S psihologom i geštalt psihoterapeutom Mihaelom Kozinom razgovarali smo o depresiji, što o njoj znamo, što mislimo da znamo, kada ona “je”, a kada nije, što je za nju “normalno”, što ne, kao i o stigmi koju nosi ta dijagnoza
U ovim danima izolacije osjećat ćemo dijapazon emocija koje će nas potencijalno preplašiti. U toj samodijagnozi mnogi će reći da se osjećaju depresivno. Koliko je to zlorabljen pojam?
Sve emocije koje doživljavamo i načini na koji se ponašamo u traumatičnim situacijama su normalne reakcije na nenormalan događaj. Činjenica je da depresiju koristimo kao izraz kada smo tužni, bezvoljni, bez energije ili prestrašeni. Bilo bi zanimljivo detaljnije propitati što za koga znači taj pojam, koje se emocije tu kriju, kakve senzacije u tijelu, koje misli i ponašanje? Vjerujem da bi dobili širok raspon odgovora. Svi smo skloni “prekriti” sve te različite doživljaje pojmom depresije, što nije dobro jer kada kažemo da smo depresivni veća je vjerojatnost da ostanemo na mjestu bespomoćnosti.
Izolacijom smo svi doživjeli različite gubitke. Naš svakodnevni život se promijenio. Nismo otišli na putovanja koja smo planirali, koncerte, edukacije. Ne možemo se viđati s prijateljima i obitelji, izgubili smo rituale za koje vjerojatno nismo ni bili svjesni koliko su nam važni. Prirodna i adaptivna reakcija na sve te gubitke je tuga, koja nam pomaže da ih integriramo u naš život. Proces tugovanja traje, posve je prirodan i kod njega nema pravila – sve što nam odgovara u tom procesu je dobrodošlo. Dobro ga je ne požurivati i ne proglašavati ga depresijom.
Što ljudi uglavnom misle kada kažu da su depresivni, a što struka i znanost čuju u tome? Kada se dijagnosticira depresija?
Ljudi najčešće kada se osjećaju tužno kažu za sebe da su depresivni. Struka depresiju smatra ozbiljnom i teškom bolesti i prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji trenutno je vodeći uzrok poslovne nesposobnosti u svijetu. Nju, kao i ostale poremećaje raspoloženja, karakterizira velika heterogenost odnosno različito se manifestira kod različitih ljudi. Stručnjaci se pri dijagnosticiranju služe određenim kriterijima prema dijagnostičkim i statističkim priručnicima, a karakterizira je snažan osjećaj bespomoćnosti, pri čemu pojedinac nema sposobnost uživanja u ranije ugodnim stvarima ili aktivnostima i ima snažan osjećaj subjektivne boli i patnje. Da bi se postavila dijagnoza depresije simptomi trebaju trajati najmanje dva tjedna. Kod poremećaja raspoloženja dobro je spomenuti distimiju kao blaži oblik depresivnog poremećaja za koju je karakteristično depresivno/sniženo raspoloženje u trajanju od barem dvije godine. Kada kažem blaži, mislim pri tome kako pojedinci s distimijom donekle socijalno i poslovno mogu funkcionirati i zbog toga su teže uočljivi.
Koji su joj glavni simptomi, a koji prikriveni – a potencijalno opasni?
Kao glavni simptom ističe se sniženo/depresivno raspoloženje i smanjen interes za aktivnosti te generalno snižena aktivnost. Dodatni simptomi mogu biti gubitak kilograma ili nekontrolirano debljanje, nesanica ili pretjerana potreba za spavanjem, motorna usporenost ili ubrzanost (agitiranost), osjećaj iscrpljenosti i generalno nedostatak energije, osjećaj manje vrijednosti, često se javlja i osjećaj krivnje, snižena koncentracija i razmišljanje o suicidu. Dodao bih još da se depresija može manifestirati kroz povećanu agresiju (posebno kod muškaraca), cinizam i generalno pesimističan pogled na budućnost. Ovo posljednje posebno je opasno u današnjem trenutku kada smo svi prisiljeni biti zatvoreni u svojim stanovima i kućama te može imati razorne posljedice za odnose s obitelji i prijateljima.
Kako se nositi sa simptomima pa čak i ako se na kraju ne ispostavi kao dijagnoza no tek neko normalno reagiranje na stres? Kako to razgraničiti?
Nije jednostavno odrediti sa sigurnošću tko boluje od depresije, a tko je pod stresom. Očekivano je da se danas, s obzirom na krizu, sva gore navedena simptomatologija može u nekoj mjeri javiti kod većine ljudi. To ne znači da su svi depresivni. Možemo govoriti i o adaptivnom ponašanju. Kada bolje razmislite, manjak energije i smanjen interes za aktivnosti u ovo vrijeme je vrlo adaptivan jer nam je prostor kretanja ograničen. Moguće je da neki ljudi razviju reaktivnu depresiju kao rezultat života u dugotrajnoj izolaciji. Kako se to ne bi dogodilo važno je da se nastavimo fizički kretati, za što nam je u novonastalim uvjetima potrebno da se kreativno adaptiramo. Naravno da ne možemo slobodno otići u park, teretanu ili raditi sve drugo što smo do sada radili, ali možemo istražiti kako se fizički aktivirati u našem životnom prostoru. To ne znači samo vježbanje: može biti i kuhanje, pospremanje ili preslagivanje stana. Važno je napomenuti kako nema ništa loše u tome da dopustimo sebi biti u bespomoćnosti, tužni, ljuti i sukladno s time plakati, povući se u sobu, možda i posvađati s ukućanima. No dobro je dopustiti da ne ostanemo fiksirani samo na loše i pesimistične misli, nego da vježbamo mentalnu fleksibilnost.
Kada se govori laički o depresiji, govori se u kontekstu gubitka povezanosti s ljudima?
Gubitak povezanosti s ljudima je jedna od posljedica i uzroka depresije. Ljudi koji se s njom bore imaju osjećaj potpune izoliranosti. Navedeno ne treba odgovarati njihovom realitetu jer oni mogu biti okruženi i s brižnom obitelji i mnogim prijateljima. No njihov subjektivni osjećaj je da su silno usamljeni i da im nitko ne može pomoći. Nakon nekog vremena ljudi ih počinju izbjegavati jer svojim negativnim stavom i pesimizmom znaju iscrpiti puno energije iz drugih, a oni imaju osjećaj da drugima samo stvaraju problema, da su teret. Teško ih je razuvjeriti jer imaju vrlo rigidan pogled na život. Kada se prisjećaju prošlosti obično navode samo negativne događaje, a ni budućnost im nije svijetla. Kao da imaju neki “filter” koji im ne dozvoljava da vide cjelovitu sliku nego samo ružne dijelove. Jako puno se samosažalijevaju. Kako je kod njih ljutnja često potisnuta znaju biti pasivno agresivni. Sve navedeno rezultira da “otjeraju” ljude od sebe i po principu samoispunjavajućeg proročanstva dokazuju da nikome nisu važni te tako u krug.
Koji su socijalni, a koji psihološki uzroci depresije?
Želio bih dodati kako određeni broj ljudi ima dijagnozu endogene depresije za koju se smatra da je biološkog podrijetla odnosno za nju postoji određena genetska predispozicija. Depresiju možemo razviti kao reakciju na različite životne događaje i probleme kao što su razvod braka, gubitak posla ili bolest. Posebno bih istaknuo da zlostavljanje u djetinjstvu, kao i dugotrajno zlostavljanje na poslu, mogu rezultirati nekim od oblika depresije. Psihološki gledano najčešće korišteni koncept kojim se objašnjava nastanak depresije je naučena bespomoćnost. Pojedinac je svoju pasivnost i osjećaj da ne može djelovati stekao kroz prethodna neugodna životna iskustva i/ili traume. Naučenu bespomoćnost kao i ostala bazična vjerovanja koja imamo o sebi stekli smo unutar naših primarnih obitelji. Kroničan osjećaj da nismo dovoljno dobri može biti rezultat obiteljske dinamike u kojoj su roditelji za svoju djecu željeli da imaju bolji život nego su oni imali pa su im slali poruku da uvijek može bolje i da se ne smiju opustiti. U takvim obiteljima, roditelji su često razočarani, stalno su usmjereni na budućnost, sadašnjost nije bitna, i tako nikada ništa nije dovoljno – ne postoji trenutak uživanja i proslave uspjeha. Rezultat je stalan osjećaj nezadovoljstva kod djece i narušena slika o sebi. Dakle, teško je jasno razlučiti koji su točno uzroci depresije kod pojedinca i obično je to rezultat više faktora. Svaki čovjek je drukčiji i važno je ne upasti u zamku da su sve “depresije” jednake. Stručnjaci za mentalno zdravlje pristupaju svakoj osobi individualno i prilagođavaju tretman osobi, a ne bolesti.
Mnogi će sada osjetiti efekte destabiliziranog društva i ekonomije koji će jako utjecati na mentalno zdravlje? Kako se s tim nositi, s psihološkog aspekta?
Ova epidemiološka kriza i potres koji je zadesio Zagreb, vrlo su jasno pokazali kako nemamo život pod kontrolom. Život nam donese što donese, a na nama je da se adaptiramo što bolje možemo. Jedan od glavnih alata za adaptaciju je fleksibilnost, a gubitak osjećaja kontrole najteže pada ljudima koji imaju rigidnu strukturu. Kako kolegice i kolege već danima ponavljaju potrebno je da se usmjerimo na sadašnjost, jer budućnost ne posjedujemo i ne možemo znati što donosi. Može nam pomoći činjenica da smo svi u istoj situaciji. Isto tako dobro je da ne mislimo da sve moramo sami, važno je da se učimo osloniti na druge, a u ovoj situaciji i na državu. Ovdje bih još dao jedan pogled na depresiju. U podlozi depresivne simptomatologije gotovo uvijek možemo pronaći previsoko postavljene ciljeve. Kada imamo previsoko postavljene ciljeve, ne vidimo “mini uspjehe” i nismo sretni i zadovoljni postignutim i time sebe osudimo na vječni osjećaj neuspjeha. Stoga bih sada svima savjetovao, kada je u pitanju posao i karijera, da “razbiju” svoj dugoročni cilj na više malih kratkoročnih ciljeva. Pri tome važno je da su oni realni/ostvarivi, konkretni i prilagođeni današnjem trenutku i uvjetima. Ne bi trebali biti rigidno i čvrsto postavljeni, kao što smo naveli, život ne možemo kontrolirati. Nemoguće je da pandemija koronavirusa ne utječe na nas i naš život, već se puno toga promijenilo i na nama je da navedene promjene prihvatimo.
Zašto je mentalno zdravlje kao i posjet terapeutu i dalje stigmatizirano? Što to govori o kulturi u kojoj živimo?
Volim biti optimističan kada je o tome riječ jer je ipak vidljiv pomak. Daleko od toga da možemo govoriti da je situacija zadovoljavajuća, da ljudi pod “zdravljem”, odmah podrazumijevaju i mentalno zdravlje, no barem danas imaju prilike na više mjesta dobiti informacije i konkretnu podršku. Sve više javnih osoba govori o svojim iskustvima sa psihoterapijom što uvelike doprinosi destigmatizaciji iste. Živimo u narcističkoj kulturi u kojoj je najveći grijeh pokazati slabost, a smatra se da je najveća slabost ako imaš poteškoće mentalnog zdravlja. Danas se još uvijek na pokazivanje emocija gleda kao znak slabosti. Nadam se da ste kroz moje dosadašnje odgovore mogli zaključiti kako su emocije naši najveći saveznici i putokazi prema mentalnom zdravlju. Stoga ih je važno “slušati”, prepoznavati, pokazivati i ne stavljati “pod tepih”. To možemo naučiti, ako niste imali sreće da to naučite u djetinjstvu, u primarnoj okolini, uvijek se možete obratiti profesionalcima koji će vam u tome pomoći.
Depresija je par excellence stigmatizirana. Zašto je tome tako? Znam da postoji niz objašnjenja, ali molim vas par.
Depresija je veliko opterećenje za osobu koja od nje boluje, ali i za njihovu okolinu. Teško je razumjeti i empatizirati se s depresivnom osobom ako niste imali takvo iskustvo. Ljudi se odmiču od depresivnih pojedinaca jer (ne)energija te osobe utječe na atmosferu oko njih, kao da ste u blizini živog blata koje vas povlači. S obzirom na to da je apstraktna i nedovoljno konkretna, kao i ostale mentalne poteškoće i bolesti, često se ti pojedinici proglašavaju lijenima, neradnicima i zabušantima. Kako se danas sve gleda kroz dobit i moć, depresivne osobe su na potpuno suprotnim polaritetima gubitka i nemoći pa ih ovo već spomenuto narcističko društvo teško prihvaća. Najteže je što ni oni sami sebe ne prihvaćaju. Rezultat toga je da je sve više ljudi oboljelih od depresije. Na suprotnom polu od narcizma je depresija. Jako umara biti stalno “najbolji”. Neki vrlo uspješni ljudi, poetično govoreći, prisilni “odmor” od silne svemogućnosti pronalaze u depresiji.
U obolijevanju od depresije prednjače žene – što znanost kaže, zašto je tomu tako?
Točno. Žene dva puta češće oboljevaju od depresije od muškaraca. Nema jedinstvenog i opće prihvaćenog objašnjenja. Jedno njih je da je to posljedica naučene bespomoćnosti jer žene zaista još uvijek u društvu imaju manju socijalnu i političku moć. Zanimljivo je kako ne postoji razlika u incidenciji depresije kod dječaka i djevojčica sve do puberteta kada se kod djevojaka bilježi porast depresije u gore navedenom omjeru. Jedno od objašnjenja je da su one odgajane da budu poslušnije i na neki način ih se ne motivira da budu aktivne i progresivne što zauzdava njihovu energiju. Istraživanja su pokazala da ponašanje djevojčica rjeđe izaziva reakciju roditelja i nastavnika što može biti demotivirajuće, i one češće uspjeh pripisuju sreći ili uslugama drugih (faktorima koji se ne mogu kontrolirati), a neuspjeh globalnim i stabilnim faktorima. Žene su isto tako sklonije previše razmišljati i okrivljavati se što rezultira osjećajem manje vrijednosti. Neka objašnjenja navedene razlike temelje se na razlikama u hormonalnom funkcioniranju između žena i muškaraca. Posebno čimbenici poput promjena menstrualnog ciklusa, trudnoće i ranjivosti nakon rođenja djeteta. Potrebno je naglasiti kako muškarci rjeđe prepoznaju i traže pomoć zbog depresije. Češće prikrivaju simptome pretjeranim radom ili ovisnosti o alkoholu i drogama.
Za kraj – kada se govori o “dobrom mentalnom zdravlju”. Na što se misli?
Mentalno zdravlje ne predstavlja samo odsustvo metalnih poremećaja. Za živjeti ispunjen i mentalno zdrav život potrebno je da koristimo maksimum vlastitih potencijala. Kako bi to mogli dobro je znati koji su to naši potencijali. Potrebno je dobro poznavanje sebe i dobar kontakt sa samim sobom, svojim potrebama, željama i ciljevima. Potrebno je težiti ispunjenju istih s jasnom sviješću da nam nitko ne jamči da ćemo ostvariti to što želimo. Svijest o tome da život kokreiramo iz kontakta s okolinom i ljudima oko sebe u srži je mentalnog zdravlja. Mi smo bića odnosa, kontakt je naša primarna socijalna potreba. Ostanite doma i nemojte se izolirati. Ako imate prijatelje, članove obitelji za koje vam se čini da se sve više povlače, dobro je da pokazujete zanimanje za njih i da vam je stalo, nemojte odustati. Pri tome poštujete interindividualne razlike, jer nekom od nas je potrebno puno kontakta, a drugima jako malo.
*Mihael Kozina, diplomirani je psiholog i geštalt psihoterapeut. Radi u V. Gimnaziji u Zagrebu kao stručni suradnik. Psihoterapijom i savjetovanjem bavi se u privatnoj praksi i Modusu – centru za djecu, mlade i obitelj Društva za psihološku pomoć. Veliko zadovoljstvo predstavlja mu suradnja s udrugom BoliMe – čija je uloga davanje podrške mentalnom zdravlju mladih. Član je Društva za psihološku pomoć, Zagrebačkog psihološkog društva, Društva geštalt i integrativnih psihoterapeuta Hrvatske te Europskog udruženja geštalt terapeuta i Europskog udruženja psihoterapeuta. Piše
