Ima zemlje za starce. Zove se Skandinavija, tamo opet idu u školu Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska ozbiljno rade na uvođenju obaveznog povratka u škole za stariju populaciju u sklopu projekta cjeloživotnog obrazovanja. Skandinavske zemlje ozbiljno rade na uvođenju obaveznog povratka u škole za stariju populaciju, u sklopu projekta cjeloživotnog obrazovanja.
To je, smatra se, nužno da bi ostali konkurentni na globalnom tržištu. O predloženom izvještaju o budućnosti rada u Danskoj, Finskoj, Islandu, Norveškoj i Švedskoj – pripremljenom za Nordijsko vijeće – ministri tih zemalja raspravljat će u studenome, prenosi Quartz.
Pisac izvještaja je Poul Nielson (73), bivši danski političar, koji je u intervjuu za EU Observer objasnio kako kombinacija tehnološkog razvoja i postupnog podizanja dobi za umirovljenje povećava i potrebu za novim oblicima obrazovanja. Ljudi u 60-im godinama, koji još pred sobom imaju pet do 10 godina rada, moraju imati priliku ozbiljno podići svoje vještine za tržište rada, smatra, i to bi trebalo biti njihovo “obavezno pravo”. Europska unija niz godina promovira važnost cjeloživotnog obrazovanja, a Hrvatska, sa samo 2,5 posto odrasle populacije koja sudjeluje u nekim aktivnostima osposobljavanja ili usavršavanja, svrstana je na pretposljednje mjesto ljestvice zemalja. Iza nas je samo Rumunjska (1,5 posto), a prosjek zemalja EU je 10,7 posto.
Stagnacija Hrvatske
– Hrvatska problem cjeloživotnog učenja ima od osnutka, a zadnjih desetak godina stagnira na razini uključenosti koja je oko četiri puta niža od EU prosjeka i koja predstavlja dno Europske unije. Razloga za takvo stanje ima više, ali vjerojatno je najznačajniji manjak osobne svijesti i odgovornosti o potrebi ulaganja u vlastitu zapošljivost i konkurentnost – procjenjuje u razgovoru za Magazin Mislav Balković, predsjednik HUP-ove Udruge poslodavaca u obrazovanju.
Dio je to, smatra, naslijeđa socijalizma u kojem je postojao dojam kako će se država i društvo pobrinuti za pojedinca, čak ako treba izmisliti mu radno mjesto. Hrvatska takav sustav vrijednosti i dalje potiče, inzistirajući na rigidnom radnom zakonodavstvu umjesto na ulaganju i osvješćivanju važnosti osobne konkurentnosti i zapošljivosti.
– U dijelu svijeta s kojim bismo se po kvaliteti života željeli uspoređivati takav je način razmišljanja potpuno neprihvatljiv, a uspješnost pojedinca najvećim je dijelom posljedica osobnog angažmana i ulaganja u vlastito znanje i sposobnosti. Budući da je ulaganje u obrazovanje odraslih prije svega osobni izbor svakoga od nas, nisam siguran da Hrvatska ovu tužnu statistiku može brzo i lako preokrenuti. Ipak, povećanje ulaganja države u obrazovanje nezaposlenih, koje je u razdoblju bivšeg ministra Miranda Mrsića gotovo potpuno ukinuto, odnosno smanjeno desetak puta u odnosu na ono iz primjerice 2010. godine, bio bi korak u pravom smjeru – zaključuje Balković.
Koliko je realno očekivati da se Hrvatska ozbiljnije posveti poticanju cjeloživotnog obrazovanja i je li realno u doglednoj budućnosti očekivati “skandinavski model”?
– Mislim da je skandinavski model dobar i promišljen na način da se s jedne strane poveća motivacija i osjećaj društvene i osobne korisnosti populaciji koja je pred odlaskom u mirovinu i s druge strane poboljša kvaliteta života i visina mirovina kod umirovljenika. Nisam siguran da je u današnjoj Hrvatskoj, u kojoj još vidim društveni darvinizam, ovakav model provediv – kaže Mislav Balković.
Naime, dok postoji svojevrsna klasna borba između mladih za koje često nema posla i starijih koji “smetaju” i koje se čeka što prije umiroviti, Balković se boji da je teško moguće prevladati svijest da je veća dobrobit za društvo upravo njihov ostanak na poslu što dulje, uz višu razinu znanja i stvaranje proizvoda i usluga veće kompleksnosti koji donose veću dodanu vrijednost.
Po Balkoviću, osmišljeni skandinavski model zapravo anticipira negativna populacijska kretanja u čitavoj Europi i nastoji odgovoriti na pitanje povećavanja dodane vrijednosti gospodarstva kroz davanje konkurentnih znanja i vještina čitavoj radno aktivnoj populaciji. Podlogu za njegovo uvođenje Europa je na razini javnih politika prepoznala 2014. godine, navodeći da će se u razdoblju od 2001. do 2050. udvostručiti stopa ovisnog starijeg stanovništva, odnosno omjer osoba starijih od 65 godina (koje nisu aktivne na tržištu rada) i onih koji su radno aktivni (populacija u dobi od 15 do 65 godina) i koji ih zapravo financiraju.
Kako doznajemo, u tijeku je izmjena Zakona o obrazovanju odraslih, što je zadatak koji je Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta postavila Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, usvojena jednoglasno u Saboru. Neki elementi novog zakona trebali bi isprovocirati vidljive pomake u obrazovanju odraslih, pri čemu se uvodi čvrsto povezivanje programa obrazovanja odraslih sa standardima zanimanja i kvalifikacija u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru.
Samo po potrebi
To znači da više neće biti moguće akreditirati program obrazovanja odraslih ako on sadržajno zaista nije relevantan potrebama društva i tržišta rada. Drugi važan element je uvođenje sustava inicijalne akreditacije i periodičke reakreditacije programa i ustanova po uzoru na najbolje prakse iz visokog obrazovanja.
– To znači da će se puno veća pažnja polagati na kvalitetu programa, ustanova, ali i stvarnog znanja koje stoji iza izdanih diploma. Napokon, novi zakon snažno potiče državu i lokalnu zajednicu da financira obrazovanje odraslih kroz javne pozive koji će kao kriterij izbora ustanove, odnosno programa koji će se financirati javnim sredstvima, imati kvalitetu ustanove utvrđenu kroz postupak akreditacije, a ne nisku cijenu. Upravo je praksa izbora financiranih programa isključivo prema najnižoj cijeni, koju je proteklih godina provodio Hrvatski zavod za zapošljavanje, dodatno degradirala sustav obrazovanja odraslih dok je u isto vrijeme nezaposlenim polaznicima davala vrlo upitnu priliku za stvarno povećanje zapošljivosti, uz istovremeno trošenje novca poreznih obveznika – objašnjava Balković.
Neformalni programi
Zanimljivo je da je broj ustanova koje u Hrvatskoj nude neformalne programe obrazovanja u stalnom porastu unazad deset godina, no oni ne podliježu provjeri kvalitete niti suglasnosti Ministarstva obrazovanja. Dok, primjerice, programe osnovnih i srednjih škola donosi ministar, ustanove same donose programe obrazovanja odraslih.
Kako navode autori Strategije obrazovanja, programi strukovnog obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja odraslih pretežno provode nedovoljno educirani nastavnici, a većinski je riječ o komercijalno postavljenim programima.
Strukovna zagrebačka škola u ovom trenutku tako nudi upis polaznika obrazovanja odraslih za stjecanje srednje stručne spreme i prekvalifikaciju za zanimanja frizer, fotograf, pediker i kozmetičar. Za sva zanimanja obrazovanje traje tri godine, dok u slučaju prekvalifikacije šest mjeseci do dvije godine. Godinu razreda odrasli plaćaju 6500 kuna u slučaju gotovinskog, odnosno 6800 kuna za obročno plaćanje, a ista je cijena i prekvalifikacija. Završni ispit košta 1500 kuna. piše:
