Inoslav Beker: Paraziti nisu umirovljenici nego oni koji su ih pokrali. Neka mi država vrati što sam joj morao dati, ono za što mi je lagala da je ulog za moju starost i nemoć, ono za što me varala da će mi priskrbiti 80 ili čak 85 posto moje plaće.
Gotovo pa me oduševio naslov u jučerašnjemu Jutarnjem listu: “KATASTROFA 2015. Jedan čovjek radit će za jednog penzionera”. List u kojem radim lijepo je razdijelio: na jednoj strani su ljudi, na drugoj penzioneri. Prvo sam povraćao: nisam (još) umirovljenik, ali dugo nisam imao tako snažan refleks gađenja kakav me spopao čitajući taj naslov, koji implicitno penzionerima niječe ljudskost. Iskreno rečeno, snažno sam poželio da onoga tko je sročio taj naslov nikada ne zadesi tako neljudska sudbina da doživi mirovinu.
Dogodine bih – ako se zakon opet ne izmijeni – mogao steći pravo na punu mirovinu. Znači, dogodine bih mogao (a da sam u državnoj službi, dogodine bih morao) otići u mirovinu i naći se u toj situaciji da, kao penzioner, padnem parazitski na grbaču nekom čovjeku. U sklopu nekakve “generacijske solidarnosti”. Mo’š mislit: solidarnost. Dirljivo: čovjek će biti solidaran s parazitom, otkidat će od usta sebi i svojoj djeci da bi hranio beskorisna starca. Ne bi li starac mogao pokazati solidarnost prema ljudima?
Nisu li nekad bili solidarniji, ti beskorisni paraziti? Među Inuitima vladao je običaj da baba, kad joj ispadnu zubi pa više ne može žvakanjem omekšavati tuljanovu kožu, ode po ledenoj pustoši onoliko daleko koliko može, pa ondje mirno sjedne na snijeg i čeka da naiđe prvi bijeli medvjed. U posljednjim minutama prije smrti ona bi se molila, ili morala moliti, da taj medvjed, koji će se okrijepiti njezinim beskorisnim mesom, naiđe pred koplje njezinih potomaka, pa da tako imaju oni mesa za opstanak. U našim krajevima teško da bi babu pojeo medvjed, prije bi je rastrgali vuci, a naši preci nisu marili za vučevinu – a opet bilo je nekako nezgodno babu dati prascima. Stoga je uveden lapot, plemenita varijanta generacijske solidarnosti.
Najstariji sin bi starom ćaći stavio na glavu komad kruha, onda bi opandrčio po tom kruhu tupom stranom sjekire, govoreći, istinito: “Ne ubijam te ja nego ovaj kruh”. Umri, da mi ostane kruha više. Kronike koje donose taj običaj nisu nam priskrbile podatak što je bilo s tim komadom kruha pošto bi ćaću zakopali: jesu li ga pojeli, onako osmočena, ogulivši prvo ćaćinu kosu, ili bi ga bacili prascima skupa s kosom?
Naravno, ne bih želio ugroziti opstanak čovjeka, čak ni onoga koji je sročio naslov. Ne treba mi penzija, pod samo jednim, napokon pravednim uvjetom: da mi vrate što su mi za nju uzeli. A nisu malo. Navršit ću za koji tjedan 47 godina novinarstva, navršio sam u početku ovog mjeseca 45 godina radnog staža, a na lanjsko Silvestrovo 44 godine mirovinskog staža i mirovinskog davanja (tj. uzimanja), što će se popeti na više od 45 godina kada dozrem za punu mirovinu (onu razliku između radnoga i mirovinskog staža pojela mi je JNA, ali kad se sjetim što je sve proždrla u mojoj domovini, počev od ljudskih života, moja je žrtva beznačajna).
Dakle, neka mi država vrati što sam joj morao dati, ono za što mi je lagala da je ulog za moju starost i nemoć, ono za što me varala da će mi priskrbiti 80 ili čak 85 posto moje plaće kad mi je novac sisala na slamku, naravno revalorizirano. I neka mi isplati samo prosječnu bankovnu kamatu na to. Ne mora svu, oprostit ću i ja njoj 30 posto kamate – ali ostalo neka mi dâ, moje je. Obećavam da ću u tom slučaju znati biti solidaran, makar i s onim ljudima iz naslova. Ja ću to znati uložiti i oploditi, za razliku od nje, koja zna trošiti na se i na svoje ljubaznike.
Gdje je taj moj novac? I drugih koji su odradili puni staž, da bi na kraju dobili toliko neljudsku mirovinu da im se eto i mi novinari rugamo da nisu ljudi?
Opljačkala ga je lopovska država, opljačkali su ga ne ljudi nego nadljudi koji su od toga plaćali branitelje umjesto iz budžeta obrane (dobro, za branitelje mi nije žao, ali za one koji su bili pod neprijateljskom paljbom, a nisu padali na oko iz džipa u dubokoj pozadini kojima pak nabijem kaktus u pozadinu), opljačkali su ga razbojnici koji su imutak iz portfelja Mirovinskog fonda razdali budzašto Vrhovnikovim pajdašima, stališima i steklišima, koji se sada time kurče dok pojedini umirovljenici provode istraživačku djelatnost po kontejnerima, a vreću su im držali državni odvjetnici koji su pazili da te razbojnike i njihove nadarbenike ne gone kao ratne profitere, jer i sami kusaju beriva iz istog budžeta. Opljačkali su oni koji su lustraciju i te kako proveli, tjerajući u prijevremenu mirovinu čeljad s “pogrešnim krvnim zrncima” i s “pogrešnim uvjerenjima”, opet na račun onih koji su staž odradili i platili.
Opljačkali su i pljačkaju oni koji su urokali privredu, potamanili radna mjesta i unesrećili one ljude koji bi i danas rado plaćali mirovinski doprinos, samo da im je zaposlenja. Opljačkali su oni koji su već jednom opelješili penzije starčadi, nesposobnoj da uzme puške i da ih pozdravi počasnim plotunom u čelo.
Tko se usudi da meni, poslije svih godina davanja odnosno uzimanja, predbaci kako će neki ljudi davati ekonomski doprinos hrvatskom društvu a ja ću ga, kao penzioner, trošiti, taj njihov doprinos a ne ono što mi je oduzeto – e toga već sada, pa do moje smrti, a ako treba i s onu stranu groba, šaljem ravno u materinu. piše
