Gojko Bežovan je redoviti profesor socijalne politike na zagrebačkom Pravnom fakultetu.
Svima je u svijetu jasno, privatizacija mirovinskih sustava u tranzicijskim zemljama propali je projekt Svjetske banke na temelju ideologije „washingtonskog konsenzusa“.
Samo manji broj zemalja, Češka i Slovenija, zahvaljujući učenosti i odlučnosti vladara odupro se tim nalozima. Bivši češki premijer Klaus bio je vidovit i koncept privatizacije mirovina, kralježnice sustava socijalne sigurnosti, nazvao je „casino ekonomijom“ koja nosi mnoge rizike. Takve mirovinske reforme eksperimentalno su provođene i propale u nedemokratskim režimima Latinske Amerike. Važno je istaknuti, nijedna zapadna zemlja nije privatizirala dio I. stupa kao što su to učinile tranzicijske zemlje tako da dotadašnju stopu doprinosa za I. stup smanje i dio usmjere u II. stup. To bi stvorilo velik deficit u I. stupu i proračunske rashode po toj osnovi s nepovoljnim utjecajem na proračunski deficit i javni dug, a time i na kreditni rejting zemlje i gospodarski rast. Ključni je problem te reforme nemogućnost pokrivanja tranzicijskog troška, a on odgovara smanjenju doprinosa u I. stupu koji nastaje zbog uplate doprinosa u II. privatni stup.
To su bili zaključci i ekspertne skupine Europske komisije 2001. kao i drugih ekspertnih rasprava, pa i one okupljene u Svjetskoj banci pod vodstvom glavnog ekonomista, nobelovca Stiglitza kad su reforme u tranzicijskim zemljama već počele.
Privatizacija mirovina u zemljama Višegradske skupine zaustavljena je
Globalna kriza 2008. u tranzicijskim zemljama članicama EU na dnevni je red stavila preispitivanja učinaka privatizacije mirovina osnivanjem II. stupa. Mađarska, Poljska i Slovačka ukinule su, u različitim modalitetima, obvezno članstvo u II. stupu. Razlozi ukidanja bili su to što je privatizacija proizvela tranzicijski trošak u obliku povećanog deficita sustava socijalne sigurnosti i povećala javni dug. Obvezni mirovinski fondovi ulagali su najveći dio svoje imovine u državne obveznice izdane za financiranje tog rastućeg javnog duga. Zapadni eksperti kažu da je time privatizacija zašla u „slijepu ulicu“. Naknade za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima bile su prevelike, a mirovine isplaćivane iz I. i II. stupa zajedno manje od mirovina onih koji su ostali samo u I. stupu. Slom tržišta kapitala bio je poguban za imovinu mirovinskih fondova. Zaključeno je da reforma nije ostvarila postavljene ciljeve, nego je proizvela zaduženost i nove gubitke koji su značili i manja ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i kulturu.
U spomenutim zemljama koje su ukinule II. stup vođene su argumentirane rasprave u medijima, a posebno su bile plodne rasprave u poljskoj Gazeti Wyborczi, koje je prenio i Financial Time. Tu je reformu proveo premijer Donald Tusk, sadašnji predsjednik Europskog vijeća, s jasnom porukom da je poljski prioritet obiteljska politika kao ulog u održivi mirovinski sustav. Obvezni mirovinski fondovi podnijeli su ustavnu tužbu, bez uspjeha, s obrazloženjem da je bila riječ o nacionalizaciji imovine članova. Privatizacija mirovina u zemljama Višegradske skupine zaustavljena je i to je bio važan ulog u uspješno nošenje s izazovima globalne financijske krize.
Lisici dali da čuva kokoši
Zašto se onda i kod nas o II. stupu ne može voditi argumentirana javna rasprava? Hrvatska je jedina zemlja EU koja nije dovela u pitanje privatizaciju mirovinskog sustava, već se agresivnom promidžbom obveznih mirovinskih fondova (OMF) govori o potrebi povećavanja izdvajanja u drugi stup. K tome, očito zbog loših iskustava s privatizacijom, kod nas se zamagljuju činjenice pa se, umjesto privatizacije, govori o individualiziranoj kapitaliziranoj štednji! Program konvergencije 2017.-2020., kao dio naših EU reformi, govori kako će od 2027. godine većina novih umirovljenika primati osnovnu mirovinu iz I. stupa i mirovinu iz II. stupa. To znači da će se proračunski rashodi za mirovine isplaćene iz I. stupa postupno sve više smanjivati. Smanjenje će biti utoliko značajnije što umirovljenici koji budu primali mirovinu iz oba stupa neće imati dodatak od 27% na dio mirovine koji se isplaćuje iz I. stupa.
Do 2027. umirovljenici imaju mogućnost povratka u I. mirovinski stup. Projekcije pokazuju da će njihova mirovina iz I. stupa biti nešto veća od kombinirane mirovine iz I. i II. stupa pa će vjerojatno velik dio njih iskoristiti tu mogućnost i ostvariti mirovinu samo u I. stupu. Od 2027. osobe rođene nakon 1962. neće imati mogućnost prelaska u I. stup i broj će mirovina koje će se isplaćivati iz II. stupa rasti. Sada u mirovinu odlaze osiguranici s beneficiranim stažem koji su po sili zakona morali ući u II. stup i njihove mirovne iz oba stupa bit će manje od mirovina koje bi dobili samo kao osiguranici I. stupa.
Unatoč tome, javna rasprava o toj prevažnoj temi u Hrvatskoj ne postoji. Na djelu je bezobzirna kampanja u korist OMF-ova, bez dopuštanja iznošenja drugog mišljenja, i pritisak na Vladu kako bi dodatak od 27% dobivali i oni s mirovinom iz oba stupa. Prošle je godine autor ovog teksta, naspram kolega koji o toj akademskoj stvari potpisuju peticije, u okviru Revije za socijalnu politiku koja sustavno prati mirovinske sustave organizirao raspravu sa stručnjacima koji misle različito o održivosti II. stupa, o čijim je rezultatima, nažalost, javnost bila neinformirana, odnosno ponižavajuće dezinformirana.
Obećavalo se da će mirovine biti veće…
Koji su bili ciljevi mirovinske reforme i što je postignuto? Obećavalo se da će mirovine biti veće, da će se privatizacijom mirovina, kralježnice sustava socijalne sigurnosti, razviti tržište kapitala, povećati štednja, zaposlenost, a time osigurati i rast gospodarstva.
Učinci parametarske reforme 1998.-1999. trebali su pokriti većinu tranzicijskog troška koji se vezuje uz II. stup, i to putem smanjenja razine isplata mirovina iz I. stupa čija je visina trebala ići prema visini socijalnih pomoći. Povećanje dobi za umirovljenje te iskorištavanje kratkoročnog porasta mlade radno sposobne populacije trebali su pomoći u smanjenju tranzicijskog troška. Dakle, smanjenje mirovina od 4 do 27% bio je planirani dio reforme koju je naložila Svjetska banka i time je trebao biti pokriven tranzicijski trošak. Tko je zdrave pameti mogao prihvatiti takve naloge, odnosno koliko su donositelji odluka uopće razumjeli o čemu je riječ? Nemogućnost pokrivanja tranzicijskog troška te povećanja osnovne mirovine za 27% primateljima mirovine iz II. stupa slom je privatizacije mirovinskog sustava.
Umjesto ukidanja obveznog članstva u II. stupu, kao što su to učinile gore spomenute zemlje za ulog u brži izlazak iz krize, Vlada J. Kosor, suočena s niskim mirovinama koje su se počele isplaćivati iz II. stupa, učinila je jedinstvenu diverziju, očito po nalogu novčarskog lobija. Osiguranicima je dana mogućnost primanja veće mirovine iz I. stupa i za deset godina odgođeni su stvarni učinci privatizacije mirovina.
Svjedočanstvo naših civilizacijskih nekompetencija očito je u činjenici članstva osiguranika u obveznim mirovinskim fondovima koji mirovine ostvaruju po posebnim propisima, dakle iz I. stupa. Članovi koji su imali opciju napustiti II. stup, a čija je imovina procijenjena na oko 5 milijardi kuna ili oko 8,5% ukupne imovine od 58 milijardi, povratkom u I. stup zapravo u toj imovini donijeli su i obračunsku zaradu od 5,4% godišnje, ali to nas je kao porezne obveznike koštalo najmanje 1,6 milijardi kuna troška.
Najveći dio imovine – 72% – mirovinski su fondovi uložili u državne obveznice
Vlada je morala napraviti analizu iz skupine dobrovoljnih članova OMF-ova koji su se vratili u I. stup i vidjeti koliko su oni doprinosa uplatili u II. stup, a koliko je novca s njihovih računa vraćeno u proračun. Vlada mora računati i pratiti te gubitke skrivene od javnosti, a ne to prepuštati OMF-ovima. Raste udio tranzicijskog troška u BDP-u i očito je ukupni trošak veći od prinosa. A koliko su zaradili mirovinski fondovi?
Najveći dio imovine – 72% – mirovinski su fondovi uložili u državne obveznice koje su ispod investicijskog rejtinga. Pitanje je zdrave pameti onda je li u tom slučaju riječ o štednji ili o dugu. Lani su OMF-ovi od obveznica „zaradili“ 5,2 milijarde kuna i time povećali javni dug. Poučan je argentinski sindrom, nemogućnost isplate mirovina iz imovine obveznih mirovinskih fondova koja se nalazi u državnim obveznicama i s tim povezanog financijskog sloma. Hrvatski mirovinski sustav zaglibio je u ponorima financijalizacijskih špekulacija.
Niska je likvidnost domaćeg tržišta dionica, dijela urušenog tržišta kapitala, pa se OMF-ovi hvale dokapitalizacijom i time spašavanjem nereformskih vlada. Primjerice, dokapitalizacija Petrokemije bila je velik, teško nadoknadiv gubitak. Dionički portfelj za članove velika je tajna i očekivalo bi se da je Hanfa već poduzela izvjesne korake u vezi s dionicama Leda, kao i slučajeva u kojima su fondovi spašavali imovinu banaka skrbnica. Narodski rečeno, dalo se lisici da čuva kokoši.
Neka Plenković pita Tuska
Upravljačke naknade i deset su puta veće od onih u državnom mirovinskom osiguranju. Svjetski stručnjaci govore kako naknade u iznosu od 1% smanjuju imovinu osiguranika u njegovoj radnoj karijeri oko 20%. Pitanje je kojom se financijskom špekulacijom mogu nadoknaditi upravljačke naknade od 7,6% za 2015.
Privatizacija mirovina povećala je javni dug, zemlja se skuplje zadužuje, a mirovinski sustav izložen je opasnim rizicima. Mirovine su niže, nije došlo do povećane zaposlenosti, već je ulaganje u tranzicijski trošak, odnosno javni dug potjeralo mnoge radno sposobne i njihove obitelji u inozemstvo. Zbog neodlučnosti u slijeđenju primjera zemalja Višegradske skupne kriza je trajala puno dulje i imala je razorne učinke. Posljedica toga manja su ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i kulturu. Povećan je PDV na neodrživih 25% kako bi se pokrivao propali projekt privatizacije mirovina.
Nad Hrvatskom i dalje lebdi duh mađarskog državnika Ferenca Deaka i nemogućnost revizije financijskog dijela Hrvatsko-ugarske nagodbe. Još uvijek zvone njegove proročke riječi upućene hrvatskim pregovaračima da „ona zemlja koja nema samostalnih financija samo životari pa da nije pravo da Hrvatska ostane dovijeka pod tuđim tutorstvom.“
Premijer Plenković kao prosvijećeni vladar ima veliku šansu osloboditi nas tuđinskog tutorstva. Neka pita svojeg prijatelja Tuska zašto je on ukinuo II. stup pa nam možda on pomogne i slanjem svojih eksperata da bismo napokon napravili temeljitu analizu koja će biti temelj za donošenje mudre državničke odluke. Vidjeli smo u slučaju Agrokora da nam trebaju novi revizori… piše
