Kolaps mirovinskog sustava. Otkrivamo: nema penzija bez još miljun radnika. Svake godine za mirovine treba izdvojiti 360 milijuna kuna više! Ministra Mrsića to ne brine, najavljuje da bi se s reformom možda moglo krenuti 2031.!?
To znači da bi svi rođeni od 1964. i nadalje, u punu starosnu mirovinu mogli tek sa navršenih 67 godina života ili 41. godina radnoga staža. Prema dosadašnjim najavama, pomicanje granice gotovo je sigurna stvar, a pitanje otvoreno za raspravu je model i trajanje roka prilagodbe. Točnije, hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038.
Taj potez ministar rada Mirando Mrsić pravda činjenicom kako su Hrvati stara nacija s velikim problemima na tržištu rada i mirovinskim sustavom na rubu financijske održivosti. Zaista je vrlo optimistično za mirovinski sustav koji rashode ima gotovo dvostruko veće od prihoda, te omjer zaposlenih i broja umirovljenika koji je odavno pao sa održivog omjera od 2,1 zaposlenog po umirovljeniku na svega 1,18 zaposlenih po jednom umirovljeniku staviti na „rub financijske održivosti“.
Budimo iskreni i recimo kako bi hrvatski sustav međugeneracijske solidarnosti odavno bankrotirao da ga građani svake godine ne spašavaju proračunskim novcem.
Sve na račun građana
Samo prošle godine ukupni rashodi mirovinskog sustava iznosili su 35,7 milijardi kuna, dok su prihodi iz doprinosa iznosili 19,3 milijarde kuna. Gotovo svu razliku platili su građani plaćajući veće poreze. No čini se kako taj podatak očito nije dovoljno problematičan, jer iako mirovinski rashodi već značajno nadilaze mogućnosti hrvatskog gospodarstva, iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava izvijestili su o povećanju troškova mirovinskog sustava za oko 360 milijuna kuna godišnje. Ovakva odluka za posljedicu će morati imati preoblikovanje proračunskih rashoda, tj. smanjenje izdvajanja nekom drugom dijelu proračunskih korisnika, ili će značiti rast zaduženja i/ili poreznog opterećenja.
Sustav međugeneracijske solidarnosti ili Bismarckov sustav generacijske solidarnosti neodrživ je u odsutnosti nekoliko uvjeta koji su povezani s demografijom, rastom gospodarstva i radnim vijekom stanovništva.
Poljuljan sustav
Ukratko: svaka generacija mora biti brojčano veća od prethodne, gospodarski rast mora biti konstantan kao i zaposlenost, te mora postojati mala razlika između radnog vijeka stanovništva i očekivanog trajanja životnog vijeka. Kada je ovaj sustav uveden u Njemačkoj u drugoj polovici XIX. stoljeća, očekivano trajanje života je bilo oko 62 godine, a radni vijek do 60. godine života. U takvim okolnostima nema apsolutno nikakvih problema sa održivošću sustava, jer brojni radnici koji uplaćuju u mirovinski sustav svoju mirovinu niti ne dožive. Promjena samo jednog od tih čimbenika dovoljna je da poljulja takav sustav, a Hrvatska i ostatak Europe se trenutno bore sa sva tri. Usporedbe radi, u Hrvatskoj je prosječan životni vijek 79,7 godina za žene i 73 za muškarce, a u mirovinu se prosječno odlazi sa 60,6 godina starosti. Samo 18% umirovljenika u mirovinu je otišlo sa 65 godina starosti i 40 godina radnog staža.
Starenje populacije zbog produljenja očekivanog životnog vijeka te sve nižeg prirodnog prirasta stanovništva neminovno dovodi do ubrzanog povećanja troškova i smanjenja prihoda ovakvog sustava međugeneracijske solidarnosti.
Ozbiljan šok
Ukoliko se umjesto najavljenih kozmetičkih ne provedu duboke promjene, Hrvatska će se susresti s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim šokom zbog dramatične promjene demografske slike. U Hrvatskoj se udio stanovništva starijeg od 65 godina starosti povećao s 13% u 1991. na 18% u 2011., a u vremenu kada prijelazno razdoblje ove reforme završi, Državni zavod za statistiku procjenjuje kako će udio starijih od 65 godina iznositi 23% ukupnog stanovništva Hrvatske, s nastavkom rasta udjela na 25% u 2051. godini. Javna rasprava o tome hoće li prijelazno razdoblje završiti 2031. ili 3038. godine u tom kontekstu dugoročno je potpuno besmislena jer ne rješava problem, nego ga maskira, prolongira i prebacuje na neku buduću vlast, radnike i umirovljenike.
Što za 20 godina
Ako sada sa „samo“ 18% stare populacije imamo vrlo velik problem sa održanjem mirovinskog sustava zbog nedostatka radnika u odnosu na broj umirovljenika, kako država planira riješiti taj problem kada za koje desetljeće četvrtina populacije bude starija od 65 godina? Novim zakonom i dodatnim pomicanjem granice za starosnu mirovinu? Iako se već duže vrijeme spominju promjene u sustavima povlaštenih i prijevremenih mirovina, nikakve konkretne mjere nisu niti započele.
Povlaštene penzije
Od ukupnog broja umirovljenika, koji je krajem prosinca 2012. godine iznosio rekordnih 1.217.692, povlaštene mirovine primalo 166.226 umirovljenika (13,6%), a invalidske mirovine 248.538 umirovljenika (20%). Prosječan iznos povlaštenih mirovina iznosio je oko 4.020 kuna, dok “obični” umirovljenici, koji su pravo na mirovinu ostvarili prema zakonima o mirovinskom osiguranju, u prosjeku primali 2.184 kuna. Povlaštene mirovine tako su u prosjeku preko 80% više od običnih, a na godišnjoj razini iznose nešto iznad 8 milijardi kuna. No kada bi država prestala isplaćivati sve do zadnje povlaštene mirovine, u mirovinskom sustavu i dalje bi postojala rupa od gotovo 9 milijardi kuna.
Europske države također se susreću s problemima održivosti sustava međugeneracijske solidarnosti ili pay-as-you-go sustava, te već intenzivno provode ili rade planove za provedbu spašavanja i dugoročnog održanja svojih mirovinskih sustava, a uzor u tim promjenama vjerojatno traži i Hrvatska:
Austrija do 2017. godine planira u potpunosti ukinuti prijevremenu mirovinu, te između 2019. i 2034. ženama postupno povećavati starosnu granicu za ulazak u mirovinu na 65 godina kako bi se izjednačile sa muškarcima.
Belgija je 2006. donijela Pakt solidarnosti između generacija koji podiže prag za prijevremenu mirovinu sa 58 na 60 godina starosti.
Češka je 2004. pokrenula postupno povećanje dobi za mirovinu osoba rođenih 1968. i poslije, s konačnim ciljem 65 godina starosti za muškarce, te između 62 i 65 godina za žene, ovisno o broju djece.
Kako to rade drugi
Danska je 2006. počela provoditi paket reformi pod nazivom Socijalni sporazum, koji pomiče granicu umirovljenja sa 65 na 67 godina starosti u periodu između 2024. i 2027. godine, te pomiče granicu prijevremene mirovine sa 60 na 62 godine u periodu između 2019. i 2022. godine.
Malta do 2026. godine planira izjednačiti muškarce i žene sa trenutnih 60 za žene i 61 za muškarce na 65 godina starosti za oba spola, te produljiti obvezni radni vijek sa 30 na 40 godina staža.
Slovačke reforme povećavaju granicu sa 60 na 62 godine za muškarce do 2007. godine, a za žene do 2016. godine. Također se iznos prijevremene mirovine penalizira sa 6% iznosa po godini prijevremenog umirovljenja, te nagrađuje sa 6% iznosa po godini odgađanja odlaska u mirovinu.
Švedska je provodila reforme svog sustava još 1999. godine na način da nagrađuje radnike koji u mirovinu odu sa 67 godina, te svojim građanima objavljuje godišnje izvještaje o mirovinskom sustavu, računima, troškovima te beneficijama umirovljenja u pojedinim situacijama.
Britanija do 2020. godine planira povećati granicu za odlazak u mirovinu sa 60 na 65 godine, uz dodatno povećanje na 68 godina starosti između 2024. i 2046.
Većina navedenih primjera pokazuje kako državljani tih zemalja ipak mogu u mirovinu nešto ranije od Hrvata, no treba imati na umu da su njihovi odnosi broja zaposlenika i umirovljenika bolji, stoga i njihov sustav sporije tone. Prema podacima OECD-a prosječan broj zaposlenih Europljana po jednom umirovljeniku je četiri, a većina zemalja već povećava granice za odlazak u mirovinu, prije nego sustav osjeti ozbiljne posljedice. Istovremeno Hrvatska danas ima samo 1,18 zaposlenih po umirovljeniku. Njemačku prema njihovim procjenama oko 2040. godine očekuje nepovoljan odnos sličan trenutnom hrvatskom, a većina ostalih europskih zemalja to će doživjeti oko 2045. 2050. godine najviše problema sa starim stanovništvom i održivosti mirovinskih fondova uz Hrvatsku bi mogle imati Njemačka, Slovenija, Italija i Španjolska.
Mirovinske reforme vrlo su zahtjevne promjene jer traže dugoročne planove i akcije, ali su istovremeno pritisnute kratkoročnim političkim pritiscima. Kako takve promjene i sam sustav uglavnom nisu potpuno shvaćeni od strane javnosti, reforme se često ne provode do zadnjeg trena, godinama odgađaju efekte ili prebacuju na buduću vlast. Ako se reforme mirovinskog sustava provode, najčešće opcije su, kao što je već navedeno u tekstu, serije malih promjena tokom godina koje puni učinak imaju desetljeće ili dva u budućnosti, a tada je već vrijeme za novo podizanje granica. No takve reforme samo su odgađanje problema neodrživosti sustava međugeneracijske solidarnosti, a to pokazuje i dosadašnja povijest mirovinskih reformi u Hrvatskoj. Tako su primjerice 1999. između ostalog podignute dobne granice za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu za pet godina, uz prijelazno razdoblje od 1999. do 2007. godine. Pokazuje to i primjer Velike Britanije koja uz postojeću reformu već planira i novo pomicanje granice do 2046. godine, iako trenutno imaju 3,6 zaposlenih po jednom umirovljeniku. Demografski trendovi Hrvatske, ali i cijele Europe pokazuju kako životni vijek postaje sve duži, ali i kako se broj radno sposobnog stanovništva sve više smanjuje u odnosu na broj umirovljenika. Takvo ubrzano pomicanje zaposlenika prema umirovljenicima vrši sve veći pritisak na održivost javnih financija i Bismarckov model nije u stanju preživjeti ga. Sve što u budućnosti od takvog sustava možemo očekivati je novo povećanje granice za odlazak u mirovinu.
Nerealna očekivanja
Kako god priču o mirovinskom sustavu okrenuli i koliko god su njegovi korisnici legitimni nikako se ne može osporiti da se zapravo radi o sustavu koji za svoj opstanak nužno mora povećavati bazu. Financiranje prvog stupa obveznog mirovinskog osiguranja hrvatskog stanovništva temelji se na omjeru između aktivne populacije i umirovljeničke populacije, a njegovi doprinosi izravno se troše za isplatu tekućih mirovina. To znači da sredstva koja danas izdvajamo u prvi stup izdvajamo za trenutne umirovljenike uz obećanje države kako će budući radnici isto učiniti za nas.
Još jedan pokazatelj nemogućnosti dugoročnog spašavanja mirovinskog sustava kakvog danas poznajemo jest činjenica da je za održanje takvog stanja potreban minimalan odnos radnika i umirovljenika 2,1:1, što znači da za trenutnih 1,2 milijuna korisnika mirovine moramo imati više od 2,5 milijuna radnika. Sa ukupnim brojem zaposlenih od 1,3 milijuna i nezaposlenih 316 tisuća građana, uočavamo kako nam za održanje sustava uz trenutan broj umirovljenika nedostaje gotovo 900 tisuća radnika uz punu zaposlenost. Kada ste vidjeli predizborni program koji „garantira“ milijun novih radnih mjesta?
Zbog svega navedenog građani ne smiju imati nerealna očekivanja od javnog mirovinskog osiguranja međugeneracijske solidarnosti i državne brige općenito, te se sve više moraju samostalno brinuti za vlastitu starost. Ovakvim mirovinskim sustavom i manjkom adekvatnih reformi današnje vlade sigurnost budućih umirovljenika stavljaju u drugi plan kako bi udovoljile trenutnima, a sve probleme guraju pod tepih i odgađaju za neka buduća vremena. Država obećaje sigurne isplate mirovina uz razne dodatke i indeksacije bez obzira na sve, ali niti sama ne obraća pažnju i ne vodi brigu o cijeni takve garancije u budućnosti. piše
