Ružica je od malih nogu bila zaljubljena u pjevanje.Kad je roditeljima rekla da želi u Zagreb u muzičku školu kako bi naučila pjevati i svirati neki instrument, kazali su joj da nema mogućnosti.
U istoj firmi radila sam 40 godina, bila sam službenica. No od kada znam za sebe moja najveća ljubav bila je pjevanje – započinje svoju priču Ružica Pisk (79) iz Zagreba.
Rodila se i odrastala je u Vinagori. Njezin prvi susret s pjevanjem zbio se u crkvenom zboru.
– Vinagora je malo mjesto i ondje u doba kad sam ja odrastala niste imali nikakvih mogućnosti. Jedina aktivnost kojom sam se mogla baviti kao mala djevojčica bilo je pjevanje u crkvenom zboru. Međutim, meni se to toliko dopalo da sam željela taj posao raditi i živjeti od njega. Htjela sam pjevati i svirati glasovir. Za tako nešto nije bilo dovoljno imati samo lijep, nego i školovan glas.
A škole u Vinagori nije bilo – nastavlja Ružica dodajući kako je pristala na roditeljske planove kojima su joj odredili budućnost, no duboko u sebi nadala se da će u nekom životnom trenutku imati vremena i upisati toliko željenu školu. Došla je u Zagreb, upoznala supruga i udala se.
– Svo to vrijeme ja sam pjevala po zborovima, na vjenčanjima u crkvi, u svim prigodama gdje sam god mogla. Ja sam sopran i zbilja sam uživala u svemu što sam radila. Iako sam planirala da ću upisati glazbenu školu nakon što se udam, to se nije ostvarilo. Rodila sam dvoje djece, a suprug se teško razbolio i ostao nepokretan. Bilo mi je iznimno teško izbalansirati roditeljske obveze, posao i skrb o bolesnom mužu istovremeno i nije bilo vremena za ništa drugo – opisuje Ružica objašnjavajući kako joj želja za pjevanjem nije minula ni nakon svih ovih godina.
– Jedva poznajem note, ne sviram nijedan instrument i nisam glazbeno obrazovana. Sad mi je već zbog godina i glas otišao tako da je prekasno za bilo što. Ipak, pjevam i dalje u zborovima umirovljenika – zaključila je Ružica. piše i video
