Zadnje djelo kanadske nobelovke. Munro je hladna, precizna i stroga i kad piše o sebi. Ova zbirka je objavljena neposredno prije nego što je dobila najveće priznanje. U životu Alice Munro, nakon što je objavila zbirku priča “Dragi život”, puno se toga dogodilo.
Zamorila se, javno je obznanila, od pisanja i odlučila se za spisateljsku mirovinu. “Kad dođete u moju dob, ne želite više biti sami onoliko koliko to pisac treba biti”, obrazložila je svoju odluku 83-godišnja spisateljica. Nekoliko mjeseci kasnije nazvali su je iz Stockholma i priopćili joj da je upravo ona dobitnica Nobelove nagrade. Poklopilo se da je dva dana pred uvrštavanje među književnike besmrtnike izašlo džepno izdanje “Dragog života”. Idealno za eksploziju prodaje, koja je samo u Kanadi u prvim tjednima porasla za 4424 posto, kako je pedantno izračunato. Slični postoci zabilježeni su u drugim zemljama, a i u hrvatskim knjižnicama tih su tjedana raniji prijevodi Alice Munro dospjeli na sam vrh liste najposuđivanijih naslova.
Brisani prostor
Potkraj prošle godine – u izdanju Naklade Oceanmore i prijevodu Maje Šoljan – dobili smo i hrvatski prijevod “Dragog života”, navodno oproštajne, ali i najautobiografskije zbirke kanadske autorice. Možemo ponoviti ono što smo znali i ranije: malo je onih koji se Alice Munro mogu približiti u žanru kratkih priča, malo je onih koji su u stanju baviti se najbanalnijim sferama života a da pri tome sami ne zapadnu u banalnost, ali malo je i onih koji su kadri tako razumjeti čovjeka a da pritom izbjegnu sve ono što uz razumijevanje obično ide: simpatiju, nježnost, sentimentalnost…
Problem, pak, s pisanjem o knjigama Alice Munro jest taj što se kod nje, prije ili poslije, nađete na brisanom prostoru, u kojem eventualno možete registrirati sitne pomake u odnosu na ranije knjige, promjene u dominantnom tonu ili ključnoj emociji.
U “Službi, družbi, prošnji, ljubavi, braku” dominantna pozicija spisateljice bila je tako ona pronicljive, pametne, iskusne, ponekad okrutne žene koja priča živote prepune nekonvencionalnih obrata, u “Previše sreće” upoznali smo Alice Munro kao autoricu koja kirurški precizno i hladno traga za trajnim ožiljcima junakinja svojih priča, onim mjestima gdje se te junakinje – žene kojima se događaju strašne stvari – rastavljaju i iznova sastavljaju. Lajtmotivi “Dragog života” – iracionalnost, sebičnost, bezobzirnost – idealni su da oporost tona priča iz “Previše sreće” nastavi, ali ovdje nema okrutne Munro. Ima nešto rezigniranije pa možda čak i sućutne Munro.
Junaci su isti kao i uvijek. Mali, obični ljudi: naši susjedi, kolege, prijatelji. Ljudi koji previše žele, ljudi koji premalo žele. Oni koji bježe i oni koje cijele živote provedu bez ijednog suvišnog pitanja. A opet ni za koga od njih pravila nema. Dio kritičara istaknuo je kako je u ovim pričama vidljiv pomak Alice Munro prema gotovo ekspresionističkom načinu pripovijedanja.
Priče o odlukama
Nisam sigurna da bih se složila s tim, ali jest istina da u ovoj zbirci Alice Munro puno više pažnje posvećuje repetitivnosti postupaka nego što je zanima onaj ključni trenutak koji obrasce objašnjava. Daleko je više zanima lakoća kojom donosimo odluke koji definiraju naše živote negoli zašto te odluke donosimo.Takvo čitanje vjerojatno je određeno četirima izvrsnim tekstovima kojima zbirka završava. “Autobiografski po osjećajima, premda ne sasvim i po činjenicama. Vjerujem da je to prvo i posljednje – a i najbliže – što imam reći o vlastitom životu”, ustvrdit će nobelovka.
Kao iluzija
Ključna osoba svih tih priča jest spisateljičina majka, žena koja je htjela više od života a za nagradu je dobila odvojenost od svih koji su je okruživali. Tu je i više-manje distancirani otac, prisutan uglavnom kad treba fizički kažnjavati svoju neobičnu djevojčicu. U to vrijeme, ustvrdit će autorica, to nije bila neuobičajena praksa. Čitajući te dijelove postaje nam jasno da je autobiografsko tu tek kao iluzija. Alice Munro sebe kao književni lik ne tretira ništa drugačije nego svoje druge likove: hladno, nesentimentalno, nepretenciozno. Uostalom, i ona je baš kao i svi njezini likovi produkt iste mješavine klaustrofobije i nade, ishitrenosti i samoprijezira.
Ne iznenade vas stoga rečenice kojima Munro završava zbirku i koje su, ako joj je vjerovati, posljednje koje će objaviti: “Nisam putovala kući tijekom majčine posljednje bolesti niti sam joj došla na sprovod. Imala sam dvoje male djece i nikoga u Vancouveru s kim bih ih mogla ostaviti. Jedva da smo si mogli priuštiti putovanje, a moj muž je prezirao takve stvari. Ali zašto kriviti njega? I ja sam mislila tako. Kažemo da se neke stvari ne mogu oprostiti ili da nešto nikad nećemo sami sebi oprostiti. Ali opraštamo – cijelo vrijeme opraštamo”. piše
