Ostavili su grad, dobre plaće i prodali sve da bi našli svoj mir. Opušteno: Supružnicima Vedrani i Massimu Zagreb i Rim uopće ne fale. Kažu da napokon žive baš onako kako su i htjeli. No, oni nisu jedini koji su se za to odlučili. Supružnici Vedrana Ivčević (40) i Massimo Leggieri (42) ostavili su dobro plaćene poslove, zaboravili gradski život i vrevu te se odlučili preseliti u malo istarsko selo Radeki polje kraj Pule.
Vedrana već sedam godina živi na selu, od toga godinu u Radeki polju, a prije toga imala je svoju tvrtku u Zagrebu za poslovno savjetovanje koja je odlično poslovala. Massimo je prije dolaska u Istru živio u Rimu i radio kao vojnik, te je sigurnu plaću od oko 2500 eura zamijenio poljoprivredom i selom.
– Shvatila sam kada sam radila u gradu da nemam vremena za mnoge stvari i postala sam nezadovoljna – počinje priču Vedrana. Uz kćer Tinu (16), koja je sve više vremena provodila uz konje, shvatila je da želi napustiti grad. Za Istru se odlučila jer joj je divna.
– Nije bilo jednostavno u početku iz grada sa stanom na centralno grijanje, superbrzim internetom i svim što gradski život nameće, doći na selo i grijati se na drva, ali danas ne bih to mijenjala ni za što. Nemamo televiziju, ali i dalje imam doticaj s gradom i svojim prijateljima koje cijenim – kaže Vedrana. Kaže da danas jednostavno uzme iz grada ono što joj treba i nastavi svoj život na selu. Brine se o četiri konja, pet koza, kokicama, a ima i svoj vrt u kojem je posadila krumpire, ciklu… Cilj joj je bio vratiti se prirodi, a bavi se i shiatzu masažom za konje, što je sve više traženo. Osnovala je i Udrugu u šumi u sklopu koje održava razne radionice poput izrade sapuna, branja samoniklog bilja te izrade kiselog tijesta za pizze i kruh. Massimo je svoju odluku da “pobjegne” iz grada donio doslovce preko noći. Do tada je, kako kaže, živio za restorane, diskoteke, svoj dobro plaćen posao te skupe aute i motore.
– Bio sam u vojsci 10 godina i jednu večer kao da mi je duša rekla da ostavim sve i idem živjeti bez novca. Dao sam otkaz, prodao sve stvari i na zaprepaštenje roditelja krenuo živjeti na ulici gdje sam se hranio i po kontejnerima – govori Massimo koji je poslije postao ulični zabavljač. Imao je farmu ovaca ispod Učke, no ona je ubrzo propala. U Istru se vratio kako bi bio bliže sinu i tamo je upoznao Vedranu.
Govorili su mu da je lud, a danas mu zavide
Prednost selu pred gradom dala je i obitelj Renata Švegara (46). On se sa suprugom Tanjom 1992. preselio u selo Krivi Put iznad Senja. Dugo su, kaže, bili podstanari te plaćali tadašnju visoku najamninu od 150 maraka za stan. Sav zarađeni novac odlazio je na troškove skupog života u gradu.
Kako mu je otac u selu počeo graditi vikendicu, predložio je supruzi da i oni tamo počnu graditi kuću, na što je ona bez oklijevanja pristala.
Gradnja je trajala nekoliko godina nakon kojih su sa prvorođenom kćeri Nikolinom (17), koja je tad imala nepunih godinu dana, život u gradu zamijenili onim na selu gdje im se rodila i mlađa Valentina (15).
– Svaki dan putujemo na posao, a djeca u školu, no naviknuti smo i to nam ne predstavlja nikakav problem. Preko tjedna se radi i uči, a kad cure za vikend požele izaći sa društvom u grad prespavaju kod bake i djeda – priča Renato, kojem su se na ideju o preseljenju u selo nekoć smijali i u čudu govorili kako je lud, a danas mu na tome zavide.
– To je u ono vrijeme bilo demode – smije se Renato, koji je svjestan da život na selu nije za svakoga, ali za njega je bila najbolja odluka u životu.
Sve prodao i otišao: ‘Nema novca koji ovo može kupiti’
Ubijala me gradska vreva, gužva i promet. Trebao sam korjenitu promjenu u životu te sam se odlučio odseliti što dalje od grada i živjeti u skladu s prirodom, prisjetio se Zdravko Kabić. Umirovljeni hrvatski branitelj već 13 godina živi u kolibi koju je sagradio golim rukama na obroncima Papuka u predjelu Leštat.
– Prije su me prijatelji odgovarali jer su najbliži susjedi u drugom selu udaljeni pet kilometara, a sad jedva čekaju da nas posjete. Sviđaju im se mir i ljepota prirode. Nema novca koji ovo može kupiti – zaključuje Zdravko.
Gradnja kuće je bila jeftinija
Obitelj Marina Vučića, ravnatelja varaždinskog Centra za odgoj i obrazovanje “Tomislav Špoljar”, još se prije 10 godina iz Varaždina preselila u selo Sračinec. 
– Razgovarajući smo došli do zaključka da bi preseljenjem na selo dobili veću kvalitetu života. Nitko od nas prije nije bio vezan uz selo i u gradu smo živjeli u stanu. Najprije smo kupili zemljište, a onda odlučili i nešto sagraditi. Sada imamo vlastitu kuću u kojoj je veća komocija, jeftinija je bila gradnja na selu i, što je najvažnije, imamo svoj mir i dobre susjede – priča Marin.
Hranu proizvode na ekološki način i žive u skladu s prirodom
Na svom seoskom imanju Švegarovi sade svoje povrće, od raznog bilja rade prirodne sokove i začine, uzgajaju janjčiće i kokice.
– Nemojmo se zavaravati, ima tu mnogo posla. Kada odradim smjenu u gradu, dođem tu pa vodim janjce na pašu ili kopam u vrtu, ali ja sam čovjek koji uživa u tome. Lijepo živimo, a uz plaću uvijek mogu staviti i nešto sa strane – kaže poštar Renato.
Jedine teškoće koje ističe su infrastruktura, to jest nedovoljno prohodne ceste te nepristupačnost interneta, no to je, kaže, manje važna stavka. piše
