjeri da ponekad stvaraju dijagnostičku dilemu treba li tada depresiju označiti kao posebnu kategoriju ili pak depresivne smetnje shvatiti kao očekivanu pratnju novonastalim hormonskim promjenama.
Perimenopauza
Žene u kasnoj perimenopauzi imaju čak četrnaest puta veći rizik za razvoj depresije. Perimenopauza je razdoblje od nekoliko godina koje prethodi konačnom prestanku menstruacije. To je razdoblje velikih promjena za ženu, kako u endokrinom i reproduktivnom sustavu, tako i u socijalnoj i psihološkoj dimenziji. Depresija u perimenopauzi dijelom je uvjetovana promjenom socijalnog okruženja, socijalne uloge i obiteljske dinamike koja otvara i pitanje ženina identiteta u tom osjetljivom razdoblju. Drugo objašnjenje depresivnih smetnji u perimenopauzi čisto je biološke prirode i uključuje promjene razine hormona, ponajprije serotonina, estrogena, progesterona i androgena. Ženski spolni hormon estrogen ima višestruku zaštitnu ulogu te je osim u očuvanju krvnih žila i kostiju bitan čimbenik psihičkog zdravlja žene, a njegove snižene razine izazivaju promjene raspoloženja: tugu, žalost, beznađe. Prema nekim istraživanjima provedenim u SAD-u, žene u perimenopauzi, osobito u kasnoj perimenopauzi, imaju čak četrnaest puta veći rizik za razvoj depresije. Iako nije moguće predvidjeti hoće li žena tijekom menopauze razviti depresiju ili ne, pojačanu sklonost imaju žene koje su već ranije u životu imale depresivne epizode ili intenzivnije oscilacije raspoloženja, potom žene u jatrogenoj menopauzi (primjerice izazvanoj kirurškim zahvatom), žene koje se bave iznimno stresnim poslom, puše cigarete, ili su se na majčinstvo odlučile u kasnijoj generativnoj dobi.
Simptomi i liječenje
Efikasnost primjene najčešće korištenih antidepresiva veća je ako se primjenjuju paralelno s hormonskim nadomjesnim liječenjem.
Glavni simptomi su tuga, sniženo raspoloženje tijekom većeg dijela dana u trajanju od najmanje dva tjedna, gubitak interesa za inače omiljene aktivnosti, poremećaji spavanja, umor, smetnje koncentracije, osjećaj krivnje ili bezvrijednosti.
Sam tretman depresije vezane uz perimenopauzu ovisi o intenzitetu simptoma i sklonosti depresiji. Ako depresivne smetnje ometaju ženu u svakodnevnom životu, vode osiromašenju njenih kontakata, nemogućnosti obavljanja osobnih i društvenih aktivnosti, dovode do osjećaja krivnje, beskorisnosti, obezvrijeđenosti – terapiju antidepresivima ne bi trebalo odgađati, bez obzira na to uzima li žena nadomjesnu hormonsku terapiju ili ne.
Efikasnost primjene najčešće korištenih antidepresiva, selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina, veća je ako se primjenjuju paralelno s hormonskim nadomjesnim liječenjem. Bitno je naglasiti da bi svaka žena prije početka estrogenske terapije trebala razgovarati sa svojim liječnikom o prednostima (jačanje kostiju, izostanak “valunga”, zaštita kardiovaskularnog sustava, bolje pamćenje) i rizicima (rak dojke i moždani udar) ovakve terapije, ne zanemarivši pritom ni eventualno obiteljsko opterećenje (primjerice maligna bolest dojke u bliskih srodnica).
Današnja medicina s druge strane raspolaže s pokazateljima koji ukazuju na to da su dualni antidepresivi (inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina) jednako efikasni kao kombinacija SIPPS-a i estrogena. Sasvim sigurno svoje mjesto u liječenju depresije u perimenopauzi ima i psihoterapija, bilo samostalna bilo uz navedeno medikamentozno liječenje.
Zaključak
Nažalost, u našoj sredini mnoge žene još uvijek radije trpe depresivne tegobe i ne traže pomoć, dijelom iz straha da ih društvo ne stigmatizira, a dijelom i zbog uvjeravanja samih zdravstvenih profesionalaca o nepotrebnosti liječenja. Zbog toga i dalje nemali broj slučajeva depresije u perimanopauzi (i menopauzi) ostaje neprepoznat i neliječen. Zahvaljujući produljenju životnog vijeka, žena čak trećinu života proživi u menopauzi – što je više nego dovoljan razlog zajednički raditi na unaprjeđenju kvalitete tog perioda ženina života. piše
