HZMO – Zavod za rasipništvo Skandalozno otkriće Globusovih novinara: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, birokratski div s više od 3000 zaposlenih, dobio je od Svjetske banke pet milijuna eura za racionalizaciju poslovanja, a rezultat je novi stravični trošak: 94 milijuna kuna za obnovu ureda. Kad ujutro vlakom čovjek pristigne do glavnoga hrvatskog grada, čim glavu pomoli iz velike željezničke zgrade, bude očaran prizorom što mu se pruža pred očima. Ravno pogled puca na park preko ponositog konjanika što se zapiljio u glavnu željezničku zgradu, nalijevo oni dubljega džepa odsjedaju u najstarijem zagrebačkom hotelu Esplanade. A taman prije nego što će se na taj hotel nastaviti Botanički vrt, šetač prođe pored masivne, kamene zgrade čiji stupovi pilari kao da su pobjegli s vrata nekog hrama. Doduše, malo tko je u taj hram nogom kročio pa iako kraj vrijednog spomenika kulture redovito prolaze ljudi da i ne znaju što se tu sve smjestilo. Takvim masivnim zgradama valjda i priliče masivne strukture. Poput Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Taj je zavod po broju zaposlenika valjda najmasovnija hrvatska javna ustanova. U svojih 36 tisuća četvornih metara poslovnog prostora (sve je u njihovu vlasništvu) u svojim službama zapošljava točno 3193 radnika. Da. Više od tri tisuće. Doduše, ravnatelj Mile Rukavina odmah će mi se pohvaliti kako je njegov Zavod već prošao preustroj, kako su bili itekako svjesni da su golema i troma institucija te kako je HZMO, usprkos krizi i sve većem obimu posla, već došao do toga da s manjim brojem zaposlenika učinkovitije obavlja svoja zaduženja. No, naravno, svatko na racionalizaciju gleda drukčije. Rukavini je, recimo, pohvalna činjenica da je Zavod u samo 4 godine uspio smanjiti broj zaposlenih točno za 264 čovjeka. “Ako se sjetite da je Vlada preporučila da institucije smanje broj zaposlenih za 5 posto, onda vidite da smo mi napravili i više od toga”, objašnjava mi ravnatelj pa s vremena na vrijeme pogledom upre u komad papira na kojem je kemijskom zabilježio sve hvalevrijedne zahvate što ih je Zavod napravio. Na primjer, uveli su ESUD, elektronički sustav upravljanja dokumentima, pa sada stranke u svakom trenutku imaju uvid u stanje svoga spisa. Osobni podaci korisnika sada se mogu potražiti na internetu, tamo je i informativni izračun mirovine, do ulaska u EU svi ćemo dobiti i elektronske radne knjižice… Divno. No i dalje ostaje problem golemog gutača državnog novca. Ako se na trenutak pozabavimo isključivo statistikom, dobivamo sljedeću sliku Zavoda: trošak po svakom od 3193 zaposlena iznosi 12 tisuća kuna bruto, rashodi za zaposlene na godišnjoj razini su 344 milijuna kuna, Zavod za svoj rad koristi točno 36 tisuća četvornih metara poslovnog prostora, a institucija godišnje za servisiranje telekopirki, fakseva i pisaćih mašina kroz javnu nabavu sprži 800 tisuća kuna! “E, sad su vam mene malo zbunile te vaše pisaće mašine…”, objašnjavam ravnatelju koji ni u jednom trenutku s lica ne skida ubojito ozbiljan pogled. “Pa sad…”, stane govoriti, a onda pogledom potraži pomoć od suradnika koje je pozvao da sjede s nama u kabinetu. Ako još ima koja pisaća mašina, mora da je u područnim službama gdje radi još neki zaposlenik nenaviknut na tu strašnu modernizaciju. No, ipak ih mora biti više nego nekoliko jer godišnje troše 34 tisuće kuna samo na potrošni materijal za te pisaće mašine, dakle za vrpce s bojom i papir. Doduše, cijeli Zavod po dobnoj strukturi zaposlenih spada u “starije” institucije: više od pola ih je starije od 51 godine, a broj zaposlenih do 35 godina starosti zaista je poražavajuć. Samo 586 zaposlenika. Valjda je i to razlog zašto još koriste pisaće mašine. Da nešto ne štima s Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje znalo se još 2005. kad je od konzultantske kuće Deloitte država naručila studija preustroja ove institucije. Studije o HZMO-u pisane su i ranije, no njih 5 koje je izradio Zavod zapravo nisu pokazivale stvarno stanje pa su Vlada i Svjetska banka na kraju odbacile te projekte. Zato je Zavod za analizu morao angažirati konzultantsku tvrtku Deloitte koja im nudi model preustroja. Vrlo brzo pokazale su se sve slabosti HZMO-a: institucija je troma, postupci traju predugo ( u prosjeku je tada postupak trajao 120 dana)plaće se zaposlenicima djele prema sistematizaciji, a ne zalaganju, briga o korisnicima nije sustavno riješena, neučinkovit je sustav izbora rukovodećeg kadra u područnim službama… Već te 2005. Deloitte je upozorio kako je jedna od slabosti Zavoda za mirovinsko osiguranje nedovoljna iskorištenost radnog vremena i izrazito visoka stopa bolovanja zaposlenika, a Zavodu se spočitavala i nedovoljna edukacija te vrlo loše kadrovsko planiranje. Deloitte je sastavio prijedlog preustroja Zavoda, novac za taj posao je pribavljen i kreditom od Svjetske banke i velika reoganizacija uskoro je mogla početi. No, prezentacija ovog programa preustroja predstavljena je tek dvije godine kasnije, a s prvim pomacima u reorganizaciji krenulo se još godinu nakon toga, dakle 2008. Načelno, u Zavodu su s tim preustrojem danas zadovoljni: “Razumijete, mi nismo mogli predvidjeti neke okolnosti koje su se dogodile, kao što su kriza ili sve veći obim posla, ali Zavod je uistinu napravio veliki napor”, objašnjava mi ravnatelj Rukavina. Ipak, ovih dana iz izvora bliskih Vladi Globusu stižu informacije kako nitko u novoformiranom Ministarstvu rada i mirovina nije impresioniran “velikim preustrojem” Zavoda. Upravo suprotno: mnogi su u šoku da HZMO nije iskoristio svih 5 milijuna eura koliko je Svjetska banka dala preustroj i infomatizaciju institucije pa su sve glasnije najave da će se odmah po isteku sada već drugog mandata ravnatelja Mile Rukavine (mandat istječe kroz nekoliko mjeseci) na čelo Zavoda dovesti novi rukovoditelji. Pitanje je, međutim, kako će se provesti taj famozni preustroj kad su svi dosadašnji pokušaji reorganizacije rada kapitulirali pred otporom 3193 javnih službenika. Načelno, to ne bi trebao biti problem. Zavod danas zapošljava najmanje 60-ak radnika koji su već ispunili uvjete za odlazak u mirovinu, ali su i dalje na plaći. Dio utvrđenog viška radnika, neslužbeno doznajemo iz izvora bliskih Vladi, moći će odabrati želi li sporazumno raskinuti radni odnos, a dio javnih službenika moći će odabrati preseljenje u neku drugu javnu službu. Nas je najviše zanimalo što se točno u HZMO-u događalo od 2008. godine kada je preustroj Zavoda službeno započeo. Rukavina mi objašnjava da je broj zaposlenika smanjen za već spomenutih 264 čovjeka, no i to je zapravo samo stvar percepcije. Primjerice, Zavod je 2001. godine imao 3291 zaposlenika pa to zapravo znači da je broj djelatnika u jednom desetljeću smanjen za neznatnih 98. No, brojke koje iznosi Rukavina ionako znatno odudaraju od onih koje su planirane u Deloitteovoj studiji. Iz sažetka studije “Osnove preustroja HZMO-a” vidi se da je ta institucija već do kraja 2007. trebala broj zaposlenih središnje i područnih službi smanjiti za čak 46 posto, dakle gotovo polovicu djelatnika HZMO-a koliko je bilo procijenjeno da bi joj dostajalo za uspješno poslovanje. “Ali, znate, ideja racionalizacije je nešto zamišljeno u laboratorijskim uvjetima. Bez krize i ostalih nepredviđenih okolnosti. Pa smanjiti broj zaposlenih za toliki broj je nemoguća misija”, uzrujao se ravnatelj Rukavina na spomen Deloitteove studije. Pustimo sada racionalizaciju zaposlenika i bacimo se na racionalizaciju uredskih prostora. Zavod u vlasništvu ima 36 tisuća četvornih metara poslovnih prostora, a velik dio njegovih službi smješten je u zgradama koji su spomenici kulture i čije je održavanje vrlo skupo. U Zagrebu, recimo, posluju na dvije adrese, u Mihanovićevoj i Tvrtkovoj ulici, a diljem Hrvatske posjeduju druga, reprezentativna zdanja, mahom u centru grada, s visokim troškovima održavanja. “Jeste li u tom projektu racionalizacije ikad planirali smanjiti svoje poslovne prostore, možda iseliti iz skupih spomenika kulture, objediniti barem zagrebačke službe?”, pitam Rukavinu, a on me gleda u čudu. Pa, naravno, kaže, da bi bilo idealno da se svi skupa presele iz centra grada i da Vlada konačno kaže da je njen cilj na jednom mjestu okupiti državne i javne službe i racionalizirati poslovanje. “Da sad imamo 150 milijuna kuna viška mi bismo to mogli napraviti. No, mi se primarno bavimo provedbom osiguranja. Pa ne može se Zavod baviti građevinarstvom”, uzbuđeno mi objašnjava dok njegovi suradnici kimaju. No to da se Zavod ne može baviti građevinarstvom opet je stvar percepcije. Paradoksalno je, naime, što je HZMO u posljednje 4 godine utrošio 94,5 milijuna kuna na obnovu i rekonstrukciju poslovnih zgrada u Vukovaru, Gospiću, ispostave u Ogulinu, dogradnju u Slavonskom Brodu i Karlovcu. Između ostaloga, u središnjoj službi u zagrebačkoj Mihanovićevoj ulici upravo traje obnova i adaptacija prizemlja službe i sanacija sanitarnih čvorova vrijedna gotovo 4 milijuna kuna. Zavod u svom vlasništvu, uz sve poslovne prostore, ima i 738 stanova koje daje u najam ili ih prodaje umirovljenicima te zaposlenicima Zavoda. Od tih bi stanova Zavod godišnje mogao uprihoditi sasvim solidnu rentu, no stanovi se iznajmljuju po povlaštenim cijenama. Recimo, za stan od 50 četvornih metara radnici i umirovljenici plaćaju 250 kuna mjesečne najamnine, najam za treće osobe iznosi 500 kuna. Procijenjena knjigovodstvena vrijednost tih stanova iznosi 56,4 milijuna kuna, a HZMO godišnje od najma zaradi samo 1,4 milijuna kuna jer ih je u najam pustio samo 60. Zavod je lani prodao 26 stanova u vrijednosti 2,4 milijuna kuna koje su radnici i umirovljenici mogli kupovati po vrlo povoljnim uvjetima. Za one koji su stanove platili odjednom omogućen je popust u visini 25 posto cijene stana, dok je za obročno plaćanje moguće dobiti “samo” 15 posto popusta. Kako se opravdavaju u Zavodu, riječ je uglavnom o stanovima za čiju su izgradnju novac izdvajali upravo zaposlenici, ali velik dio stanova, ukupno 155, danas je potpuno prazan jer se nalaze u područjima od posebne državne skrbi pa za njih nitko nije pokazao interes. Ipak za rad Zavoda ovo ionako nije važno jer smo već utvrdili da se institucija ne bavi građevinarstvom. Puno su važniji troškovi održavanja poslovnih prostora i rada Zavoda. Prema popisu ugovora o javnoj nabavi sklopljenih u 2010. (to je posljednji popis koji je Zavod objavio na svojim internetskim stranicama), za potrošni materijal u toj su godini dali 5,2 milijuna kuna, troškovi održavanja samo sanitarnih čvorova godišnje su ih koštali 1,8 milijuna kuna, za struju stižu računi od također 1, 8 milijuna kuna, za usluge tjelesne zaštite dali su 4,4 milijuna, a HZMO je za nabavu opreme za mirkofilmiranje, održavanje kamera, ugradnju metalnih polica za arhivu te nabavu telefonske centrale 2010. sklopio ugovora u vrijednosti od još 1,7 milijuna kuna. Dodatno je apsurdna činjenica da je HZMO zbog boljeg i racionalnijeg upravljanja ljudskim resursima osnovao i Odjel za upravljanje ljudskim resursima, a njegov je konačni rezultat to što za potrebe održavanja sustava za praćenje upravljanja ljudskim potencijalima godišnje plaćamo oko 800 tisuća kuna! Rukavina napominje da je za onu konačnu racionalizaciju poslovanja zavoda potrebno ispuniti sve preduvjete, odnosno da broj djelatnika nije moguće znatnije smanjivati dok se ne promjene zakoni, a HZMO oslobodi nekih obveza koje ga danas opterećuju. U tom je Rukavina možda u pravu, ali onda se postavlja pitanje zašto su uzeli novac od Svjetske banke za organizaciju preustroja Zavoda, ako ga je ionako bilo nemoguće izvesti? Recimo, velika prepreka u smanjivanju poslovnog prostora koji koristi HZMO predstavljaju bezbrojne arhive. Konkretno: petina zavoda, čak 7 tisuća četvornih metara, otpada isključivo na arhive HZMO-a (za usporedbu, luksuzna zgrada od oniksa Hrvatske biskupske konferencije velika je 6 tisuća četvornih metara). S vremena na vrijeme, kaže Rukavina, Zavod u nekim gradovima uspije objediniti svoje rasute arhive (kao što je to učinio u Splitu kad je 4 arhive konačno spojio u jednu), no na veće smanjenje arhivskog prostora, tvrde, ne mogu utjecati. Naravno, tu su im neprijatelji brojni hrvatski zakoni prema kojima je HZMO obvezan na neodređeno vrijeme čuvati 250 milijuna papirnatih dokumenata svojih osiguranika i tvrtki, a brojka iz dana u dan raste. Na primjer, Zavod u arhivama mora imati sve podatke o stečajevima hrvatskih tvrtki jer su njihovi zaposlenici ujedno osiguranici Zavoda. Konačno, zaključuje Rukavina, uvođenjem elektroničkog sustava za upravljanje dokumentima ide se prema tome da se u budućnosti općenito radi bez papirnatih spisa, no na takav će se napredak očito još morati pričekati. Dotad, u HZMO-u su zadovoljni dosadašnjim radom, pogotovo činjenicom da su u četiri godine prosjek trajanja postupka smanjili na “samo” 40 dana. Odnosno mjesec i deset dana. A što bismo drugo htjeli za 344 milijuna kuna godišnje? piše
