Zorkina životna priča puna je nepravdi koje je doživjela od ljudi koje je rodila, voljela, o kojima se brinula. Kosa joj je otpala od stresa, a i vid joj slabi pa treba naočale.
Teško živim. Radila sam 23 godine u Belju, a danas imam 1.200 kuna mirovine od koje plaćam tuđi kredit, podstanarsku sobicu, režije i više nemam za ništa. Živim od humanitarnih paketa hrane koje dobijem. Nemam 150 kuna da si nadoplatim za periku na koju imam pravo pa gradom hodam ćelava i po hladnoći i po žegi, zavapila je kroz suze Zorka Vangelovski (67) iz Osijeka. Ona je jedna od onih potrebitih umirovljenika koji satima čekaju u koloni ispred humanitarne udruge Rijeka ljubavi kako bi dobili namirnice za preživjeti mjesec. Zorkina životna priča puna je nepravdi koje je doživjela od ljudi koje je rodila, voljela, o kojima se brinula.
– Nisam kosu izgubila jer imam rak. Svi me pitaju. Otpala mi je od stresa koji je uzrokovao alopeciju. A u stresu sam već godinu dana otkako je mene i muža počeo maltretirati njegov sin iz prvog braka. To je agresivan, bolestan čovjek koji je više puta mene krenuo tući, a muža daviti. Zvala sam i policiju i Hitnu, a onda je mene htio baciti sa balkona. Na kraju je muža, koji je slabo pokretan i u pelenama, odveo k sebi, naš stan je prodao i sav novac potrošio. Sve zbog muževe mirovine. Ja sam ostala na ulici, sa njihovim dugovima i bez smještaja, priča Zorka kojoj je utočište pružila poznanica ponudivši joj smještaj u staroj kućici. Na korištenje ima jedan sobičak i malu kuhinju te toalet. Sa svojim stvarima koje je ponijela iz stana nema kamo. Izbjegava koristiti previše i vodu i struju jer za režije nema.
– Živim tako što posudim, platim što moram, pa vratim. Imam sreće što mi je ova žena rekla da stanarinu mogu platiti koliko mogu i kad mogu, inače ne znam što bih. U gradu sam molila bilo kakav smještaj, garsonjeru, bilo što. Ne treba mi nikakvo vlasništvo, samo da mogu tu živjeti. Ništa. Nitko mi ne može pomoći – kaže Zorka koja iz prvog braka ima dvoje djece, odrasle. Sin je već više od deset godina u Irskoj, tamo je zasnovao obitelj, ima dva sina od kojih jedan ima Down sindrom pa Zorka nema srca od njega tražiti bilo kakvu pomoć. Kćerka je medicinska sestra i živi u Vojvodini, također ne baš u sjajnim uvijetima.
– Ma nisam ja ni gladna ni žedna, ne treba meni puno. Samo mi fali koja kuna. Eto, voljela bih si kupiti periku. Imam pravo na nju preko HZZO zbog alopecije, ali moram nadoplatiti 200 kuna za nju. Nemam taj novac. Prijateljica mi je dala svoju jednu periku. Stara je par godina i povremeno ju nosim kada mi je hladno za glavu. Pazim je, ne nosim je baš često, zato da mi potraje, jer nemam za drugu. Da imam drugu, stalno bih je nosila – kaže Zorka kojoj nedostaju i naočale jer sve lošije vidi, a nema novca za prave dioptrijske pa nosi one koje kupi za 25 kuna iako joj one još i pogoršavaju vid.
– Žalosno je kad čovjek radi cijeli svoj vijek a onda u starosti dočeka da nema za osnovno u životu – zaključuje Zorka plačući, trljaući rukom svoju ćelavu glavu kao da sama sebe tješi. piše
