SRETAN ROĐENDAN, LEGENDO! PEDESET MU JE GODINA TEK… S njim u momčadi bili bi prvaci svijeta, danas živi potpuno povučeno u malom gradu

Boka za navijače splitskoga Hajduka, a Neron za pristaše rimskoga Lazija, danas je izvan nogometa, mirno i samozatajno živi u Makarskoj.

Snažan poput tenka, čvrst na obje noge, a u zraku nenadmašan. Takav je bio Alen Bokšić, jedan od najvećih nogometaša Hrvatske. Snažan, visok, plavokos je i danas kada slavi 50. rođendan. Boka za navijače Hajduka, Neron za pristaše Lazija danas živi u Makarskoj, daleko od svjetala medijskih pozornica, bez angažmana u nogometu. Napadač čiji su zgodici Vatrene odveli na SP u Francuskoj i Japanu, igrač koji je obrane dovodio do ludila.

– Ako igraš protiv Alena, on bi te pomeo poput tenka – objasnio je Slaven Bilić.

Poseban kao igrač, poseban i nakon karijere. Nije izabrao trenerski put, nije ni menadžer. Živi od zarađenog u bogatoj karijeri. Doslovno uživa u nogometnoj mirovini. Veliki Boka. Ali, koliko velik, toliko i nesretan, jer dva velika natjecanja na početku hrvatskog nogometnog puta morao je propustiti zbog ozljede. U Engleskoj se ozlijedio odmah u prvoj utakmici protiv Turaka, a potom je Svjetsko u Francuskoj propustio zbog ozljede koljena.

– Čudno i glupo je nesudjelovati u nečemu za što živiš i što radiš. Zbog ozljede koljena nisam nastupio u Francuskoj, s tom ozljedom sam imao problema do kraja karijere. Ustvari, pravi nogomet sam prestao igrati 1998. jer je sve nakon toga bilo poluigranje i mučenje. A bile su to moje najbolje godine, tek sam tada trebao odigrati nekoliko godina na vrhunskoj razini – priznao je Bokšić. Ćiro Blažević ne dvoji, još od te Francuske tvrdi isto…

– Da sam imao Bokšića u Francuskoj, bili bismo svjetski prvaci, a ne brončani – često je govorio Blažević.

Kraj na Otoku

Igračku karijeru Alena Bokšića jasno se može podijeliti u četiri segmenta. Hajduk, Francuska, Italija i reprezentacija. Za Bijele je igrao četiri sezone, a najupečatljiviji i danas je ostao njegov zgoditak za pobjedu u finalu zadnjeg Kupa Jugoslavije 1991. godine protiv Crvene zvezde u Beogradu.

– Osvojio sam puno onih pravih, zaista značajnih trofeja. I Ligu prvaka i Interkontinentalni kup, ali nekako mi sve to nije bilo toliko važno koliko prvi trofej s Hajdukom. Počeo sam u Hajduku, to je moj klub, a Kup iz 1991. prvi je i jedini trofej koji sam osvojio u bijelom dresu i taj trofej zauzima posebno mjesto u mojim uspomenama – ispričao je Bokšić.

Kako jedna sreća ne ide sama, tako se i Bokšiću u Beogradu dogodila i druga. Slijedila je prekretnica karijere, jer po vlastitom priznanju Marseille je došao gledati igrače Zvezde, a ugledao je Bokšića. Legenda kaže da se karizmatični, a kasnije i kontroverzni, predsjednik Marseillea Bernard Tapie naprosto zaljubio u tog stamenog 21-godišnjeg napadača.

Ljevicom s 12 metara zabila je “devetka” Bijelih za posljednji Jugokup, a Tapie je znao tko je njegov novi igrač. U Francuskoj je briljirao, odigrao sjajnu sezonu, ali zanimljivo je da je jednu godinu propustio zbog propisa i stanja u državi. Iz Hajduka je otišao u Marseille, a trebao je u Dinamo! Međutim, u jesen 1991. nije se igrala nacionalna liga, a Hajduk je trebao nekog prodati da klub preživi ratnu godinu bez natjecanja.

– Otišao sam, premda mi nije odgovarao odlazak. Imao sam 21 godinu, po tadašnjim zakonima nisi mogao prije 28. u inozemstvo, pa sam godinu dana bio suspendiran i samo sam trenirao u Cannesu da bih onda prešao u Marseille.

U Marseilleu je 1993. odigrao sezonu života, postigao 23 pogotka, osvojio naslov prvaka države i Ligu prvaka. Karijera je krenula uzlaznom putanjom koja se nije zaustavila ni kada je Tapiev Marseille upao u velike financijsko-korupcijske probleme. Bokšić je u prosincu 1993. otišao u Lazio, šest i pol godina proveo je u Serie A igrajući uglavnom za nebesko-plave, jer jednu sezonu je bio u Juventusu Marcela Lippija. Karijeru je zaključio u Middlesbroughu, a legenda kaže kako su ga Englezi u grad na sjeveru Otoka doveli noću da ne vidi kako je sivo nebo u industrijskom središtu izraslom na dimu čeličana i željezara. Bokšić je najviše zarađivao u Middlesbroughu, no jednog dana je rekao “dosta”. Njegovi bliski prijatelji pričali su: “Reka je Boka da više nema volje vezati kopačke.” Nikada se nije vratio u HNL, jednostavno je u Engleskoj odlučio presjeći, u 33. zaključiti karijeru ispresijecanu trofejima i ozljedama.

Je li Bokšić bio predodređen da postane veliki nogometaš? Danas će svi kazati “u svakom slučaju jest”, ali ni sam Boka nije vjerovao da će jednom biti “grande”.

– Do 16. – 17. godine nisam vjerovao da ću ozbiljno igrati nogomet. U mlađim kategorijama uvijek je bilo boljih od mene, primjerice Marin Lalić tada je bio najbolji na svijetu, kao danas Messi.

Prekretnica je došla s Bokšićevih 17 kada je u Splitu sjajno odigrao na turniru “Prvi partizanski odred”. Nakon toga je i sam shvatio “bit ću nogometaš”. Sa 17 i pol već je debitirao za Hajduk, i to u Zenici protiv Čelika. Za njegov nogometni progres u Hajduku je iznimno zaslužan bio trener podmlatka Bijelih Dragan Slišković kojem je Bokšić kasnije kupio i automobil. Ali novac nikada nije bio Bokšićev pokretač.

– Nekada se nije diskutiralo o dužini ugovora, a kamoli o lovi. Sjećam se da sam od novca na početku mogao kupiti vespu.

U međuvremenu je, figurativno rečeno, zaradio za tvornicu vespi. Njegov zadnji ugovor u Middlesbroughu potpisan je na 65.000 funti tjedno što bi u eurima danas bilo 4,1 milijuna godišnje. Odlično je zarađivao, osvajao trofeje, igrao u velikim klubovima, a danas u nogometu nije prisutan. Zašto? Objasnio je i to jednom. Dva angažmana je imao u postigračkoj karijeri. Prvi u Hajduku 2007. kao šef struke. Ali šef struke kojeg se nije puno pitalo.

– Hajduk je u to vrijeme doveo osam ili devet igrača i ja sam bio protiv svih. Zbog toga sam od predsjednika tražio da odem, jer nisam želio tako raditi. Predsjednik me zamolio ostanem, ali žao mi je što nisam odmah otišao.

Zadržao se tek četiri mjeseca, a ostalo je upamćeno da je Bokšić pregovarao oko dolaska Nike Kovača u Hajduk. Kasnije smo Bokšića rijetko sretali u Splitu, trebalo je proći pet godina da ponovno dođe na Poljud.

Ovog puta kao pomoćnik izborniku Štimcu u ljeto 2012. Funkcija pomoćnika u Štimčevu stožeru bio je Bokšićev posljednji angažman u nogometu zaključen u listopadu 2013.

– Bilo je lijepo, ali sam se osjećao kad da sam izašao iz zatvora. Sjećam se kad smo igrali na Maksimiru, izlazimo na zagrijavanje, a stadion je poluprazan. Izašao sam s igračima, a meni jedan majmun, ničim izazvan, pet puta psuje majku. Meni to nije potrebno i neću biti dio toga. Tada sam shvatio da u ljudima postoji neka vrsta ludila.

Poseban igrač, poseban čovjek u svom svijetu. Nema sumnje, čestitke će stići sa svih strana Globusa. Šaljite, za Boku legendu. Prvih 50. Piše