Novi život nakon srčanog udara: Tatjana je nakon 40 godina prestala pušiti, Svetko ‘vježba’ pozitivne misli, Petar mirnije živi, a Mijat radi u vrtu… Svi oni zahvalni su na novoj šansi.
Tatjana (69): Plesali smo unuk i ja, u trenu sam izgubila snagu
Nikad prije infarkta nisam osjetila nikakav nagovještaj. Istina, 20-ak godina sam imala povišeni tlak, no bez ozbiljnijih problema. Do tada nisam često radila krvne pretrage, no kad jesam, sve je bilo u granicama normale i ništa nije upućivalo na to da bih mogla imati problema sa srcem. I taj 13. ožujka 2013. bio je posve uobičajen dan, prisjeća se Tatjana Lukačić (69) dana kad je preživjela srčani udar. Ustala je kao i obično, obavila neke sitnice po kući i počela pripremati ručak za obitelj.
– Imala sam dogovor sa sinom da srijedom kuham za njih. Unuk je bio još mali, sin i snaha su radili, pa sam im htjela pomoći barem tako da ih jedan dan u tjednu riješim brige o kuhači. Tako sam skuhala i sa zapakiranim ručkom malo poslije 14 sati sjela u auto i odvezla se k njima. Tad još ništa nisam osjećala – priča.
Štoviše, kad je došla k djeci, uzela je unučića na ruke i zaplesala s njim, što je njega jako veselilo i nasmijavalo. No ne za dugo.
– U jednom trenutku samo sam osjetila da gubim snagu, da ga ne mogu držati, pa sam ga spustila i otišla na toalet. Imala sam osjećaj da će mi pozliti, pa sam se povukla. No nekako sam se vratila na trosjed u boravku i dalje mi je bilo loše, imala sam osjećaj da se ne mogu pomaknuti, da nemam ni grama snage, pa sam rekla svojima da nešto nije u redu. Zvali su prvo liječnicu obiteljske medicine pa Hitnu – govori Tatjana, koja je dan danas jako zahvalna ekipi Hitne pomoći iz Velike Gorice, koja je došla brzo.
– Liječnica mi je već u vozilu Hitne dala neku terapiju, a onda su me u plahti prebacili na krevet u novoj ambulanti, koja je, igrom slučaja, otvorena nekoliko dana ranije. Tu sam razgovarala s liječnicima, mislim da sam nešto čak i potpisala, rekli su mi da mogu pratiti otkucaje srca na monitoru, no sve je to bilo kao u snu – na granici toga da potonem i zapravo nisam bila svjesna većine toga što se događa – kaže Tatjana.
Sve čega se sjeća je da je prolazila brojne pretrage te da su joj u jednom trenutku najavili ugradnju stenta.
– To je u mom slučaju trajalo 21 minutu. I za 21 minutu sam praktički postala zdrava – priča Tatjana.
Dok “vrtimo” s njom film unatrag, dodaje kako je često znala biti ljuta zbog toga što nije bilo nekog alarma koji bi je upozorio na to da joj se sprema infarkt. Nije osjetila ni bol u prsima ni u ruci, zbog čega se i danas često osjeća pomalo nesigurno.
– Stalno podsvjesno osjećam neki strah od toga da bi se infarkt mogao ponoviti i da neću znati prepoznati – kaže.
Pitamo ju nije li ipak osjetila neke atipične simptome koji se često povezuju s infarktom u žena – mučnine i kronični umor, koji se mogu javiti i do mjesec dana prije.
– Ne, možda sam ‘osjetila’ da se mijenja vrijeme, no to uvijek pripisujem godinama. A nekog posebnog umora se zaista ne sjećam. S obzirom na to da mi žene stalno nešto radimo po kući i imamo drugih obaveza, normalno je da povremeno budemo umorne pa to nikad i ne bih pripisala infarktu – dodaje.
Liječnici su je nakon infarkta upozorili da će stres vjerojatno izazvati i probleme sa šećerom, pa danas boluje i od dijabetesa tipa 2. U šali kaže kako, kad joj se malo zavrti u glavi, samo krene s mjerenjima: pulsa, tlaka, šećera, dok ne utvrdi što joj je. No gospođa Tatjana je izuzetno vedra i živi kao zdrava osoba – sve u kući obavlja sama, a uoči našeg razgovora kopala je u vrtu, pa je teško reći da se od infarkta nešto bitno promijenilo u njenom životu. Ipak, prestala je pušiti.
– Jesam, od straha! – dodaje Tatjana u šali.
Točnije, u cijeloj toj situaciji nije niti trebalo dugo odlučivati o prestanku pušenja. Jednostavno je “zaboravila” na cigarete.
– A pušila sam dugo, 40 godina. I u nekim razdobljima jako puno. Naime, svih pet godina rata bila sam u Karlovcu i tad sam često pušila i po dvije do tri kutije na dan – kaže naša sugovornica.
Petar K. (67): Nisam osjećao bol u prsima ni u ruci
Nakon što je završio s postavljanjem novih prozora na kući, gospodin Petar K. (67), tada 55-godišnjak, vratio se u kuću i ručao pa otišao pod tuš. Kad se vratio u boravak, požalio se svojima da osjeća slabost i da mu nije dobro, no odmah je zaključio kako mu je to od pohanih palačinki koje su mu loše sjele na želudac. Iako je mučnina postajala sve gora, nije mogao povratiti, no nije razmišljao da zbog toga pođe liječniku.
– Ne bih ni otišao da kći nije primijetila da se pojačano znojim po čelu i ispod nosa te da mi srce jako lupa, što se dobro vidjelo i preko majice. Ukrcali su me u auto i odvezli, i kasnije se pokazalo da je to bilo presudno. Naime, krvne pretrage i EKG pokazali su da je infarkt bio u tijeku i, da nismo došli tako brzo, liječnici su rekli da sam mogao ostati oduzet, pa i umrijeti. Na kraju sam se izvukao bez težih posljedica – priča naš sugovornik.
Ugrađena su mu dva stenta, a pretrage su pokazale da ima i dijabetes tipa 2, pa je iz bolnice otpušten s preporukom da se pridržava dvije dijete: one za srčane bolesnike i one s dijabetesom. Nakon infarkta završio je u prijevremenoj mirovini i počeo živjeti mirnije, odnosno sve do 20. veljače ove godine živio je kao zdrav čovjek. Nekoliko dana prije tog 20. veljače počeo je kašljati, što je s vremenom preraslo u jaki kašalj. Prvo je pomislio da je pitanju bronhitis, pa posumnjao da prelazi u astmatične napade. No nije paničario. Tek kad je pet dana nakon što je kašalj počeo izmjerio tlak i kad se pokazao povišeni srčani ritam – zaključio je da bi bilo dobro otići liječniku.
– Neposredno prije toga obavio sam redoviti pregled i sve je bilo u redu. No opet se pokazalo da je odluka o hitnom odlasku u bolnicu bila presudna jer su pretrage pokazale da je u podlozi kašlja bio – lagani infarkt – priča Petar, no kaže da u oba slučaja nije osjetio ni bol ni stezanje u prsima ili u ruci. U prvom slučaju barem je znojenje i lupanje srca upućivalo na infarkt, no u drugom slučaju nikome nije bilo ni u peti da bi se moglo raditi o infarktu.
Svetko (79): Imao sam dva infarkta, ali ne želim živjeti u strahu
Prvi sam doživio s 45 godina. Bilo je potpuno nenadano, bio sam u posjetu sestri. Osjetio sam mučninu, probila me bol u prsima, koja se proširila na leđa, te sam se onesvijestio. Ujutro sam se probudio u bolnici, a oko mene su bili liječnici i medicinske sestre. Ništa mi nije bilo jasno. Što se dogodilo, zbog čega sam ja tu?!, prisjeća se Splićanin Svetko Karakaš zvani Mane (79), koji je preživio dva infarkta i ima deset ugrađenih stentova. Nikad nije dopustio da njegovi srčani problemi ovladaju njime te da živi u sjeni stalne opasnosti od kardiovaskularnih bolesti i po cijele dane razmišlja hoće li ga “strefiti” infarkt.
– Objasnili su mi da sam imao infarkt… Nekako sam to mirno prihvatio i nisam baš preozbiljno shvatio, a niti pomislio da sam mogao umrijeti. Kasnije, kako mi se film odmotavao, mučilo me zašto mi se to dogodilo. Nisam bančio, niti i u čemu pretjerivao, nikad nisam imao problema s tlakom, a u bližoj obitelji nije bilo kardiovaskularnih bolesti – priča.
Normalno se hranio i živio. Sa suprugom Marinom podizao je dva sina, radio na noćnim kontrolama leta, a kaže da mu posao nije bio previše stresan, jedino što je puno sjedio i pušio. Naime, pušio je jednu i pol do dvije kutije cigareta na dan.
– Bilo je to kao grom iz vedra neba. Ranije nisam imao nikakve simptome, čak sam i dva puta godišnje odlazio na sistematske preglede. Uvijek je sve bilo u redu. Nakon infarkta sam prestao pušiti i počeo se više kretati, ništa posebno – dodao je Mane.
Počeo je piti i lijekove, pa iako se rano umirovio, nikad nije znao mirovati. Karakaš je ljetos rado obavljao popravke u kući na Visu. Drugi infarkt doživio je 2002. Bio je slabijeg intenziteta nego prvi, te je ostao pri svijesti. Proveo je 10 dana na rehabilitaciji.
– Ni ovaj put nisam osjetio strah. Nekako se naviknete na činjenicu da ste u riziku sa srčanim oboljenjima i samo razmišljate kako se što prije oporaviti i nastaviti sa životom. Shvatio sam infarkte kao opomenu da ne radim više nego što mogu. Prošlog ljeta sam imao zatajenje srca, stalo je na čas. Ni tome ne znam razlog. Ugradili su mi još stentova i dobro se osjećam, iako nije baš da sam u punoj snazi. Moj je savjet da se čovjek navikne živjeti s tim, ali i ne treba puno misliti o tome jer vas lako može preuzeti razmišljanje o bolesti. Svakako treba paziti na pijenje lijekova, hranu i kretati se – poručio je vedri Svetko, koji sad najviše uživa u druženju s unučicom Mašom.
Mijat Marić (54): Supruga je primijetila da su mi pocrnjeli nokti
Prije 12 godina, dok sam čekao u čekaonici kod svoje doktorice u Runjaninovoj, odjednom sam osjeti malaksalost. Bila je gužva i čekao sam oslonjen na zid, no činilo mi se da ću pasti, pa sam sestri koja je izašla rekao da mi je loše i da ne mogu stajati. U šali je odmahnula rukom i rekla: “Vi koji ste bili u ratu i sve izdržali, izdržat ćete i to”, priča Mijat Marić (54). Kako je sestra ušla u ordinaciju, a on imao osjećaj da neće izdržati čekajući, krenuo je kući.
– Usput sam popio kavu s prijateljem, pa kod kuće večerao i legao. I dalje mi je bilo loše. Probudio sam se usred noći i, da ne budim suprugu i sina, otišao u boravak. Osjećao sam nedostatak zraka, nešto me gušilo i stezalo u grudima i ponadao sam se da će mi biti bolje kad otvorim prozor. No nisam mogao duboko udahnuti – priča Mijat. Tijekom večeri popio je i tri normabela, no stezanje u prsima nije popustilo.
– Kad se supruga probudila, zamolio sam je da odvede sina u vrtić iako sam to inače ja radio, jer se ne osjećam dobro. Odlučio sam još malo leći. Kad se vratila, pronašla me u krevetu, s rukom preko glave i noktima koji su pocrnjeli, što joj je bio znak da nešto nije u redu – kaže. Supruga je odmah zvala kumu, koja je radila na Jordanovcu, i odvezla ga na Hitnu.
– Napravili su mi niz krvnih pretraga i EKG i izašao sam malo van na zrak. Već minutu poslije toga liječnici su se skupili i rekli da me hitno voze na Rebro. Tamo sam primio infuziju, a dr. Vojteh Brida utvrdio je da imam tromb na srcu. Nikada prije nisam imao problema sa srcem. Bio sam sportaš i imao osjećaj da sam jak kao čelik. Od tada nastojim živjeti zdravije: puno se krećem, vozim bicikl. Iza Doma umirovljenika u Novom Zagrebu imam vrt, koji mi pomaže da ostanem u kondiciji – kaže. A glavni motiv za to da što dulje očuva zdravlje, dodaje, njegov je 14-godišnji sin, na kojega je beskrajno ponosan. piše
