– Ustavom je propisano da država štiti svoje građane. Zdravstveni sustav u dolini Neretve je takav, da to ondje ne vrijedi. Svojom šetnjom, zapravo, pozivam državu da počne provoditi Ustav – govori Matičević, koji na pokušaju rješavanja problema koje nam navodi radi već godinama. Dopisivao se s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, sastančio s ministrom Kujundžićem, razmjenjivao dokumentaciju s nizom tijela koja odgovaraju za stanje zdravstva na tom prostoru no do sada se, govori, nije ništa pozitivno pomaklo. Spominje kako Metković ima jedan tim hitne pomoći, pa se zna dogoditi da hitni pacijenti naiđu na zatvorena vrata ambulante.

– Sve treba mijenjati. Zdravstveni sustav nije omogućio adekvatnu medicinsku opremu i opremljene ordinacije građanima na prostoru Neretve. Trebamo opću bolnicu, zdravstvene ustanove koje rade 24 sata, sedam dana u tjednu. Gravitirat će im 200 tisuća stanovnika Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije. Sjećaš li se što se dogodilo s malim Gabrijelom Bebićem. Sve zbog jednog CRP analizatora, aparata koji je, zapravo, relativno dostupan. To je primjer sustava koji ne funkcionira, koji se ne brine o svojim građanima. Mi u dolini Neretve više nemamo vremena. Treba li još netko umrijeti pa da se zdravstveni sustav pokrene? – pita nas Ivo Matičević dok hodamo s njime magistralom prema Zagrebu.

Nosi crnu kožnu jaknu, mali ruksak za koji je obješena hrvatska zastava i u kojemu je nešto veša, a ponosno nam pokazuje ličku kapu, kulen i travaricu, čime su ga, kaže, darivali dobri ljudi koje sreće usput. Jedan mu je lički vojnik, specijalac, dao fantomku, svoj ratni trofej, koju nosi u smrznuta lička jutra.

Šetač spava po kućama nepoznatih ljudi koji ga nesebično primaju, a dnevno prohoda do 35 kilometara. Na peti ima golem žulj, zapravo otvorenu ranu, a za ruksak su zataknute i Zenge, kultne vojničke čizme tvornice Borovo, kojima želi odati počast hrvatskim braniteljima. U rukama drži i debeli, zeleni fascikl s hrpom dokumentacije, od podrške Udruge hrvatskih pacijenata pa sve do novinskih članaka i osobne korespondencije s predstavnicima Ministarstva zdravstva i drugih tijela.

– Na njih pazim, više hodam u ovim drugim čizmama, koje su također iz Borova. Kupio sam ih sredstvima koje su donirali ljudi i zbog toga mi se čini da svi oni hodaju sa mnom. To mi daje snagu, kao i podrška koju s raznih strana dobivam svaki dan. Hodati kroz ove krajeve može biti i tužno, jer vidio sam čitava sela bez ijednog stanovnika. Kuće stoje, nema ljudi. Susretao sam putem ljude koji su mi pričali svoje probleme, mnogi se od njih dotiču zdravstvene zaštite u tim krajevima, ali idu i šire. Žene po ovim ličkim selima ginekologa čekaju po nekoliko tjedana. Jedna mi je od njih plakala, rekavši kako ju je strah da jedno od njezine djece ne zakašlje, jer doktora nema nigdje. To je Hrvatska, ne samo Zagreb, Split, Rijeka – komentira Matičević.

Najteža dionica puta mu je, govori, bila ona od Sinja do Knina i Gračaca, gdje ga je neprestano i danima tukla jaka bura (“parala mi je lice kao žilet”). Zadovoljan je, kaže, situacijom koju je vidio u Kninu. Mnogi krajevi koje je pobliže upoznao tijekom šetnje su u problemima, no stvari ondje, kako kaže, funkcioniraju.

Ne ide pregovarati

– To je grad heroj, i na njega treba posebno paziti, kao i na Vukovar – reći će šetač. Sredinom prošle godine Matičević je bio uhićen i to tijekom prosvjeda za gradnju regionalne opće bolnice na području doline Neretve i uspostavu hitne helikopterske službe. S grupom građana namjerio je blokirati pješački prijelaz na Državnoj cesti D-8, a plan je bio hodati gore-dolje preko zebre čitavih 12 sati te tako u potpunosti stopirati promet. Organizirani građanski neposluh je, ipak, bio prekinut, a on je završio u pritvoru.

– Nemam ništa protiv malog policajca, svi oni su bili korektni. To su ljudi svaki sa svojim problemima, kreditima, i moraju raditi svoj posao. Ali, nemam toliko poštovanja za njihove šefove koji su dio sustava koji ne funkcionira – nastavlja Matičević pa napominje kako u Zagreb “ne ide pregovarati”.

– Idem po sve što su nam rekli da ne možemo imati, a po Ustavu trebamo imati. Kad dođem u Zagreb, idem u Vladu, Sabor i Ministarstvo zdravstva, a siguran sam da će me dočekati ljudi. Dignut ćemo Hrvatsku na noge – govori šetač, ne otkrivajući čeka li ga u Zagrebu kakav sastanak, ili što planira.

Ivo Matičević jednostavan je tip. Voli popravljati automobilske motore, zatim graditi kuće, ljetne kuhinje, ogromne kamene roštilje i bazene. Lijepo to radi, pokazao nam je fotografije. Profesionalno je građevinar i majstor općeg tipa pa vjeruje kako je sve popravljivo, uključujući sustav. Sve što treba, pojašnjava, jest pozorno se posvetiti problemu. Za hitno rješavanje problema zdravstvene skrbi u Metkoviću predlaže dekrete, kojima se ubrzavaju odluke i požuruju procesi. Živciraju ga prazne priče, sastanci, birokratsko podizanje ruku. Od toga nema koristi, govori nam, osim za one koji dižu te ruke, prema nečijem nalogu ili s obzirom na nekakav politički deal.

– Imamo znanje, imamo ljude, ali nemamo sigurnost. Ljudi je ne osjećaju, i zato odlaze. Čitav ovaj kraj kroz koji sam prohodao je jedan motor bez ulja, vode i goriva. Potrebna mu je generalka, ljudino. Vidi, svi ti političari pričaju kako je u Hrvatskoj super, kako nam ide na bolje, kako sve cvjeta. Ja sam se u jednom trenutku morao upitati, jesam li ja lud, ili oni? Krenuo sam pješke, da vidim gdje to cvjeta. Vjeruj mi, ljudino, ovdje nema Hrvatske o kojoj oni pričaju po televizijama i na dvorima – nastavlja Ivo Matičević koji situaciju na čitavoj staroj magistrali prema Zagrebu naziva “katastrofom epskih razmjera”. Dok hodamo s njime, nekoliko automobila potrubi u prolazu. Ljudi su, očito, čuli za šetača o kojemu se ovih dana piše.

Podrška u zvuku trube

– Svaki put kad neko trubne, kao da dobijem injekciju adrenalina. Umoran sam, ali takve me stvari guraju. Osim fizičkog umora, teško mi je i zbog tužnih sudbina ljudi koje srećem po putu. U meni se miješaju tuga, bijes i ponos. Bijes na institucije, tuga zbog priča tih zaboravljenih ljudi, a ponos zbog stvari kao što su podrška onog specijalca koji mi je dao svoju kapu, svoj trofej. Osjećaji su izmiješani, ali guram dalje. Imao sam tijekom ove šetnje periode kada sam padao, ali uvijek sam se uspio dići. Dolazim u roku u Zagreb, na godišnjicu sastanka s Kujundžićem – uvjeren je Ivo Matičević, koji nam govori i kako od Gračaca do Udbine nije naišao na mjesto na kojemu može kupiti bočicu vode. Nigdje nikoga. Onaj vojnik mu je, pak, pomogao sa žuljem, objasnivši mu kako da ga sanira iglom i koncem.

Napravit će sve što je potrebno da došeće do Zagreba, pojašnjava nam, jer zastupa mnoge ljude i njihove probleme, i ne može si dozvoliti stati. U Metkoviću je ostavio poslove i prijatelje, a kako je posljednjih godina postao sinonim za borbu za zdravstvo u neretvanskoj dolini, mnogi ljudi mu se obraćaju sa svojim teškoćama u nadi da će im on možda moći pomoći. Do Zagreba mu je ostalo još 6 dana šetnje, a što će se dogoditi po njegovom dolasku, ostaje za vidjeti. Ivo Matičević se nada konačnom rješenju problema, a najavljuje da će u akciju pokušati uključiti i estradu te sportaše. Htio bi doživjeti i veliki humanitarni koncert na Trgu bana Jelačića. Svemu se nada ovaj čovjek velikog srca – najviše regionalnoj i dobro opremljenoj dnevnoj bolnici u Metkoviću – dok sporo korača prema Zagrebu, stopala izranjavanih od žuljeva.

Otvoren je i račun na koji se doniraju sredstva koja će biti namjenski trošena i kojima će, kako kaže, upravljati stručnjaci koji će znati najbolje procijeniti što treba građanima iz doline Neretve. Sve informacije o tome su, govori Matičević, dostupne u Facebook grupi “Sinovi i kćeri Neretve”.

– Što ti je trebao onaj bijeli cvijet? – najzad ga se sjetim upitati.

– Svaki dan pošaljem fotografiju cvijeta jednoj posebnoj djevojci. I ona me gura u svemu ovome. Dok sam bio dolje, u toplijim krajevima, bilo je lako, jer znao sam ih brati i uz cestu – odgovara Matičević, pokazujući fotografije poslanog cvijeća na zaslonu telefona.

– Vidiš da je ovdje sada sve smrznuto. Valjda ću pronaći već negdje jedan bijeli cvijet. Ne tražim ja puno. Vidimo se u Zagrebu! Piše