MASAKR U MEĐIMURJU
‘Otrovali su nam 50 milijuna pčela! Plakali smo kad smo vidjeli tu katastrofu i želimo istragu!‘
Obišli smo grupu beskrajno tužnih pčelara u Međimurju koji su nam u detalje opisivali razočaranje kada su ugledali masovnu grobnicu
Od prizora gomile umrlih pčela i odraslih muškaraca koji plaču, boli duša. Međimurski pčelari, u suzama nam govore, nikad neće zaboraviti prizor koji su u ponedjeljak, 9. lipnja, zatekli u košnicama. Krv im se, kažu, sledila, u žilama pri pogledu na nekoliko centimetara debeli tepih umrlih pčela. Pčelarima iz pet međimurskih naselja, u elipsi 8 puta četiri kilometra – Gardinovec, Domašinec, Sivica, Podturen, Ferketinec i Dekanovec – umrli su deseci milijuna pčela. Cijele su zajednice bile mrtve. U Međimurju se dogodila ekološka katastrofa. Dvadesetak pčelara izgubilo je šestotinjak košnica, što je oko 50 milijuna pčela. U pčelinjaku između Sivice i Podturena, u “sivičkoj dobravi”, vlasnik pčelinjaka Alojzije Friščić okružen je s nekoliko pčelara koji su pristigli vidjeti mogu li kako pomoći. Prizor je to jeziv. Petorica, šestorica muškaraca pogleda uprtog u prazno. Upravo su u veliku jamu pokopali 50 kilograma pčela. 50 kilograma! Vizualiziramo prizor. Težina pčela je zanemariva, a tu ih je, na jednom mjestu, 50 kilograma. Uginulih. U jednom je kilogramu oko 10.000 pčela. Na stratište pčela došao je i Željko Trupković, predsjednik Udruge pčelara Međimurske županije – Agacija. On sam je imao sreće, njegove pčele nisu stradale. Pčelinjak do njegova je opustošen. Pčelari ne znaju to objasniti. Kad je u ponedjeljak Trupković primio poziv pčelara s viješću o mrtvim pčelama, nije imao pojma kakva kalvarija je u pitanju.
– Prvo sam primio poziv iz Ferketinca o mrtvim pčelama pa je potom od drugog pčelara stigla fotografija umrlih pčela. Tad je zaredalo. Poziv za pozivom. Prva mi je pomisao bila otrov. Laička je pretpostavka, proizašla iz desetljeća života na selu uz poljoprivredu, špricanje neke kulture otrovnim sredstvom. Otrov je morao doći na medonosno bilje. Netko je špricao tko zna čime, vjetar je ovaj tjedan bio jak i raspršilo se – pokušava objasniti više sebi nego nama, Željko Trupković. Pčelari smatraju da je netko “gadno pogriješio”.
“pčele umiru, ne ugibaju”
– Ne želimo ni pomisliti da je trovanje namjerni čin. Netko je špricao kad ne smije i čime ne smije. I nije znao da će izazvati ekološku katastrofu. Ne šprica se kad je cvatnja, ako slučajno i da, šprica se tek kad padne mrak i pčele se povuku u košnice. Lako je spriječiti ovakav scenarij. Preko dana je dovoljno tražiti od pčelara da zatvore pčele, ako se sprema neka, za njih štetna radnja – govori predsjednik Trupković.
Pčelari odrešito reagiraju na jednu od pretpostavki, da je u pitanju neznanje krivca.
– Ne može biti. Sve su to veliki poljoprivrednici uokolo i morali su polagati ispit iz pesticida. Imaju certifikate i njegove su šprice prošle tehnički pregled. Ne može se takav netko vaditi na neznanje. Znao je što radi, ali je pogriješio u procjeni posljedica – uvjereni su.
Iako je prva sumnja pala na polja krumpira, pčelari ne vjeruju da je krivac nadaleko poznat međimurski krumpir iz Belice. Nasadi krumpira zauzimaju gomile hektara na tom području. Oni žele pravu, kriminalističku istragu i bore se za vještačenje u forenzičkom centru dr. Ivan Vučetić u Zagrebu. Zovu pčelari iz Istre, Slovenije… nude pomoć. Veterinarski je inspektor odnio uzorke u Zagreb. Ova je zajednica propala, ostala je samo šaka pčela, matica je otrovana. Leglo nema tko čuvati i nastat će grabež.
Pčele se od prapovijesti smatraju božanskim bićima. U vrijeme neolitika naši su preci uz životinje na zid pećina crtali i pčele. Američki Indijanci još prije 6000 godina koristili su med kao lijek i jelo. Na raskošnim grobnicama faraona i rimskih vladara redovito su bile naslikane pčele. Malenu, vrijednu životinju iznimne inteligencije štovali su mnogi narodi pa odatle potječe izreka da “pčele umiru, a ne ugibaju”. Košnice su iznimne građevine bića sa smislom za vrijeme i prostor, čiji graditelji moraju savršeno međusobno funkcionirati, otkriće je nobelovca Karla von Frischa. Hipokrat, otac medicine, bio je uvjerenja da med, zrak i voda, liječe sve ljudske tegobe. Budući da 90 posto biljaka cvjetnica oprašuju insekti, od kojih su većina pčele, smatra se da bez malih radilica ne bi bilo hrane za ljude i životinje pa time ni života na zemlji. Tek skloni biologiji znaju da pčele u divljini raspoznaju 130 mirisa, 98% točno pogađaju o kojemu mirisu je radi. Istovremeno, pas tragač točno raspoznaje mirise u 71 posto slučajeva. Kad Alojz Friščić ovih dana otvara košnicu, umjesto dosadašnjeg intenzivnog mirisa slatkog nektara, njuši opori miris kemijskog otrova. Pčele komuniciraju putem mirisa i ovo malo što ih je ostalo, obezglavljeno je. Friščić je, vidi se, u mlađim danima bio krupan čovjek. Po zanimanju je poreznik, sljedeće godine ide u penziju. Plače. Ne sjeća se, kaže, kad je plakao zadnji put. Teško mu je opisati prizor koji je zatekao u košnicama. Tek promrmlja, “jedan pedalj mrtvih je bilo”. Pčelar svakodnevno dolazi k pčelama. Čak i ne bi trebao, ali svi su oni zaljubljeni u svoje pčele. Trupković kaže da ga je žena nebrojeno puta pitala znaju li se oni “o čemu drugom spominjati, osim o pčelama”.
– Dva pčelara neće pričati ni o čemu osim o pčelama. Samo su one važne. Ni auti, ni žene – kaže. Sa svojim pčelama svakodnevno razgovaraju. Pitamo Damira Strojka kako se osjeća. Pokazuje nam ruke. Naježio se.
– U ponedjeljak sam oko 13 sati došao iz Zagreba, kad me posjetio prijatelj pčelar i pitao je li sve u redu s mojim pčelama. ‘Pa je’, odgovorio sam. Kaže on ‘idemo pogledati pčelinjak’. Dođemo, a zemlja se crni od uginulih pčela. Ne znam opisati tu žalost koja me pogodila. Imam 39 košnica. Imao sam 39 košnica, točnije – kaže. Njegov je pčelinjak u vrtu obiteljske kuće. I troje djece Strojkovih bilo je pogođeno prizorom. Iako će svaki pčelar u duši sad najmanje zbrajati financije, nije to mala šteta. Oko 200 eura po košnici, a rijetki su pčelari s manje od 30 košnica. Uglavnom ih svi imaju i znatno više pa se šteta zbraja u desecima tisuća kuna. Pčelari nisu sretni sa svojim statusom. Zanemareni su, kažu.
– Za pčelara nitko ne mari. Ne mogu smisliti ni gdje nas klasificirati, pa su pčelinjaci ‘farme stoke sitnog zuba’. Jednako kao farma pilića i svinja. Ma, to još i nekako. Negdje nas moraju ubrojiti, ali da nas barem cijene. Ne nas osobno, nego pčelarstvo. Kad ga počnu cijeniti, više ne bude pčela. Pčela je milijunima godina preživljavala sama, a danas, na žalost, bez čovjeka ne može preživjeti. Tko je za to kriv? Čovjek. I njegovi insekticidi, pesticidi, zračenje, klimatske promjene – rezignirani su i ljuti. O pomoru su odmah obavijestili ministricu poljoprivrede, ali za radnog tjedna nije im se javila povratno. Antunu Hruški ovo je veliki stres. Pčelar je 72 godine, od svoje šeste. Kad mu je bilo devet ostao je bez oca i počeo sam, kao starmalo dijete samohrane majke, brinuti o pčelama. Njegova je tuga opipljiva. Ovaj veliki čovjek, koji izgleda desetljeće mlađi no što jest, shrvan je. Sa suprugom Marijom oženio se kad mu je bilo 18, njoj 15, i do danas su zajedno. Od početka braka zajedno brinu o pčelama, oboje su ih kao miraz donijeli u brak.
– Pčele samo padaju, padaju i padaju. Ne znam kakav je to otrov. Tko kaže da nije opasan i za ljude? – pita se Antun.
Na crni mu je ponedjeljak bio rođendan.
– Prvi sam roj s drveta stresao kad mi je bio šest. Otac mi je rekao da ih ja stresem i jesam. Imao sam na sebi samo kratke hlačice. Ni jedna me nije ubola. Otac je tad rekao da ću biti pčelar. Dobro je prošlo, samo su žene koje su sjedile na klupi ponavljale ‘sad će dijete umrijeti’ – prisjeća se. Očeve priče s pčelarima bile su mu omiljena zabava. Sjedio je na podu i ‘slušao ih kao miš’. Nije mu jasno što se to moglo dogoditi. Za 70 godina rada s pčelama nije vidio ovakvo što. – Strašno je to gledati. Pčele ne samo što ugibaju, one se pritom i muče – i četvrti dan od početka pomora, čudi se Antun Hruška, bivši zastupnik osiguravajuće kuće. Tješi ga samo što on ima još košnica na drugoj lokaciji, a tamo ih je nije puno nastradalo. Njegove su košnice veće od standardnih, u jednoj je 60 do 70 tisuća pčela. Dvije su lokacije imali upravo iz predostrožnosti zbog ovakvih katastrofa. U srijedu je Antun uklonio uginule pčele s trave ispred košnice, u četvrtak je tlo opet prekriveno.
saće na obiteljskoj grobnici
– Katastrofa je to. Pitam se kamo vodi ovaj svijet? Prije dvije godine su nam rekli ‘vi pčelari možete mirno spavati jer sredstva koja su dopuštena, ne mogu naštetiti pčelama’. Proizvodi se po europskim standardima, da bismo se danas susreli s otrovom koji brutalno ubija pčele – zdvojan je. Pčelar je u duši.
– Nikad nisam razmišljao koliko ću novca dobiti za med, nego kakve će biti pčele. One su moja ljubav. Ako niste zaljubljeni u to, nemojte pčelariti – poručuje. Antun Hruška želi vjerovati da je za pomor krivo neznanje.
– Ništa drugo ne mogu niti želim vjerovati, nego da je ovo nehat. Antun i Marija, kojoj društvo iz milja tepa “matica”, imali su 170 košnica, razdijelili su ih. Sebi su ostavili ovih 30 u dvorištu i 80 u drugom pčelinjaku. Kćerki Ani darovali su 20 košnica, a od ponedjeljka u njezinim košnicama nema ni pčele. Sve su uginule.
– Ovo uništavanje mene uništava. Kad gledam kako pčele umiru – kroz suze govori Antun Hruška.
On i supruga Marija pčele hrane, kako kažu, na starinski način. Ostave im dovoljno meda kojim se hrane, ne daju im šećer kao što to rade komercijalni pčelari. Za svoj su med osvojili mnoga zlata. U obiteljskoj kući Hruškovih, u pitomom međimurskom Domašincu, gdje namjernika na ulazu u dvor onjuši mlada njemačka ovčarka Maša, osnovana je i Udruga pčelara Međimurske županije, Agacija. Na obiteljskoj je grobnici uklesano saće. Antun se nada da će unuk, trenutno gastarbajter u Njemačkoj, nastaviti tradiciju obiteljskog pčelarstva.
– Kako sad može nastaviti – pitaju se. Šteta je učinjena, svjesni su da će, ako ga kriminalisti ne pronađu, krivac teško sam priznati zlodjelo pa ga javno mole neka barem preore otrovanu površinu. Osim bahatih i nemarnih pojedinaca, koji za svoj zločin mogu kazneno odgovarati, i cijelo je čovječanstvo danas neprijatelj svom hranitelju. Razvijaju se pesticidi, siju se monokulture bez cvijeta, truju se zrak i voda. Pohlepa dovodi do klimatskih promjena, za pčele ubojitih. Albert Einstein je rekao: “Nestanu li pčele s planeta Zemlje, ljudima kao vrsti preostaje samo četiri godine života”. Piše
