Sramio sam se majke jer nije imala oko: Nakon njene smrti dobio sam pismo zbog kojeg sad žalim zbog svega. Mrzio ju je i bježao od nje, ali nije znao koliko je bio u krivu.
Majka je jedina osoba koja nas bezuvjetno voli do kraja života i oprašta nam sve loše što joj kažemo ili napravimo. Čovjek iz ove priče ovu lekciju je naučio tek kada je njegova majka preminula, a grižnju savjesti će nositi do kraja života…. Pročitajte njegovu priču.
Htio sam da umre
“Mrzio sam je, bila je sramota za nas. Ona je u mojoj školi kuhala hranu za učenike i učitelje. Jednog dana moja majka je ušla u razred da me pozdravi. Kasnije su me prijatelji zbog toga zadirkivali. Bilo me je sram. Skoro sam propao u zemlju i želio sam da moja majka jednostavno nestane. Kad sam je ponovo vidio, rekao sam joj da me sramoti i da je bolje da umre.
Moja majka nije ništa odgovorila, samo me nijemo gledala. Nisam zastao ni trenutak da razmislim o tome sta sam joj rekao, bio sam toliko ljut. Nije mi bilo briga za njene osjećaje. Samo sam želio otići od kuće i da je nikada više ne vidim. Učio sam puno i teško pa sam tako dobio priliku da odem u Singapur na studij. Tamo sam se oženio, kupio kuću i dobio djecu. Bio sam sretan i zadovoljan svojim životom.
No, majka mi je jednog dana došla u posjet. Nije me vidjela godinama niti je ikad vidjela svoje unuke. Pojavila se na vratima, a moja djeca su je počela ismijavati. Vikao sam na nju: “Kako si se usudila doći u moju kuću da mi plašiš djecu? Odmah idi odavde!”
“Moja majka je samo tiho odgovorila: “Oprostite, mislim da sam pogriješila kuću”, i nestala…
Njezino pismo me slomilo
Nakon nekoliko godina, dobio sam pismo. Pozvan sam na godišnjicu mature. Ženi sam rekao da idem na poslovni put. Poslije proslave svratio sam do svoje rodne kuće iz čiste radoznalosti. Kada su me vidjeli, mještani su mi rekli da je umrla.
Ni jednu suzu nisam pustio. Predali su mi jedno pismo, za koje su mi rekli da je od nje.
“Sine moj dragi, mislila sam na tebe cijelo vrijeme. Oprosti što sam došla do tvoje kuće i preplašila tvoju djecu. Bilo mi je drago kada sam čula da si uspio u životu. Žao mi je sto sam ti uvijek bila teret i sramota. Vidiš, kada si bio dijete, dogodila se jedna nesreća u kojoj si izgubio oko. Kao majka nisam mogla podnijeti da odrastaš bez jednog oka. Doktori su te pregledali i rekli mi da je nemoguće da ikada progledaš. Ja sam ti onda dala jedno svoje oko. Bila sam ponosna jer će moj sin gledati i vidjeti svijet za mene.
S ljubavlju, uvijek uz tebe,
Tvoja majka”.
