Živim već u petoj državi, ali moj mlin i dalje radi. I za Božić sam mlio brašno, pet sati’ Josip Botički (88) ima mlin na padinama iznad Jastrebarskog u kojem radi od pete godine. Supruzi Danici već 69 godina u braku svaki dan svira violinu.
Zvuk violine dopirao je iz kuće na svetojanskim brežuljcima. Kucam na vrata, no gudalo ne staje. Nitko ne otvara, violina svira i dalje. Kucnem malo jače, a jedino što se promijenilo skok je žutog mačka, koji se odmarao pokraj drva, a sad ‘kidnuo’ pod Volkswagen Golf II, parkiran uz kuću. Odjednom je zvuk stao i začuo se brz korak. Vrata se sad otvaraju, a veselo lice 88-godišnjeg Josipa Botičkog proviruje van.
– Tu si! Idemo… – izgovori u dahu pa pokazuje da uđem.
Korak dalje, i već sam u njegovu mlinu. Uokolo su starinske mašine od drva i metala, koloture, a pod pun brašna.
– Moja Danica gleda serije, a ja pokraj nje, na kauču, sviram violinu. Nismo čuli da si došao. Znaš, tu u selu Hrašća više nitko ne prolazi. Nema nikoga. Sad više ne vidiš čovjeka po cijeli dan da bi pješke prošao selom. Za Božić nema ni mačka. A nekad je ovdje sve gorjelo – govori mlinar Joža.
Najstariji je, pravi, mlinar. Brzim koracima penje se po uskim, drvenim stepenicama, po kojima bi jedva dječja noga mogla gaziti. Sve je usko i malo.
– Rodio sam se u ovom mlinu. Već s pet godina s majkom, koju su svi znali kao mlinaricu Ljubu, ja sam se tu igrao. Rođen sam 1928. godine, pa ti sad računaj kad je to bilo. Tu, čim si kao dijete progledao, dali bi ti kukuruznu kašicu. I tako smo, ovdje, mljeli na vodu za sva okolna sela, sve do 1953. godine, kada je došla struja. Tada su u okolici počeli raditi na struju, a ja sam, eto, do danas jedini ostao čiji mlin radi i dalje na vodu.
Nisam htio ostaviti ženu
Dok pokazuje, veselo, što sve ima u mlinu, kako i gdje se snaga vode pretače u snagu koja donosi brašno, objašnjava da je susjeda sve manje.
– Ljudi odlaze. Nekad je ovdje bilo barem četvero, petero djece u svakoj kući, možda su tek tri bile koje su imale po jedno dijete. Eto, u onoj kući koju vidiš kroz prozor, oni su u Kanadi, ovi drugi su u Zagrebu… Znaš, i ja sam u jednom trenutku razmišljao otići u Kanadu. Ali, supruzi je majka bila bolesna te mi je rekla: “Idi sam, ja ću ostati.” Pa nisam je mogao samu ostaviti!
Čuje što Joža priča i gospođa Danica, smiješak joj se pojavi na licu, pa kaže:
– U braku smo 69 godina. Znali smo se i posvaditi, ali bil bi to sam jen čas. Kad smo radili, morali smo se dogovoriti tko će što preuzeti, kako ćemo se podijeliti, kam ćemo ići. I to više nije moglo proći da se gledamo sa suprotnih strana. Brzo bismo se pomirili. A ovo, što Joža govori za naše selo, to je istina. Uskoro će ovdje biti ruševine, kuće će se urušiti same od sebe. Nema ih tko održavati – pokazuje i ona na okolicu.
Samo smo kilometar od izvora Svete Jane, poznate po – vodi Jani. Možda desetak minuta vožnje od Jastrebarskog prema Japetiću. Metropola je ovdje udaljena da stigneš dok pucneš prstima.
– Ovaj dio mlina, kupio sam baš u Zagrebu, tamo kod maksimirskog stadiona, prema bolnici Rebro, a dovezao sam ga na traktoru. Od Zagreba tu do naše kuće – govori Josip.
Prilazi prozoru na gornjem katu mlina te prima metalnu polugu, visoku možda metar i pol, te je povlači prema sebi. Poput skretničara na pruzi. Ništa se ne događa.
I što sad? – pitam.
– Pričekaj malo.
Trenutak kasnije čuje se jak šum. Otvorio je put vodi u mlin. Odjednom, proizvodnja kreće, vrti se vani kotač, unutra koloture, počinju raditi strojevi. Slabo se čujemo. Osjećaj kao da si u mašini kakvog broda.
– Za Božić sam za pet sati samlio 150 kilograma brašna. Novi, moderni mlinovi, za isto vrijeme, mogu samljeti i 10.000 kilograma. Ali, nije to to. Živim već u petoj državi, ali moj mlin i dalje radi – govori uz smiješak.
Iz kuhinje donosi komad kruha od integralnog brašna. Domaćeg.
– Probaj. Sve će ti biti jasno…
Spuštamo se niz stepenice, ja s kruhom u ruci, i vrlo oprezno, korak po korak, no Joža ide punom brzinom. Prošao je ovuda na tisuće puta.
Vozim auto i u 89. godini
– Mlin je star više od 150 godina, i evo, vidiš, još ide punom snagom! Na žalost, jedini…
U dvorištu, stoji automobil. Volkswagen Golf II. Susjedov?, pitam.
– Susjedov?! Ma kakvi, kak’ susjedov? Pa moj je…
Vozite auto i u 89. godini?
– Naravno! Imam još vozačku pola godine, vidjet ćemo hoće li mi je produljiti. A auto sam kupio 1986. godine, tri sam godine skupljao od poljoprivrede ne bih li skupio novac. Ima samo 200 tisuća kilometara jer ja napravim možda tisuću ili dvije godišnje. Do Jaske ima nešto više od deset kilometara, a idemo Danica i ja u posjet djeci, odemo do dućana…
Popijete li i kavu kad ste u gradu?
– Ne! Kuhamo kavu doma. U gostionicu ja nikad nisam išao! Nije bilo vremena, ma kakvi, radilo se… – govori te odlazi s praznim vrčem po vino. Sekundu kasnije, pun je do vrha, ponosno ga stavlja na stol.
– Domaće! Kraljevina, starinsko grožđe, ima i nešto graševine.
Gospođa Danica na stol donosi onaj kruh koji sam maloprije probao te nareske domaćeg sušenog mesa i kobasice.
– Nekad nisi imao vremena misliti na ljubav. Kad si se zaljubio, odmah bi se i ženio – govori Joža pa nastavlja:
– Znaš kako sam ja upoznao svoju suprugu, sad ću ti…
– Pa nećeš valjda i to ispričati – smije se gospođa s rupcem na glavi.
– Ma nek čuje! Nego, Danica ti je bila živjela tu u blizini. I došao ja jedan dan te joj kažem: ”Odi van!” A s vrata, njezina mama, odmah ju je primila za pleća! I rekla: “Tek kad prisegneš…” Tako ti je to nekad bilo. Kad bi s curom plesao, a danas su plesovi, samo se drmaju – govori Joža te odlično imitira društvo koje možete vidjeti u diskotekama posljednjih desetljeća.
Odsvirao sam više od 150 svadbi! A to nekad nisu bile svadbe, kao danas, koje bi završile u dva ili tri ujutro. Slavilo se danima!
– Nekad si s curom valcer tancao. Ali, majka djevojke s kojom bi mladić plesao uvijek je bila sa strane i pazila da se ne primakneš previše…
S police uzima violinu te opet svira. Pokazuje na prste i kaže:
– Neki su malo stradali u mlinu. Ali, još uvijek me slušaju! Odsvirao sam više od 150 svadbi! A to nekad nisu bile svadbe, kao danas, koje bi završile u dva ili tri ujutro. Slavilo se danima! Eto, otišao bih tu na Žumberak svirati svadbu, nije me kod kuće znalo biti po dva ili tri dana. Pa kad bi išli kući, a sve pješke, kroz šumu, još nekoliko sati do doma. Jednom, vratio se ja doma, a žena me pita: “Kaj si vraga delal, zašto ti je mastan džep?” A ja zavučem ruku, bili su tad veliki kaputi, s velikim džepovima, i izvadim svinjsku glavu. Pečenu! Bio je mali neki odojak, pa je stao u džep. Ostalo od svadbe. Nije bilo papira ili novina u koje bih je zamotao. I kažem joj: “Danica, donio sam nam mesa sa svadbe…” U to doba odojak se rijetko jeo, nije bilo ražnja, u peći se peklo – priča veselo.
Koliko se, svirajući na svadbama, moglo zaraditi?
– A čuj… Nekih 20 ili 30 dinara. Za to se mogao kupiti, baš eto, mali odojak. Jedan koji je svirao bas, Mato, on bi, nakon što bismo odsvirali svadbu, rekao: “Kume, hvala ti, jer kao težak bi zaradio deset dinara…”
Pitam Jožu, pričamo već neko vrijeme, je li se umorio?
– Ja?! Nisam se umorio! Ma kakvi. Pa meni je nedjelja najgora, kad moram cijeli dan sjediti. Ja sam danas tršće sjekao i žicu vukao. Mogao bih ja još mljeti, ali nitko više ne melje! Nitko nema više pšenice kod kuće. Nego tko ima tisuću kila, ili petsto, odnese u silose. U moderni mlin. A ja sam navikao razgovarati s ljudima jer, kad bi k meni došli, morali bi čekati pet ili šest sati, da mlin odradi svoje, pa bi ovdje, eto baš tu gdje sjediš, onda pričali satima… – govori, a onda i zapjeva:
– Evo ti jedna sa svadbe… “Budi mi se, slatka nado, raju, raju moj, ja te ljubim u tvom sjaju, moj premili cvete moj. Da šetamo po mom lugu, po mom lugu, po mom lugu zelenom. Da beremo rosno cvijeće, po tom lugu zelenom…”
I gospođa mu se priključuje, više se ne čuje violina iz njihove kuće, sad veselo i pjevaju. On nogom daje ritam. Kuca dobe, kao svi glazbenici. “Tko će tebe, mala, ljubit kad ja moram vojsku služit…”, započinje drugu pjesmu gospon Botički, a onda veli:
– Počeo sam violinu svirati s 15 godina, i samouk sam! Išao sam, istina, nekoliko puta k jednom čovjeku koji je ovdje u Svetoj Jani svirao violinu, pokazao mi je osnove, kao naštimati instrument, kako svirati po notama. Jedan dan došao ja k njemu, a vozio sam se na jednom starom biciklu, s violinom ispod ruke, a on mi nakon što sam zasvirao, kaže: ‘Ti si to lepo odsvirao, ali to nije notalno. Nisi to po notama. To istina ljepše zvuči, ali moraš se nota držati kao pijan plota.” Eto, točno je tako rekao. Zapamtil sam. Nisam više išao k njemu, nastavio sam učiti sam. Imao sam i pjesmaricu, ali negdje sam je zagubio. Moram je pronaći… Inače, prvu svadbu odsvirao sam tu u selu, 1946. godine. Svirao sam i harmoniku, ali kako mi je mlin malo “pretrgnul” prste, više harmoniku nisam mogao. Jedan valjak, išao sam ga čistiti, malo mi je prste zreckal. Povukao sam ruku, nespretan si, sad si star. Moraš biti oprezan.
Zadovoljan i bez dinara
Vraća se u mladost, pa kaže:
– U prvi razred krenuo sam 1937. godine. Išli smo bosi, po blatu. Bilo je to doba kad bi te učitelj znao i šibom po dlanu lupiti. Jednom sam razbio onu pločicu na kojoj smo pisali u školi, i to slučajno kad smo bili s kravama kao klinci na paši, a onda sam znao, da ću dobiti, da prostiš, po turu… – govori, a ona dodaje:
– Neće tu više biti ni djece. Nema se tko ženiti.
Što se gleda na televiziji, kako provodite dane?, pitam bračni par.
– Serije! Sad gledamo “Sudbinu”. Posle Dnevnika. Ili seriju “Zauvijek susjedi”. Malo se i nasmijemo. I dandanas sami sadimo krumpir, kukuruz, radimo u vrtu. Sve imamo domaće, paradajz, krastavce, papriku, mrkvicu, peršin, celer. Mahune. Samo kupujemo rižu, makarone ili nešto slično.
Radite još?
– Da! Moramo si nekaj posla naći, imamo vinograd. On bu počeo orezivati, ja bum posle vezala. Pa bumo celo leto zaposleni. Ima mladih koji mogu, ali neće. Mi stari, mi imamo volju. Samo kad nas već snaga ostavlja… Popuštamo. Nekad smo svi bili zadovoljni. Sad nitko nije zadovoljan, i da milijune ima. Prije si bio zadovoljan kad nisi imao ni dinara u kući – govori gospođa.
Odlazi u kuhinju, a nas dvojica i dalje pričamo. O automobilima, o njegovim doživljajima iz vojske, kako je prvi put vidio more u Dubrovniku kamo je došao kao vojnik. O dogodovštinama. Životu. Vrata se otvaraju, a ona, u šali, za supruga punog života pita:
– Kaj ovaj moj još uvijek priča? piše
