Trebamo li preispitati svoju ljubav prema teflonu?
A baš mi se sviđao naš tepih, kaže potišteno mali Teddy Bilott svojem ocu Robertu sjedeći na parketu u ispražnjenom dnevnom boravku. Te večeri u domu odvjetnika Roberta (Roba) Bilotta nije samo tepih “izletio kroz prozor”, nego i sve teflonske tave, vjetrovke, tapete i trosjedi. Uglavnom sve na što je Rob sumnjao da bi moglo sadržavati opasnu kemikaliju PFOA, korištenu u procesu pravljenja teflona.
Mahniti potez odvjetnika Bilotta, kada je usred noći, na zaprepaštenje supruge i dvoje djece, panično krenuo prazniti kuhinjske ormariće, posljedica je iscrpljujuće 20-godišnje civilne parnice koju je kao glavni odvjetnik vodio protiv američke kemijske korporacije DuPont, do danas jednog od najvećih svjetskih proizvođača sintetičkih kemikalija u javnosti poznatih kao teflon. Bilott je htio dokazati, što je na kraju i uspio 2017. godine izborivši odštetu od 670 milijuna dolara, da izloženost kemikaliji PFOA, koju je DuPont koristio u proizvodnji teflona i na kojoj je zaradio milijarde dolara, uzrokuje rak, deformacije, a u nekim slučajevima i smrt, sve što je gigant kemijske industrije tijekom pola stoljeća korištenja u svojoj tvornici Washington Works, na rubu gradića Parkersburg na rijeci Ohio, zataškavao.
Ukratko, radnja je to novog filma “Mutne vode” (Dark Waters), temeljena na novinskom članku koji je 2016. objavljen u New York Timesu pod naslovom “Odvjetnik koji je postao DuPontova najveća noćna mora”, a koji je u hrvatskim kinima krenuo s prikazivanjem u četvrtak. Američki glumac i odnedavno aktivist Mark Ruffalo, koji u filmu tumači Roba Bilotta, pročitao je članak i jednostavno rekao: “Ovaj film mora biti snimljen”.
“Čim sam pročitao članak, pomislio sam ‘čovječe, kakva nevjerojatna priča’. To je najveći korporativni zločin ikad počinjen, a mi o tome ne znamo ništa jer se cijela stvar zataškavala 50 godina? O, Bože moj”, objasnio je Ruffalo, glasni zagovaratelj ekoloških pitanja i zaštite okoliša, zašto se s redateljem Toddom Haynesom uključio u projekt ekranizacije jednog od najvećih korporativnih skandala u modernoj povijesti. Kako je ispričao za američke medije, odmah je kontaktirao Roba Bilotta, koji još uvijek radi kao odvjetnik u tvrtki Taft, Stettinius i Hollister u Cincinnatiju, a ovaj mu je pristao ispričati svaki detalj.
Zaražen gotovo svaki čovjek
Priča je to stara kao Biblija, kažu cinici, ona Davida i Golijata, tvrdoglavog odvjetnika koji predstavlja malog čovjeka i zle korporacije kojoj je stalo samo do profita. Prežvakano i viđeno stotinu puta (sjetimo se filma “Erin Brockovich” koji je izašao prije 20 godina). Međutim, činjenice iznesene u “Mutnoj vodi” – primjerice da se kemijski spoj PFOA – koji se koristio sve do 2015. godine u proizvodnji ne samo teflona, nego i nepropusne odjeće, kutija za pizzu, vrećica za kokice iz mikrovalne, tepiha, zubnog konca pa do pjene u vatrogasnim aparatima zbog svoje čvrste strukture nalazi u malim količinama u krvotoku svih nas – zgrozit će svakog skeptika.
Valja napomenuti da je od 2015. godine korištenje kemikalije PFOA, koja je prikladno dobila ime “vječna kemikalija” zbog gotovo nemoguće biorazgradnje, uglavnom odbačeno. DuPont ju je u potpunosti prestao koristiti najranije 2013. godine, nakon bučne javne parnice i pritiska američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA) koja je kemikaliju proglasila toksičnom za čovjeka i okoliš. Dvije godine poslije preimenovali su tvrtku u Chemours i nastavili proizvodnju teflona, ali sada uz pomoć druge kemikalije koju su ništa manje zloslutno nazvali GenX. Lani su ostvarili više od šest milijardi dolara prihoda.
Od svibnja 2019. godine 180 zemalja svijeta sklopilo je dogovor da će proizvodnju i korištenje kemikalije zabraniti, u sklopu Stockholmske konvencije. Svi osim Kine. Tamo se i danas proizvode velike količine PFOA-e, a samo jedna kompanija, proizvođač teflona Dongyue Group, prema posljednjim procjenama godišnje proizvede 63 tone tog spoja.
Iako među istraživačima danas načelno vlada konsenzus da su kućanski proizvodi sigurni ili barem da se proizvode sa zanemarivom količinom sličnih sintetičkih spojeva, nismo uspjeli doći ni do jednog domaćeg znanstvenika ili kemičara koji se time bavi. Od kemijskog odsjeka PMF-a, Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada, Instituta “Ruđer Bošković” do Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta, opravdali su se riječima da proučavanje polimera, što teflon u svojoj naravi jest, nije aktualno posljednjih desetak godina otkako su proizvođači krenuli s postupnim napuštanjem “problematičnog” načina proizvodnje. Štoviše, kako kažu, teflon se u Hrvatskoj nikad niti nije proizvodio, a upotreba proizvoda s fluoriranim ugljikovodicima je minimalna. Prema jednom komentaru, tema je neprimjerena jer stvara paniku oko relativno benigne supstance.
Lanac od osam ugljika
Povijesno, cijela priča oko kemikalije kriptičnog naziva PFOA (perfluorooktanska kiselina) počela je 1951. godine kada je DuPont formulu kupio od multinacionalke 3M (Rudarsko-proizvodna kompanija Minnesota). Oni su je u laboratoriju proizveli četiri godine ranije. Rob Bilott, danas 55-godišnjak, tada još nije bio ni rođen. DuPont je kemikaliju interno nazvao C8, aludirajući na lanac od osam ugljika od kojih je spoj napravljen, a koji je vrlo teško “razbiti”. Njegova je konkretna primjena bila u industrijskoj proizvodnji teflona, točnije kako bi se spriječilo skupljanje tog premaza na visokim temperaturama. Bijeli je to prah koji, prema iskazima ondašnjih radnika, izgledom podsjeća na prašak za rublje. Teflon, valja naglasiti, sam po sebi nije opasan, prema trenutačnim istraživanjima, a većina opasnog spoja PFOA sagori u proizvodnji i u gotovom proizvodu završi tek neznatna količina.
Ipak, da je kemikalija štetna za one koji su joj direktno izloženi, kako piše u članku New York Timesa, DuPont je znao najranije 1961. godine kada su proveli interna medicinska testiranja na laboratorijskim miševima. Otkrili su tada na životinjama neobično povećanje jetre. Godinu poslije test su ponovili na psima, s istim rezultatima. Godine 1970. otkrili su visoku koncentraciju PFOA-e u krvnim nalazima svojih zaposlenika u tvornici, a poslije su našli i vezu između te kemikalije i urođenih defekata kod nerođene djece. Proveli su, naime, testove na trudnim djelatnicama na odjelu teflona. Od sedmero djece, dvoje je rođeno s jednom nosnicom i oštećenjem oka. Informacije nisu objavili javnosti. U 90-ima su, kako je poznato iz njihovih vlastitih dokumenata, kao pokusne kuniće iskoristili vlastite zaposlenike. Desetak je radnika tvornice dobilo cigarete umočene u PFOA-u, a njih sedmero se nakon zapaljene cigarete, do kraja tog dana, razboljelo sa simptomima sličnima gripi. U tom su trenutku otpadni PFOA mulj već desetljećima “propisno zbrinjavali” u obližnjem potoku. Prema dostupnim podacima, 7100 tona tog mulja izbacili su u vodu i zemlju na posjedu Washington Worksa iz kojih je kemikalija mogla ući u vodovod koji je pitkom vodom opskrbljivao zajednice Parkersburg, Vienna, Little Hocking i Lubeck – više od 100.000 ljudi. I to su tajili.
Krajem 90-ih lokalni je farmer Wilbur Tennant, slabo obrazovani stočar čija je obitelj generacijama uzgajala krave na području Parkersburga, primijetio da mu krave obolijevaju i ugibaju, i to na način kakav prije nije vidio. Na videokameri je zabilježio napuhnute unutarnje organe svojih životinja, crne zube i neobično agresivno ponašanje krava koje su mu, prema vlastitim riječima, cijeli život “jele iz ruke”. Posumnjao je, nakon što je gotovo cijelo stado izumrlo, da mora biti do vode, odnosno obližnjeg potoka na kojem se napajaju. Istog koji je DuPont koristio kao prikladni odvod za otpad iz tvornice. Njegova se susjeda Alma Holland White, prisjetio se, znala pohvaliti uspješnim unukom, odvjetnikom za zaštitu okoliša koji radi u gradu i koji bi mu mogao pomoći. Bio je to Rob Bilott. Ono što siroti Tennant nije znao jest da Bilott igra za drugu stranu. Njegova se odvjetnička tvrtka Taft, Stettinius i Hollister, u kojoj je upravo postao partner, specijalizirala za obranu upravo takvih kemijskih kompanija i korporacija. Kada mu se Tennant prvi put obratio, pojavivši se u njegovu uredu u kariranoj košulji, izlizanoj šilterici i blatnih cipela, Bilott je oklijevao. Imao je obitelj, sina i još jedno dijete na putu te suprugu odvjetnicu koja je odustala od svoje karijere kako bi se posvetila djeci.
Ipak, ponukan dječačkim uspomenama iz idiličnog Parkersburga gdje je ljeta provodio u bakinoj kući, a koji se sada pretvorio u sivu i čemernu pustopoljinu, Bilott je okrenuo kaput i odlučio, kako je sam poslije ispričao, “učiniti pravu stvar”. Napravio je prvu tužbu protiv DuPonta, za pomor stoke, i predao je 1999. godine na sudu u Zapadnoj Virginiji. Odvjetnici DuPonta lagano su oborili tu tužbu, priloživši istraživanje trojice “neovisnih” veterinara koji su posvjedočili da je pomor stoke prouzročen farmerovim zanemarivanjem životinja.
Verbalni i fizički napadi
Istodobno se vijest o tužbi protiv DuPonta proširila mjestom koje s 30-ak tisuća stanovnika brzinom munje. Za većinu, ovisnu o radnim mjestima glavnog lokalnog poslodavca DuPonta, farmer Tennant je postao omražen. Bio je onaj koji grize ruku koja ga hrani. Izložen sve češćim verbalnim i fizičkim napadima sumještana, Tennant i njegova obitelj bili su frustrirani i izopćeni. Bilott je tada, znajući kako sustav funkcionira iznutra, odlučio nastaviti s istragom. Igrom slučaja je naletio, pripremajući dokumentaciju za drugo suđenje, na prepisku između DuPonta i američke Agencije za zaštitu okoliša (EPA)m u kojoj se spominje neobična kratica PFOA. Ta kemikalija nije bila na popisu Agencije kao jedan od zabranjenih ili toksičnih spojeva. Konzultirao je enciklopedije i kemičare, ali nitko nije znao što to zapravo jest. Početkom 2000. od DuPonta je sudskim putem zatražio kompletnu dokumentaciju o PFOA-i. DuPont mu je slavodobitno poslao, pokušavajući opstruirati njegovu istragu, svaki dokument u kojem se spominje PFOA u posljednjih pola stoljeća. Ukupno 110.000 stranica. Zabarikadiran iza gomile kutija u svojem uredu, kako prepričavaju njegovi kolege, češljao je papir po papir.
“Vjerojatno sam bio prvi koji je prošao cijelu tu dokumentaciju i pokušao složiti priču. Ubrzo je postalo očito što se događa. Znali su, odavno, da je ta kemikalija loša”, ispričao je Bilott tada za medije.
Mjeseci iščitavanja dokumentacije doveli su do “Robova poznatog pisma”, kako su ga tada u šali prozvali. Dokument je to od gotovo 1000 stranica koji dokazuje da je DuPont, znajući za PFOA-u, svjesno trovao mještane i okoliš svoje tvornice. Dokument je poslan EPA-i i na sud. Priča je dospjela do šire javnosti, a Bilott je nevoljko postao javni tribun za zaštitu okoliša. Prijetnja ne samo za DuPont, nego i za cijelu industriju fluoropolimera: proizvođače plastike, kuhinjskih proizvoda, kabela, mehaničkih ležajeva i brtvi za automobile. PFOA je, naime, bila samo jedna od više od 60 tisuća sličnih sintetičkih kemikalija koje su kemijske tvrtke proizvele i pustile u svijet bez regulatornog nadzora.
Najveća kazna za opasne prakse
Četiri godine nakon pisma EPA je napokon reagirala i kaznila DuPont sa 16 milijuna dolara kazne zbog tajenja saznanja o toksičnosti PFOA-e i utjecaju na okoliš. Bila je to, tada, najveća kazna za opasne prakse jednoj kompaniji. Kazna je, međutim, činila tek dva posto iznosa koji je DuPont te godine zaradio.
Iste je godine preplašeni DuPont pristao i na sudsku nagodbu. Instalirat će na lokaciji Parkersburga postrojenje za filtriranje vode i oštećenim obiteljima, većinom radnika u tvornici, isplatiti 70 milijuna dolara odštete. Budući da je htio provjeriti širi utjecaj DuPontove kontaminacije, ne samo na radnike i farmere u blizini tvornice, nego i na 70 tisuća ljudi s područja Zapadne Virginije koji su desetljećima pili istu vodu, Bilott je novcem od nagodbe, oko 21 milijun dolara što je pripalo njegovoj odvjetničkoj tvrtki, pokrenuo novo testiranje. U akciji prikupljanja krvi dijelili su 400 dolara svakome tko je dobrovoljno dao svoju krv za provedbu testiranja. Gotovo sedam godina čekali su se nalazi epidemiologa, a kada su krajem 2011. godine prvi rezultati objavljeni, pronađena je veza između PFOA-e i raka bubrega, raka testisa, bolesti štitnjače, visokog kolesterola i ulceroznog kolitisa (upalna bolest crijeva).
Bila je to osnova za 3535 novih privatnih tužbi protiv DuPonta. S obzirom na količinu i brzinu rješavanja slučajeva, parničenje bi trajalo, po svoj prilici, do 2890. godine. Početkom 2017. DuPont je pristao isplatiti žrtvama 671 milijun dolara odštete. Ipak, do danas nisu javno priznali prijestup, pogrešku ili potvrdili da je njihova laboratorijska inovacija prouzročila takve razmjere kontaminacije. I dalje proizvode teflon. Piše
