Neće nama EU određivati kada ćemo u penziju. Prosječni broj godina s koliko Europljani odlaze u mirovinu jako se razlikuje unutar članica EU. Tako primjerice Irci i Šveđani rade do svoje 64. godine, Englezi, Nizozemci i Ciprani do svoje 63. godine, dok prosječni Rumunj prestaje raditi skoro deset godina ranije, sa 55 i pol godina. Hrvati su negdje u sredini – mi napuštamo tržište rada sa 60 godina.
Naravno, stvaran broj godina s koliko idemo u mirovinu uvijek je ispod zakonske granice umirovljenja jer dio ljudi odlazi u prijevremenu mirovinu.
Samo iz ovih podataka vidljivo je da ne postoji neka uniformna mirovinska politika za sve članice EU. Socijalne politike općenito, u ovom slučaju mirovinska politika, nisu pod nadzorom EU već su u potpunosti pod ingerencijom država članica. Napredak zemalja članica u provođenju mirovinskih reformi prati se kroz mehanizam otvorene metode koordinacije. To je vrlo labav mehanizam, koji samo prati razvoj događaja u državama članicama i daje neobvezujuće preporuke. Tako ni nama kada uđemo u EU nitko neće govoriti kada moramo u mirovinu i kolike ćemo mirovine dobivati.
Sve se duže živi, djece je sve manje
Ipak, neke društvene i demografske karakteristike zajedničke su svim europskim zemljama. Općenito, ljudi žive sve duže i rađaju sve manje djece. Iako još uvijek starimo jedan dan svakih 24 sata, taj proces traje sve duže i duže. Očekivani životni vijek u zadnjih nam se par desetljeća povećavao za 2,5 godine svakih 10 godina. Dobra vijest je da ćemo u budućnosti živjeti još duže. Loša vijest je da bi, ukoliko nešto drastično ne promijenimo u mirovinskim sustavima, mogli postati ozbiljno financijski ugroženi kada odemo u mirovinu.
U Hrvatskoj je propisana dob za odlazak u mirovinu 60 godina za žene i 65 za muškarce. To je jedan od rezultata mirovinske reforme koja je započela 1998. godine. Tada su žene išle u mirovinu sa
Neodrživi mirovinski sustav
Isto tako, radilo se na uvođenju veće pravednosti u sustav, pa se izračun mirovine postepeno temeljio na cijelom radnom vijeku, a ne samo na 10 najboljih uzastopnih godina kao prije. Naravno, to je stvorilo veliki jaz između “novih” i “starih” umirovljenika koji su vlade pokušavale riješiti raznim kompenzatornim mjerama koje su u konačnici samo dodatno zakomplicirale sustav dok razlike još uvijek postoje.
Nažalost, i nakon provođenja mirovinske reforme (koja je bila naknadno razvodnjavana u par navrata) mirovinski sustav u Hrvatskoj daleko je od održivosti tako da su uvedene dodatne izmjene. Ona koja je najviše zaintrigirala i antagonizirala javnost je povećanje zakonske granice umirovljenja za žene i izjednačavanje s onom za muškarce. Granica umirovljenja se diže svake godine za tri mjeseca pa će i žene u Hrvatskoj, počevši od 2030., morati raditi do 65. godine.
Međutim, ako pogledamo zemlje EU, vidimo da je taj trend sveprisutan. Mirovinski sustav naprosto više nije održiv u sadašnjem obliku. Stanovništvo stari, životni vijek se produžuje i sve to potencirano sadašnjom krizom, koja je doslovce poništila veliki dio sredstava mirovinskih fondova, primorava vlade da povise dob umirovljenja. To s jedne strane povećava broj ljudi koji pridonose sustavu, a s druge smanjuje broj ljudi koji dobivaju iz sustava. Već su 2009. godine svi Belgijanci, Danci, Nijemci, Irci, Španjolci, Ciprani, Luksemburžani, Nizozemci i Portugalci imali zakonsku dob za odlazak u mirovinu postavljenu na 65 godina. Za muškarce u Švedskoj i Finskoj, granica je bila čak 67, odnosno 68 godina.
Radit će se sve duže
Još se veće promjene spremaju u budućnosti. Većina zemalja EU namjerava dodatno povećati dobnu granicu za odlazak u mirovinu. Jedina iznimka bila je Francuska koja je planirala smanjiti dobnu granicu za muškarce, sa sadašnjih 65 na 60 godina, i tako ju izjednačiti s dobnom granicom za žene. Međutim, pod pritiskom financijske i fiskalne krize, i ona je morala povećati dobnu granicu umirovljenja. Najveće promjene planiraju se u Danskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj koje nakon 2020. godine namjeravaju pomaknuti dobnu granicu za umirovljenje za sve građane na 67 godina, dok će u Irskoj i Velikoj Britaniji i muškarci i žene morati raditi do svoje 68. godine.
“O tempora, o mores”, rekao bi Ciceron. Ili u prijevodu – kakva vremena i običaji da je došlo do toga da nam se čini da nikad nećemo dočekati mirovinu! piše
