Odlazak u mirovinu

1256

Umirovljenje je blagoslov tek za one koji nisu voljeli svoj posao ili su ga osjećali kao teret. Ako pritom imaju i hobije, umirovljenici iz te skupine u kasnoj dobi doživljavaju renesansu.

informatikaOdlazak u mirovinu jedan je od najstresnijih događaja u životu svakog čovjeka. Od nekoliko velikih životnih događaja, koje prolazi većina ljudi – od završetka školovanja, pronalaska prvog posla, vjenčanja i rođenja prvog djeteta pa nadalje – odlazak u mirovinu je nesumnjivo najstresniji. Umirovljenje je blagoslov za one ljude koji nisu svoj posao voljeli ili su ga osjećali kao teret. Ako pritom imaju neke hobije, to za njih može biti početak zanimljivijeg života jer se napokon mogu baviti nekim hobijima, ranije zanemarenim interesima. Isto tako to je bolno iskustvo za ljude koji su voljeli svoj posao, naročito za uspješne koji su u njemu nalazili sadržaj i smisao života. Za njih je umirovljenje velika frustracija, jedna od najintenzivnijih u životu, koja može dovesti do potištenosti i depresije – kaže dr. Silvia Rusac s katedre za socijalnu gerontologiju Studijskog centra za socijalni rad u Zagrebu.

Potrebno je vrijeme

Biti umirovljenik nova je uloga na koju se treba priviknuti i koju treba prihvatiti. Svakoga čeka definiranje novog odnosa prema partneru i obitelji, revidiranje dosadašnjih i traženje novih interesa. Potrebno je pronaći novi identitet, s novim načinom održavanja samopoštovanja, tumači dr. Rusac. Osobito je važno uspostavljati nove odnose, preuzeti nove uloge kao npr. ulogu djeda i bake koja pruža ponovni doživljaj mladosti i ispunjava veseljem i osjećajem korisnosti.

Odlazak u mirovinu za svakoga je šok, i potrebno je vrijeme da se osoba prilagodi na nove životne okolnosti. Psihologinja Katica Lacković Grgin, sveučilišna profesorica u mirovini, ističe da to koliko će to biti stresno ovisi prije svega o društvenim okolnostima: odlazi li osoba u mirovinu tada kad je očekivala, u skladu s propisima i uvjetima koji su joj odranije poznati, ili je prisiljena otići u prijevremenu mirovinu.

U dobro uređenim državama osoba zna kad će otići u mirovinu i pod kojim uvjetima, nakon koliko godina života i staža. U pravilu je takvo umirovljenje manje stresno, nego u slučaju prisilnog i prijevremenog umirovljenja po dotad nepoznatim uvjetima, što je “privilegija” zemalja poput naše, s lošom ekonomskom situacijom i neprestanom promjenom zakonodavstva – kaže profesorica Lacković Grgin.

Kako će tko podnijeti odlazak u mirovinu, individualna je stvar. No većina prolazi nekoliko faza prije nego što se pomiri s novim statusom i novim načinom života. Prvu fazu nakon umirovljenja psiholozi nazivaju “medenim mjesecom”: to je faza euforije, kad se ljudi raduju i rade planove da se bave stvarima za koje prije nisu imali vremena, dovršavaju poslove koje prije nisu stigli. Zatim slijedi faza razočaranja: osoba nije zadovoljna novim aktivnostima, osjeća se iznevjerenom i potištenom. Slijede faze reorijentacije i stabilnosti, kad se život nanovo organizira na novim vrijednostima.

Katica Lacković Grgin je s Zvjezdanom Penezićem i Andrijanom Bačinić provela istraživanje na umirovljenicima iz Dalmacije i BiH koje je pokazalo da ljudi koji su s posla potjerani u mirovinu puno teže prihvaćaju novu stvarnost od onih koji su dobrovoljno otišli kad su ispunili zakonske uvjete.

Osjećaju se razočarani i izigrani. Vojske ljudi kod nas su prijevremeno umirovljene, i to u onoj dobi kad se od njih očekuje da dobro funkcioniraju u svojim obiteljskim ulogama. Zakinuti su ne samo u svom radnom, nego i u obiteljskom statusu – objašnjava psihologinja Lacković Grgin.

Kako će tko podnijeti umirovljenje, ovisi i o vrsti posla kojim su se bavili. Velike su razlike u odnosu na to jesu li bili zaposleni, ili su imali karijeru.

Honorarni poslovi

Oni koji su imali karijeru, znanstvenici i razni stručnjaci, posao doživljavaju istovremeno i kao hobi, kojim se ne prestaju baviti. Ne samo što im je ekonomski status nerijetko bolji, nego se i nakon odlaska u mirovinu nastave na neki način baviti onim što su čitav život radili, kao mentori, savjetnici i slično.

Oni se ne moraju suočiti s problemom što će odjednom s viškom vremena – priča Katica Lacković Grgin.

Zbog jako niskih penzija, u Hrvatskoj dobar dio umirovljenika nađe neki honorarni posao, pogotovo od onih mlađih, prisilno umirovljenih. Rad im pomaže da se puno bolje osjećaju.

Bitno je veće zadovoljstvo kvalitetom života kod onih koji žive na selu. Ili imaju malo imanje pa se bave poljoprivredom, ili planiraju urediti kuću, bave se ribolovom…u gradu takvih mogućnosti nemaju, što ih čini još nezadovoljnijim. Jer svaka aktivnost, makar na uređenju vrta, donosi zadovoljstvo – objašnjava profesorica Lacković Grgin.

Praksa bogatih zemalja

Žene se bolje snalaze od muškaraca. U tradicionalnim kulturama od muškarca se prije svega očekuje da zarađuje za obitelj, pa njima umirovljenje teže pada, posebno prijevremeno. Žene su zadovoljnije u mirovini, jer im i dalje ostaje briga za obitelj, djecu i unuke. Umirovljenje teže podnose oni koji nemaju djece, ni mogućnosti za honorarni rad. Odlazak u mirovinu može izazvati zabrinutost i tjeskobu jer je današnja generacija umirovljenika suočena s nizom problema pogotovo onih financijske prirode. Osim smanjenih prihoda, osoba gubi na socijalnim kontaktima, jer više nije toliko tražena kao prije te odlaskom u mirovinu gubi na važnosti. Sve to vodi do povećane psihičke osjetljivosti. Najčešći izvori opasnosti za psihičko zdravlje su i velika pasivnost i povlačenje jer vode u osamljenost koja je danas jedan od glavnih problema u starijoj dobi – kaže Silvia Rusac.

Bogate zemlje pripremaju svoje građane na dramatične promjene koje će uslijediti odlaskom u mirovinu. Gerontološke udruge organiziraju seminare po velikim firmama, kako bi zaposlenici bolje i lakše prihvatili promjene koje ih čekaju, tumači dr. Rusac. Katica Lacković Grgin kaže da kod nas jako nedostaje takva briga.

U dobro organiziranim društvima ljude se educira što će se sve dogoditi kad odu u mirovinu i što sve mogu poduzeti da bolje podnesu tu tranziciju. Kod nas ne samo što nema edukacije oko pripreme za mirovinu, nego se i uvjeti odlaska stalno mijenjaju, pa se ljudi ne mogu pripremiti na to što ih čeka.

Osjećaj promašenosti

Nemamo institucija koje bi se bavile umirovljenicima, nedostaju nam klubovi, posebno u većim gradovima, u kojima bi se umirovljenici mogli baviti nečim i educirati se kako bolje svladati starost i očuvati funkcionalne sposobnosti. Posljedica je porast depresije među starijima.

“Oni koji se ne uspiju snaći, pate od osjećaja da je život promašen. Završavaju vrlo tragično, u očajanju i staračkim depresijama, umjesto osjećajem da su proživjeli smislen, življenja vrijedan život”, kaže dr. Lacković Grgin.

piše