Iako mirovinska društva još od siječnja 2019. imaju obvezu dio svog budžeta izdvajati za jačanje financijske pismenosti građana, čini se kako je dobar dio njih to shvatio olako – prije kao ispunjavanje neke zakonske forme nego objektivan pokušaj da rad organizacija građanima učine razumljivijim i jednostavnijim.
Pa će im ispunjavanje te zakonske obveze sada nešto olakšati njihov regulator, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga koja je 19. svibnja u javnu raspravu pustila prilično bitan dokument za potrošače.
Točnije, riječ je o smjernicama mirovinskim društvima za osnaživanje financijske pismenosti koje sada sugeriraju standarde i načine na koji bi društva trebala financijski opismenjavati svoje štediše i građane, vratiti im povjerenje u mirovinski sustav, ali ih i podučiti o važnosti razboritog postupanja imovinom ili pak osobne odgovornosti, kao i razlici između štednje i investiranja. Formalno-pravno, njihova obveza ulaganja u financijsku pismenost građana vrlo je šturo predviđena stavkom 22. članka 59. Zakona o obaveznim mirovinskim fondovima u kojem se kaže sljedeće: “Mirovinsko društvo dužno je dio prihoda svake godine ulagati u osnaživanje financijske pismenosti građana Republike Hrvatske o individualnoj kapitaliziranoj štednji”, a ne čini li tako, propisano je dalje zakonom, to se može smatrati težim prekršajem za koji je utvrđena novčana kazna u iznosu od 200 do 500 tisuća kuna. Dosad nije bilo slučajeva društava koja bi zbog zanemarivanja ove obveze bila sankcionirana, no uglavnom je to zato što je ova praksa zakonom uvedena tek prije godinu i pol dana, kao i zbog činjenice da se nije točno znalo što bi to i kako društva uopće potrošače trebala podučavati.
Pa su razrađene konkretne smjernice koje će mirovinska društva i fondovi koristiti kao okvir unutar kojega će sami, prema nekom vlastitom nahođenju, razraditi plan i program financijskog opismenjavanja potrošača za čime hrvatski građani žude već dugi niz godina.
Na to upućuje šokantan podatak prema kojemu samo jedan posto građana sam i svjesno bira mirovinski fond putem kojeg će štedjeti za budućnost, a 99 posto građana prepušta da ga država “po defaultu” razmjesti u neki fond po vlastitom odabiru, kao da je pitanje mirovine i štednje nešto što ih se ne tiče. Budu li stoga prihvaćene smjernice, obveze mirovinskih društava po pitanju financijskog osnaživanja građana i štediša bit će ipak plastičnije propisane, u svakom slučaju bolje nego što je to bilo dosad.
Iako dokument koji je na javnoj raspravi ne navodi što su to točno društva dosad radila krivo, iz uputa kako se financijsko osnaživanje ne bi trebalo raditi može se iščitati na koje su sve načine društva doskočila svojoj obvezi prema potrošačima, koja je već u startu bila propisana na minimalnoj razini.
Pa se tako navodi da se pod ulaganjem u financijsku pismenost ne mogu smatrati marketinške aktivnosti na promociji usluga pojedinih društava, a kamoli ulaganje u platforme koje članovima društva služe za provjeru stanja štednje ili pak uvid u osobni račun, kao niti pružanje usluge izračuna buduće mirovine. Osim toga, tu neće spadati niti pojašnjavanje kako građani imaju pravo mijenjati fondove ili kako je štednja njihova osobna imovina, a mnogi će se morati potruditi puno dalje od toga da korisnicima tumače na koji se način diverzificira ulaganje ili kakav utjecaj na ulaganja ima dinamičnost tržišta.
Dakle, pod financijsko osnaživanje potrošača više se neće moći podvesti sve one usluge koje mirovinska društva građanima pružaju kako bi jednostavnije mogla kontrolirati novac kojim raspolažu – već će za to sada biti određene nešto konkretnije upute, ali i obveze kojih će se uprave društva morati pridržavati.
Recimo, u smjernicama stoji da bi svako društvo trebalo napisati strategiju financijskog opismenjavanja građana koja bi trebala biti donesena na period od minimalno tri godine s obzirom na to da se ne može provoditi kao neka kratkoročna aktivnost, a potom se sugerira da je prihvati i sama uprava društva, kao i da njezino rukovodstvo odredi osobu koja će biti zadužena za provođenje ove aktivnosti.
Da mirovinska društva opet ne bi odabrala neke zaobilazne putove, predlaže se i da svaka strategija ima analizu postojećeg stanja, navedene glavne i specifične ciljeve koje se njome trebaju ispuniti, a jednom godišnje trebalo bi napraviti i analizu učinkovitosti kako bi se u hodu mogle ispraviti eventualne greške te cijela priča postaviti “na noge”.
Čini se da će evaluacija biti prilično važna za mirovinska društva odnosno njihovog regulatora jer se očekuje da se u njoj izrazi postotak novca koje svako pojedino društvo ulaže u financijsku pismenost, i to u odnosu na ukupne godišnje prihode, a potom i analiza troškova iz čega bi se jasno trebalo vidjeti koliko je svaki pojedini fond doista poradio na svojoj zakonskoj obvezi prema potrošačima.
Osim tematike o povećanju povjerenja u mirovinski sustav, kao i općenito informiranje o individualnoj kapitaliziranoj štednji, regulator očekuje i da fondovi građane poduče kako razborito postupati imovinom, no vodeći pritom brigu o dobnim i socioekonomskim razlikama među skupinama kojima se obraćaju jer poruke novim štedišama ne mogu biti iste kao i onima koji za koju godinu izlaze iz sustava štednje.
Priličan korak za hrvatskog potrošača, ali još veći za društva od kojih su mnoga dosad fino kapitalizirala na nepismenosti građana. Piše
