Barbara ima 91 godinu, ali ‘rastura’ u boćanju. Bez nje se ne igra. Barbara Salopek nije boćala dok se prije nekoliko mjeseci nije doselila u Dom umirovljenika u Bjelovaru. Sad je među najboljim igračicama. Na improviziranom boćalištu uz bjelovarski Dom umirovljenika svakog dana, kada to vrijeme dopušta, okuplja nekoliko desetaka korisnika. Dok je jedni navijaju, drugi se bore za svaki bod. Iako je s 91 godinom među najstarijim korisnicima Doma, Barbara Salopek je među boljim igračicama i nezamislivi su susreti bez nje. Uz dobru igru u kojoj joj nekada nisu ravni protivnici i po 30-tak godina mlađi, Barbara Salopek, je među najpozitivnijim igračicama.
Uvijek prva u veselju
U porazu se ne ljuti, a pobjedu prima s radošću i dostojanstveno. Ova umirovljenica za sebe kaže kako se nije štedjela. Kaže da je rad, ali i genetika, jedan od uvjeta za dug i sretan život.
– U Dom sam se doselila prije tri mjeseca iz Koprivnice. Ovdje mi je jako lijepo i imam društvo za rekreaciju, što mi je jako važno – kazala nam je simpatična žena.
Nikada prije nije boćala. No kad je prvi put bacila kuglu, vidjela je kako joj to čini dobro za tijelo, a time, kako kaže i za dušu. Boćanjem razgiba cijelo tijelo i onda joj je i san lakši.
Kada smo je pitali u čemu je njezina tajna da u desetom desetljeću, u koje je zakoračila, ima vitku liniju, zvonki smijeh i volju za druženje, kazala je da je, prije svega, stvar naravi. 
– Nikad se ne treba ljutiti. Posebice zbog nevažnih stvari, jer ako se čovjek želi živcirati, imat će razloga da svaki dan bude loše volje, a to negativno utječe na zdravlje. Ja sam po naravi vesela. Čovjek ne može utjecati na neke događaje u životu, i stoga se ne smije radi toga nervirati – kaže nam gospođa Barbara.
Uvijek je bila prva u radu, ali i veselju. Kaže kako je život nije mazio, ali ga je prihvaćala s radošću. Ona i njezin pokojni suprug su uvijek vrijedno radili i pomogli djeci da steknu vlastite nekretnine. Ako je bilo potrebno, radilo se bez prestanka petkom i svetkom.
‘Nismo se štedjeli’
– Nismo se štedjeli. Zaista smo uvijek radili. Isto tako smo nastojali, ali i uspjeli, radne navike prenijeti i na djecu. Jer rad i pošten život je osnova za opstanak čovjeka. Danas kada se okrenem unatrag, nema niti jednog događaja ili dana u životu kojeg bi se sramila. Poštenje je teško steći, ali se samo jednim pogrešnim potezom obraz može izgubiti – kazala nam je B. Salopek.
Život je veliki kotač
Do prije nekoliko mjeseci živjela je kod unuke, ali se odlučila za Dom u Bjelovaru, gdje je u kratko vrijeme stekla mnoge prijatelje. Oduvijek je imala naviku da u slobodno vrijeme uzme knjigu, ali tek sada kad se preselila u Dom, ima mnogo više vremena za knjigu. Kaže da je život kotač koji se vraća u krug.
– Po interesu za knjigu ponovo sam u pučkoj školi jer čitam Janka Matka. Nadam se da ću još dosta dugo poživjeti i tako moći pročitati sve što sam nekad propustila, ali i zaboravila. Tako osvježavam pamćenje – dodaje kroz smijeh.
– Znam da moram umrijeti, ali o tome ne razmišljam. Pošteno sam živjela i ne bojim se smrti – poručila nam je na rastanku Barbara Salopek i, na radost svojih suigrača, priključila se boćanju koje će trajati sve do ručka. Poslije podne je rezervirano za mali odmor, i onda opet – boćanje.
Jedini joj je porok šalica crne kave poslije doručka
Nikad nije bila na dijeti, ali cijeli život pazi na prehranu, te nikad nije pušila ni pila alkohol. Uvijek je jela mnogo voća i povrća, te se nije prejedala. Radije više manjih obroka na dan nego natrpati se dva-tri puta tijekom dana. Jedini joj je, kako kaže, porok, šalica crne kave nakon doručka. Pamćenje osvježava čitanjem i sve je zanima, ali, kaže, ne sudjeluje u svađama i tračevima. piše
