Kate i Luka Vidas iz Palita na Rabu proslavili 70 godina braka.
Buđenje s keksima i kavom za platinasti pir
Romantični 97-godišnji Luka svojoj je Kati, koja je ušla u 93. godinu života, sve dok mu je zdravlje dopuštalo, svako jutro u krevet donosio kavu i kekse, a iz trgovine vrećicu najdražih bombona
RAB- Kate i Luka Vidas iz rapskog naselja Palit proslavili su ovih dana, okruženi djecom, unucima i praunucima 70. godišnjicu braka. Do prije nekoliko mjeseci, 97-godišnji Luka svojoj je Kati, koja je ušla u 93. godinu života, svaki put kad bi otišao do trgovine donosio vrećicu »bronhija«, njezinih najdražih bombona. No godine su pritisle, kažu slavljenici, i više ne mogu šetati vani, nego po kući i malo ispred po dvorištu uz pomoć hodalice. Okruženi djecom Tonom i Ružom, dok su Josip i Maja u Nizozemskoj, zatim unucima i praunucima, prisjećaju se samoga vjenčanja koje je uslijedilo nakon čak pet godina »hofiranja«.
– Upoznali smo se na plesu jer su tada bali bili jedino mjesto gdje su se mladi mogli zabavljati. A bilo je tako lijepo! Ja sam tada već radio na ribarskim brodicama, lovili smo ribu i prodavali, pa sam dosta bio na moru. Nije to lak posao, nije bilo motora, nego na vesla do Lošinja, Paga, pod Velebit… Ali kad si mlad ništa nije teško – kaže Luka. Baka Kate bila je kući, čuvala je stariju generaciju i djecu, te svakodnevno išla u polje kopati.
– Poslije sam prodavala na pijaci, ali na njivu sam išla dok god su noge držale. Bez toga nisam mogla, a nešto se i zaradilo – sa sjetom priča baka Kate. Koliko je Rab prije osamdesetak godina bio drukčiji, najbolje govori priča djeda Luke, koji je kao ministrant s fratrima išao blagoslivljati kuće o Božiću.
– Sve kuće u Kamporu obišli bi i blagoslovili za jedan dan, a sad to ne stignu ni za dvadeset dana – tvrdi Luka.
Na pitanje koji je recept dugovječnosti i dugog bračnog života, bračni slavljenik odgovara da nema posebnog recepta.
– Ja sam uvijek više volio ribu nego meso. Cijeloga života riba je bila glavno jelo, a nikada nisam poslije jela rekao »baš sam se najeo«, jer se jelo koliko nam je trebalo, a više puta i koliko je bilo. Druga stvar, stalno smo radili, bili aktivni, a kad više nismo mogli raditi, kopati i drugo, onda smo hodali, šetali ovdje uz more, sve do prošloga ljeta, priča djed Luka dok ga djeca, unučak i praunučad pozorno slušaju. Na kraju nam je otkrio i to da je do prije nekoliko godina svakoga jutra svojoj Kati u krevet donosio kavu i kekse, i tako su im započinjali dani. piše
Slika: Slavljenici Luka i Kate okruženi praunucima – Markom, Brunom, Stipom, Androm i Lukom
