Da se opet rodimo, vozili bi bus i tramvaj. Vozačica autobusa Nevenka Bišćan (73) kaže da su joj vozački dani bili najbolji u životu. Umirovljeni vozač tramvaja Stanko Soldo (83) još sanja da je na tračnicama. Ustajala sam se u tri sata u noći, a u četiri sam već bila za volanom autobusa. Imala sam pomno napravljenu frizuru, nalakirane nokte, kravatu i uštirkanu košulju – rekla je Nevenka Bišćan (73) iz Zagreba, prva vozačica autobusa u povijesti ZET-a. Dodaje kako su joj to bili najbolji dani u životu. Radila je posao iz svojih snova i radila bi ga opet, kaže, da se ponovo rodi.
– Bilo je to neponovljivo iskustvo. Stojim s autobusom pred pješačkim prijelazom, a nitko ga ne želi prijeći. Svi gledaju u mene i ne mogu vjerovati svojim očima. Neki su bili u šoku, drugi zgroženi. Uglavnom, cestu nitko nije želio prijeći – smije se Nevenka sjetivši se kako su se u početku ljudi bojali žene za volanom autobusa.
Kamione vozila po cijeloj bivšoj državi 
Nevenka se u limene grdosije zaljubila kao djevojčica. Otac joj je bio vozač kamiona i naučio ju je voziti jednoga kad je imala samo osam godina. Majka ju je kasnije natjerala da se upiše u srednju tekstilnu školu jer je i sama bila krojačica, ali Nevenka je bježala iz škole i sakrivala se u tatinom kamionu. Tek kad bi došao na pola puta do svog odredišta, Nevenka bi izmigoljila i pojavila se pred tatinim očima. A tada je već bilo prekasno da je tata vrati kući i tako se nastavljala voziti s njim u kamionu. Na kraju je položila vozački ispit za kamione i zaposlila se u očevoj firmi. Vozila je kamione po cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
”Vožnja autobusa mi je bila najbolja odluka”
1975. godine odlučila je da želi voziti autobuse i položila je za vozačicu autobusa. U ZET-u ih je vozila 15 godina.
– To mi je bila najbolja odluka. Autobusi su mi postali najveća strast. Odlučila sam ih voziti iz štosa i da dokažem da žene mogu sve što požele. Osjećala sam se moćno dok sam ih vozila – kaže Nevenka.
Na poslu je upoznala i supruga Petra koji je također vozio autobuse. Među njima je, kaže, bilo pozitivnog natjecanja. Takmičili su se tko će bolje obaviti posao.
– Suprug mi je znao reći: znaš, od svih muškaraca s kojima radim, ti si mi najveća konkurencija – ponosno je rekla Nevenka. Iako je u mirovini, ni danas ne miruje. Ima svoju firmu Bišćan trans i iznajmljuje autobuse. Još uvijek ih zna voziti, ali samo na servis ili u praonicu. U cijeloj svojoj vozačkoj karijeri, nije imala niti jedan sudar.
”Kao dječaku vozači su mi izgledali kao gospoda”
Stanko Soldo (83), najstariji vozač tramvaja u ZET-u, za vozača je položio davne 1957. godine u Osijeku. Rodio se u siromašnoj obitelji u Hercegovini i vozači su mu, kaže, tada izgledali kao gospoda.
– Imali su kravate i još su se vozili besplatno – objasnio je Stanko što ga je natjeralo da postane vozač. U Osijeku je radio šest godina prije nego je zbog školovanja djece preselio u Zagreb. Tamo je stekao brojne prijatelje i odlazak u Zagreb jako mu je teško pao.
– Sjećam se kako sam sjedio za volanom tramvaja usred Zagreba i kada bih vidi auto s osječkim registracijama, izgubio bih kontrolu. Mahnito sam počeo mahati vozaču auta da stane i onda sam se navirivao kroz prozor da vidim poznajem li ga. Naravno, uglavnom nisam poznavao te ljude, ali s obzirom da su bili iz Osijeka koji mi je toliko falio, odmah bi se sprijateljio s njima i tjerao ih da mi što duže pričaju o Osijeku – s nostalgijom će Stanko.
Najdraža linija bila mu je 14
Sjeća se i da mu je omiljen bio tramvaj broj 14 koji je vozio na Mihaljevac, jer je tim putem bilo najviše zelenila. Najomraženija mu je bila desetka koja je preko Savskog mosta vozila na Glavni kolodvor pa na Borongaj.
– Ta je linija bila užasno monotona i promet je bio toliko gust da sam se jedva čekao iskopati iz tog dijela grada – priča Stanko. Došavši u Zagreb, imao je praksu kod jednog vozača s kojim je vježbao voziti gotove sve tramvajske linije. Osim 14. Prvi dan kada su mu dali da sam vozi tramvaj, dobio je ni manje ni više nego broj 14.
– Mislio sam da ću poludjeti. Nisam imao pojma kuda moram voziti. Doša sam do križanja i tada pitao kondukterku kamo da skrenem. Samo me pogledala i izašla iz tramvaja. Kasnije sam čuo da je pričala da nisam pri zdravoj pameti – smije se Stanko.
”Opet bih bio vozač”
Prisjetio se i nekih svojih predrasuda.
– Sada žalim zbog toga, ali dok sam živio u mirnom Osijeku, znao sam čuti da su se u Zagrebu sudarili tramvaji. Pomislio sam kako su ti vozači bedaci i da je to nemoguće. Nije prošlo puno vremena, kada sam, došavši u Zagreb, na jednom križanju naletio na tramvaj u kvaru koji je stajao i zabio sam se u njega. Srećom, nitko se nije teže ozlijedio – kaže Soldo.
Baš kao i njegova kolegica Nevenka za koje ima samo riječi hvale, tvrdi da bi opet bio vozač kad bi krenuo ispočetka.
– Još uvijek noću sanjam da vozim tramvaj – rekao je Stanko. piše
