Sreća? Što je to?

1202

Fra Bono Zvonimir Šagi: Samo je dobar čovjek sretan i nitko sebičan to ne može biti. U zadnjem nastavku serijala istaknuti hrvatski teolog govori o nužnim preduvjetima za sreću Fra Zvonimir Bono Šagi, jedan od najistaknutijih hrvatskih teologa, čovjek s ogromnim životnim iskustvom, tijekom kojeg je imao prilike upoznati tisuće i tisuće ljudi, sretnih i nesretnih, smatra da je u životu obično više muke nego sreće.

fratarNo, koliko god je sreća samo trenutak, bljesak, ona nas prati u hodu kroz cijeli život, mada je često svjesni postanemo tek naknadno, kad prođe.

Kako biste definirali sreću?

Sreću je teško definirati jer je svaki čovjek svoj, subjekt koji nadilazi samoga sebe. Uvijek postoji ono još, čovjek je i ono naprijed: zato uvijek i teži za srećom i teško je reći kad je uistinu sretan. U trenutku osjećaja sreće, vrlo često, čovjek ujedno osjeća i stanovitu muku što će biti poslije. Nama koji vjerujemo u Boga, sreća teži vrhuncu tek u onom transcendentnom, vječnom, koje ne možemo definirati. U suvremenom svijetu koji nazivamo sekularističkim ili utilitarističkim, obično je važno ono što je korisno ili, hedonistički, ono što je ugodno. Ali, ta je ugoda trenutak, a ono što će biti dalje je problem. Sjećam se kad sam u srednjoj školi proučavao Goethea i njegova ‘Fausta’ kad kaže: ‘O, stani čase, ti si tako lijep’. Ali, kako zaustaviti vrijeme kad vrijeme leti!? I zato je čovjek u vječnoj čežnji za srećom i nikada nije tako sretan da bi mogao reći ‘Sad je gotovo’, nego čezne i dalje.

Uloga novca

Slažete li se da sreće postajemo svjesni tek kad prođe i da je često ne prepoznajemo dok traje?

To se često čovjeku događa. Kad gleda retrospektivno, kad vidi gdje je mogao zadržati ili izgraditi sreću, a negdje je promašio, učinio krivi korak, krenuo krivo. Zato je važna svjetlost na putu; vjera i nada su kao i svjetlost na putu. Onom što vjerujem i čemu se nadam, tome i težim. Zato činimo napor, nekad i muku, da bismo postigli to čemu težimo. Ne da se sreća odijeliti od pravih vrijednosti, a te vrijednosti nisu svedive na materijalno. Sreća uvijek nadilazi samoga čovjeka, jer nismo svedivi samo na tijelo. Tijelo je promjenjivo i uvijek nas nešto boli i vrebaju bolesti, a čovjek misli dalje, pa su i neka istraživanja pokazala da i u komi nešto osjeća. Čovjek je više od samoga tijela. On uvijek teži onom što dolazi. Ako teži dobrome, onda je i sretan. Zato često kažem: samo je dobar čovjek sretan.

Zašto se kao uvjet sreće obično spominju novac, bogatstvo, moć?

Novac nam je potreban, materijalna su nam sredstva potrebna i za njih se moramo truditi, ali uvijek u istini, pravednosti i ljubavi prema drugima. Materijalna, zemaljska dobra su za sve ljude, za sva živa bića. I ako je netko grabljivac koji bi htio prigrabiti samo sebi, prije ili kasnije doći će do nesreće, do osjećaja praznine u sebi. Jer, to ga ne može usrećiti. Ali ako materijalno dobro upotrijebi na korist drugih, ljudi će ga pamtiti kao dobrog čovjeka i on će osjetiti sreću.

Možete li navesti neke vrlo sretne trenutke vašeg života?

Moji sretni trenuci sežu iz djetinjstva u kojom je bilo devetero djece u obitelji. Lijepi su trenuci kada u obitelji doživiš da te roditelji vole. Još kao dijete – smatram to Božjim darom – sanjao sam sebe kao svećenika. Sanjao sam čak dvorište u kojem sam se poslije našao kao đak. Točno tu sliku. Sanjao sam i da će moje ređenje biti u Varaždinu, što tada nisam mogao ni slutiti. I doista se dogodilo. Čak i da će biti snijega, i stvarno, 2. studenoga, kada sam se zaredio u Varaždinu, i snijeg je malo padao. Nisam se nikada ni u čemu drugom vidio nego u svećeništvu.

Tu sam doživio sretne trenutke, ali i muke. A bez muke nema ni sreće. Zato čovjek ne može idealizirati svoj stil života pretvarajući ga samo u uživanje. Bila bi to nesreća. Sloboda čovjekova je sreća, a slobodan je onaj koji vlada sobom. U čovjeku je uvijek neki višak moći, da više može nego što smije, više nego što mu je korisno. Priušti si malo više popiti, malo više ovog ili onog, pa postane ovisnik i onda više nije sretan.Posljedice viška moći

Kada biste sumirali vaš život, koliko je u njemu bilo sreće?

– U životu je obično više muke nego sreće. Svoju muku, koje je bilo, nikada nisam doživljavao kao očajanje.

Slažete li se da bi istinski trenuci sreće u nečijem životu mogli stati u 72 sata? Hemingway je tvrdio da se u tri dana može proživjeti cijeli život.

Tu se uvelike možemo složiti ako govorimo o onome što bi bila radost sama. Već sam spomenuo Goetheova Fausta: čovjek bi htio zadržati trenutak neke ugode, neki užitak, ali to je samo trenutak, jer svaki trenutak prođe, pobjegne i već je drugi. Sreća je ipak i u hodu kroz život, a život je hod kroz vrijeme. Koliko god proricali, nikad ne možemo do kraja predvidjeti što sve slijedi i zato moraš biti spreman i trpjeti, ali lijepo je i trpljenje s ciljem.

Je li sreća privilegij prostodušnih? Jesu li sretniji oni koji manje misle i manje propituju?

To se teško može reći jer čovjek koji sebe dobro poznaje sretan je i kad je časovito nesretan. Čovjek je biće odnosâ. A to su nekad velike muke. Oni koji su u braku ponekad trpe u tom odnosu, a mi koji smo se braka svjesno odrekli moramo biti dobri svima, bez želje da nam bude uzvraćeno. Moraš biti sebedaran, što je nekada jako teško, žrtva, ali je i lijepo. Čovjek se lijepo osjeća kada nekog, tko je možda bio i zločest prema njemu, uspije okrenuti na dobro.

Problemi intelektualaca

Slažete li se da je svatko kovač svoje sreće?

Dijelom je to točno. Kažem dijelom, zato što nam Bog pomaže, jer nas je Bog stvorio, a mi koji vjerujemo u njega znamo: nikad nismo sami. Uvijek sam u živom odnosu s Bogom i uvijek se nekome mogu povjeriti. Kad vidim da me ljudi ne razumiju, a najveća je muka kad nas krivo prosuđuju ili kad nas potkopavaju. Intelektualci to često osjete. Ja se tada obratim Bogu: Bože moj, ti me znaš, daj mi snage da to izdržim, doći će istina na vidjelo, istina oslobađa. Sloboda čovjekova potpuna je tek u istini, pravednosti i ljubavi.

Drugi ljudi su dar

Zašto ljudi obično teško uživaju u tuđoj sreći i zašto tuđa sreće nerijetko budi zavist?

To je zato što u čovjeku postoji i zlo. Hobbes je rekao da je čovjek čovjeku vuk, a ja kažem da to treba pretvoriti u paradigmu dara, da čovjek čovjeku bude dar, da čovjek čovjeka doživljava kao dobit, a ne kao nesreću. Nitko ne može biti sam i zato svaki čovjek drugome treba prilaziti pozitivno, kao daru, pa i nekada kad je ovaj drugi sasvim drugačiji, kad nam možda ide i na živce. Ali i od njega možeš učiti da postaneš bolji.

Može li sreća biti veća ako se podijeli s drugima?

Da, to je prava sreća. Nitko sebičan ne može biti sretan. Čovjek je biće odnosâ. Svaki čovjek osjeća da se nekom mora izreći, da se nekako mora predstaviti, ali onda mora prihvatiti i da se drugi njemu predstave; tu je taj dijalog, razgovor, temelj našeg međusobnog radovanja. Zato se ljudi vesele kad se skupe i zapjevaju, sve nas veseli kad se zajedno nađemo. Čovjek ne može biti sam do kraja i zato je najveća nesreća kad čovjeka svi prezru i kad se osjeti odbačen. Onda mi vjernici kažemo: ako te ljudi ne razumiju, odbacuju, Bog te razumije i opet nisi sam. To je piramidalni odnos, odnos čovjeka prema čovjeku, ali zajedno prema Bogu. Isus je rekao: što hoćeš da tebi netko čini, i ti čini drugome, što nećeš da tebi čine, ne čini drugima. To je sreća. piše