Umirovljeni novinar Momir Jovičić na naš upit da opiše kako je izgledao dan u kojem je preživio srčani udar bez imalo razmišljanja sjeo je za računalo. Ovo je njegova priča:
Tog 16. kolovoza 2012. godine u Zagrebu je od ranog jutra bilo paklenski vruće. U 7.30 sati sjedio sam u autu i čekao suprugu Branku ispred laboratorija na Knežiji da izađe s vađenja krvi između dviju kemoterapija. Osjećao sam se isprazno i bezvoljno. Već godinu i pol dana borila se s karcinomom debelog crijeva. Njoj je bilo vrlo teško jer su joj rekli da, nažalost, nema šanse za ozdravljenje, a meni je bilo teško zbog nje.
Šutke smo se vozili prema doma u Metalčevoj ulici. Po povratku kući smo doručkovali. Supruga Branka legla je u krevet, a ja sam otišao u vrt naše zgrade. Uzeo sam tačke, lopatu, štihaču i ostali alat te počeo popravljati stazu u vrtu. Želio sam se malo relaksirati i odagnati tmurne misli zbog suprugina stanja. Nakon svega deset minuta rada u čučećem stavu osjetio sam neku slabost, mučninu. Otežano sam disao. Pomislio sam kako nisam smio odmah raditi nakon doručka, da su mi pržena jaja loše sjela na želudac po toj vrućini i da mi je valjda zato mučno.
Bio sam u 64. godini. Sjeo sam na klupu, u hladovinu, ispod brajde vinove loze, dok ne prođe mučnina. No kako ni nakon nekoliko minuta nije prolazila, odlučio sam ignorirati tu slabost i nastaviti raditi. Međutim, čim sam uzeo štihaču, osjetio sam da nemam snage i da se znatno lošije osjećam nego malo prije. Počeo sam sakupljati alat kako bih ga spremio u šupu i vratio se u stan. No tad sam shvatio da nešto ozbiljno nije u redu i da moram hitno potražiti pomoć liječnika.
Ostavio sam sve, i tačke i alat, te požurio u stan, jer mi je iz sekundu u sekundu bilo sve lošije. Ušao sam u stan te rekao supruzi da se vrlo loše osjećam i da ću zvati Hitnu pomoć. Uzeo sam telefon, ali nisam imao više niti snage niti koncentracije za biranje brojeva. Zamolio sam suprugu da ih ona nazove. Osjećao sam se vrlo loše, a posebno u predjelu grudi i stomaka. Otežano sam disao. Kola Hitne pomoći došla su za pet minuta. Imao sam veliku sreću.
Bili su u prolazu, u zapadnom dijelu Zagreba, i brzo su došli do Hotela Panorame, tj. do Doma sportova na Trešnjevci. Mlada liječnica odmah me je ispravila iz ležećeg u sjedeći položaj i pregledala. Dala mi je da progutam neku tabletu i nakon pregleda s instrumentima rekla: “Imate infarkt. Moramo hitno u bolnicu”.
Pokušao sam se dignuti da operem noge koje sam isprljao u vrtu, ali nije mi dala ni da se pomaknem. Morate mirovati, rekla je. Dvojica bolničara posjeli su me u invalidska kolica i prenijeli u kola Hitne. Doktorica je u međuvremenu nekoga nazvala i rekla da ima pacijenta s infarktom te da me voze u bolnicu Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici. Osjećao sam se isprazno i mirno. Nisam bio više uzbuđen. Uz zavijanje sirene bolničkih kola brzo samo došli na hitni prijam u bolnici.
Od telefonskog poziva pa do ležaja s bolničkim instrumentima u bolnici nije prošlo ni 30 minuta. Smireno sam pratio kako me pripremaju za operativni zahvat. Nisam bio uzbuđen. Doktoru Tomislavu Krčmaru i njegovu timu, koji su mi ugradili taj dan dva stenta, bit ću zahvalan do kraja života što su mi spasili život. Posebice me se dojmio boravak na odjelu intenzivne skrbi nakon operativnog zahvata.
Nikad u životu nisam susreo ljude kao što su medicinske sestre na tom odjelu, koji s toliko profesionalnosti, predanosti, pozornosti, empatije, nježnosti, ali i beskompromisne odlučnosti rade svoj odgovorni posao. Svi koji smo tamo ležali bili smo u teškom stanju i sestre nas doslovce ni jedne sekunde nisu ispuštale iz vida. I danju i noću. Ležeći kasnije u bolnici saznao sam da mi je tlak u trenutku infarkta bio 120/80, da nisam imao šećer, masnoće niti trigliceride. Oko mjesec i pol dana kasnije dr. Krčmar mi je ugradio i treći stent.
Danas živm normalno. Ljeti plivam u moru i do kilometar dnevno, u proljeće i jesen u Zagrebu vozim bicikl, a po šumama na brdima tražim gljive. Zimi, od dva do tri puta tjedno, idem na plesni tečaj. Gotovo redovito svakodnevno vježbam doma oko sat vremena, pa čak i s laganim utezima. Uredno pijem propisane lijekove. Jedem sve, ali izbjegavam masno.
Evo, danas sam bio u vrtu. Kukurjeci i visibabe su gotovo ocvali, a ljubičice su procvjetale. Jorgovan je počeo pupati. Idem uzeti bicikl i lagano se provozati do Save po lijepom i sunčanom vremenu. piše
