Starački domovi će poskupjeti, ali i biti pravednije dostupni!
Ivan Mikušević, vitalni 75-godišnjak, u Dom za starije osobe Centar u zagrebačkoj Klaićevoj ulici stigao je u rujnu prošle godine. Zahtjev za mjesto u domu predao je deset godina ranije, prije navršene 65. godine, nekoliko godina nakon što je zaradio penziju kao kemijski laborant u Chromos Katranu.
– Nisam tada htio u dom, ali sam znao da se dugo čeka, pa sam predao zahtjev da imam mjesto kad se odlučim – objašnjava.
Odlučio se negdje 2015. godine – prije je odbijao smještaj, odnosno stavljao zahtjev u mirovanje jer mu nije bio potreban. Time nije gubio svoje mjesto na podugačkoj listi čekanja. Lani u rujnu uselio se u svoj novi dom.
– Živio sam u stanu s kćerkom. Sad je stančić ostao njoj, preporodili smo se, i ja i kćerka – objašnjava nam glasno se smijući. Još se privikava na novi način života, kaže, ali oduševljen je osobljem i hranom, društvom te lokacijom doma, koja mu omogućava šetnje po centru Zagreba. Fizička aktivnost mu je, kaže, važna, voli hodanje i druženje, 42 puta je dobrovoljno dao krv.
Tko prvi, njegovo…
Svoju jednokrevetnu sobu s kupaonicom i balkonom u centru Zagreba, kompletnu njegu, stručni rad, prehranu i druge usluge Ivan Mikušević plaća 3100 kuna mjesečno. To je, kaže, 500-tinjak kuna manje od njegove mirovine, a i kćerka mu pomogne ako mu nešto zatreba.
– Zadovoljan sam – govori, pokazujući nam besprijekorno čistu sobu koju, ponosno kaže, sam održava.
Cijena od 3100 kuna za jednokrevetnu sobu s kupaonicom i balkonom, koliko ona stoji u zagrebačkom domu u Klaićevoj, jedna je od najviših u nekom od državnih ili županijskih domova u Hrvatskoj – mjesto u višekrevetnoj sobi na manje atraktivnoj lokaciji može se dobiti već za 1200 kuna. Ipak, prosječna cijena smještaja koju starije osobe plaćaju u Klaićevoj – jednom od skupljih domova u državi – pokriva tek polovicu stvarnih troškova, kaže ravnateljica Štefica Karačić.
Cijena jednakog komfora u bilo kojem privatnom domu najmanje je dvostruko skuplja.
U državnim i županijskim domovima razliku do stvarnih troškova za svakog korisnika, bez ikakvih propisanih kriterija, pokrivaju država ili županije iz decentraliziranih sredstava, odnosno novca koji im se doznačuje iz državnog proračuna. Prema podacima za 2015. godinu, prihodi domova iznosili su 337 milijuna kuna, a rashodi 558 milijuna kuna.
A hoće li pojedina osoba dobiti mjesto u državnom ili županijskom – dakle, za korisnika neusporedivo jeftinijem, od države subvencioniranom – domu, ne ovisi ni o njegovu imovinskom i dohodovnom cenzusu niti o zdravstvenom stanju. Ključni je kriterij – datum predaje zahtjeva.
U Hrvatskoj, tako, potpuno samostalna osoba s mirovinom od 6000 kuna koja je prije deset godina predala zahtjev za smještaj sigurno će ga ostvariti, i to po cijeni od, primjerice, 2500 kuna. Istovremeno, osoba s mirovinom od 2500 kuna, koja nikada nije predala zahtjev u državni ili županijski dom, a kojoj, zbog iznenadnih okolnosti ili bolesti, dom treba hitno jer zbog zdravstvenog stanja više ne može samostalno živjeti, mjesto će morati potražiti u privatnom domu, za najmanje 6000 kuna mjesečno. Punu cijenu snosit će svojom mirovinom, a ostatak će plaćati njezina djeca ili drugi srodnici.
Već više od 20 godina u Hrvatskoj tako funkcionira sustav smještaja starijih osoba u državne i županijske domove. Ako osoba čeka dovoljno dugo, sigurno je da će ostvariti mjesto u željenom domu čiju si cijenu mogu priuštiti.
Istovremeno, isti ti, najjeftiniji domovi, najčešće nude i bitno višu razinu sigurnosti i kvalitete od dobrog dijela privatnih domova: imaju više zaposlenih, osobito stručnog osoblja, drže se jasnih kriterija, propisanih standarda i sistematizacija, pod stalnim su nadzorom – kako nadležnih inspekcija, tako i sindikata, kolektivnih ugovora i drugih akata.
Nepravedan sustav
Usluga za korisnika nije samo dvostruko jeftinija, nego u mnogim slučajevima, osobito u usporedbi s jeftinijim privatnim domovima, i značajno kvalitetnija.
– Jasno je da je takav sustav, koji se godinama održava, u svojoj osnovi nepravedan jer ne postoje objektivni i opravdani kriteriji temeljem kojih osoba ostvaruje mjesto u subvencioniranom domu. Zbog toga je odlučeno da se krene u reformu financiranja domova za starije, jačanje usluga pomoći u kući starijim osobama u njihovu domu i, općenito, u mijenjanje ustaljenih obrazaca po kojima odlazak u državni ili županijski dom nije odluka temeljena na stvarnim potrebama starijih osoba koje više ne mogu živjeti u svojem domu, već navika da se, za relativno priuštivu cijenu, u starijoj dobi osigura dobar komfor, društvo, prehrana, čišćenje, njega i sve ostalo – najavljuju u Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike.
Duplo veći trošak
Reforma, ističu, neće ići preko noći, neće ići naprečac, imat će primjereni prijelazni rok i s osobitom će se pažnjom odnositi prema osobama koje već jesu, po postojećim uvjetima, u domovima i koji ozbiljnije povećanje cijena nikako ne bi mogli podmiriti. Ključni je cilj reforme, kažu, realno procijeniti vrijednost pojedine usluge u decentraliziranim domovima te prema njoj urediti i cijenu smještaja.
– Reforma bi se trebala provesti u mandatu ove Vlade. Konačni je cilj da što je moguće više osoba ostane u svojem domu uz opsežnu pomoć u kući, a da smještaj u domove onima kojima to treba bude pošteniji: da država plaća pune troškove onima koji nemaju prihoda, imovine niti djece koja su ih dužna uzdržavati, da si korisnik koji to može sam financira tržišnu cijenu smještaja u domu, ne samo iz prihoda nego i iz svoje imovine, a da država sufinancira cijenu smještaja onima koji tek djelomično mogu plaćati cijenu – kažu u Ministarstvu.
Oko dvije trećine korisnika smještaja u županijskim domovima, prema istraživanju dr. Marijane Bađun s Instituta za javne financije, koji je objavljen u Reviji za socijalnu politiku, posjeduje vlastite nekretnine. Međutim, one se iznimno rijetko prodaju za osiguravanje smještaja u domu.
Iznimka su osobe kojima treba hitan smještaj i nemaju vlastitih sredstava ni djece koja su ih dužna uzdržavati. Oni se tada smještaju temeljem rješenja centra za socijalnu skrb, u državni dom ili neki od privatnih domova s kojima država ima sklopljeni ugovor, a troškove u cijelosti snosi država. Ako takva osoba ima bilo kakvu imovinu, država na nju stavlja zabilježbu. U praksi, takvi slučajevi nisu prečesti – za tek nešto više od pet posto korisnika država u potpunosti snosi troškove smještaja. Nakon smrti osobe, nekretnina ili zemljište u vlasništvu te osobe, na kojoj je država imala zabilježbu, ostaju jedinici lokalne uprave (općini ili gradu), koje pak državi nadoknađuju nastale troškove podmirene za smještaj te osobe.
Kolike će nakon reforme biti konkretne cijene u decentraliziranim domovima, nakon što prestane generalno sufinanciranje za sve korisnike, ovisit će o analizama i novim vrednovanjima svakog pojedinog doma. No, kao orijentir mogu poslužiti podaci o prosječnim prihodima i prosječnim troškovima po pojedinom korisniku, koje je na županijskoj razini prikupila dr. Bađun.
Tako je, primjerice, prosječni prihod po korisniku u decentraliziranom domu u Vukovarsko-srijemskoj županiji 2015. godine iznosio 2323 kune, a ukupni trošak 4498 kuna. Trošak po korisniku zapravo odgovara realnoj cijeni. U Istarskoj županiji prihod po korisniku bio je 2175 kuna, a rashodi 4381 kunu, u Dubrovačko-neretvanskoj prihodi 2310, a rashodi 4336 kuna. Najmanja razlika između prihoda i rashoda po korisniku zabilježena je u gradu Zagrebu, u kojem je i smještaj za korisnika najskuplji. U gradu Zagrebu prihodi su bili 2747 kuna, a troškovi 3109 kuna po korisniku. Na razini Hrvatske, prihodi po korisniku iznosili su 2438 kuna, a troškovi su bili 1180 kuna viši.
Okvirno, može se pretpostaviti da će visina stvarnih troškova dobrim dijelom odgovarati novoj cijeni smještaja u domu. Ovo su samo srednji, statistički podaci za državu i županije, a nove cijene će se precizno, s obzirom na razinu usluge, izračunavati za svaki pojedini dom.
Prvi koraci reforme, koji se odnose na podzakonsku podlogu, već su napravljeni. Pred donošenjem je Strategija socijalne skrbi za starije osobe u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2017. do 2020. godine, u kojoj se izrijekom navodi reforma cijena domova, a u javnoj raspravi je i Pravilnik o standardima za pružanje socijalnih usluga, koji donosi prve konkretne novosti.
Skupi privatnici
– Umjesto samo minimalnih uvjeta, koje smo do sada propisivali, sada utvrđujemo tri razine usklađenosti, odnosno razine standarda, i to s obzirom na prostor, opremljenost te stručnost i brojnost osoblja. O razini usklađenosti ovisit će i utvrđena cijena usluge – kažu u Ministarstvu.
Cijene decentraliziranih domova su, kažu, doista niske, ali smatraju da su i cijene u mnogim privatnim domovima precijenjene.
– Vjerujemo da će se nakon ove reforme i objektivnog vrednovanja ustanova stvoriti realnije cijene i u decentraliziranim ustanovama i ustanovama drugih osnivača – kažu.
Ponuda i potražnja
Kad bi mjesta u državnim i županijskim domovima bilo dovoljno i kad bi oni bili dostupni svima, razloga za pokretanje bilo kakvih reformi vjerojatno ne bi ni bilo: nema ničega spornoga da se svakoj osobi u starijoj dobi, pa i dok može bez većih problema samostalno funkcionirati, pruži mogućnost da se, ako to želi, preseli u svojevrsni “hotel s dodatnom uslugom” koji si može priuštiti i s prosječnom mirovinom. Međutim, mjesta nema dovoljno, a liste čekanja pokazuju da je to mogućnost tek za rijetke: prema statističkim podacima Ministarstva demografije, na kraju 2015. godine, svi kapaciteti u županijskim domovima (koji čine većinu subvencioniranih domova: Hrvatska ima 45 decentraliziranih i 3 državna doma) bili su popunjeni te je u tim domovima bilo smješteno 10.737 osoba. Istovremeno, na listi čekanja za dom bilo je 72.823 zahtjeva, od kojih je njih 25.992 bilo odmah zainteresirano za ulazak u dom! Vjerojatno zbog starenja stanovništva te svijesti da decentralizirani domovi nude bitno viši standard od onog koji si svojim penzijama mogu ostvariti starije osobe u svojem domu, broj zahtjeva iz godine u godinu raste: 2004. godine na listi čekanja bilo je 18.000 osoba, da bi se taj broj u deset godina učetverostručio.
Budući da ista osoba može predati zahtjev u više domova, vjerojatno je broj stvarnih osoba manji od broja zahtjeva. No, da je potražnja neusporedivo veća od ponude pokazuje i primjer doma u zagrebačkoj Klaićevoj ulici. U tom domu, kaže ravnateljica Karačić, stanuje 355 korisnika, trenutno imaju 3000 zahtjeva za smještaj, od kojih je 800 aktivnih zahtjeva – zahtjeva osoba koje smještaj žele odmah.
U privatnim, neusporedivo skupljim domovima, situacija je bitno drugačija: od ukupno 6441 mjesta u privatnim domovima krajem 2015., njih 1029 bilo je nepopunjeno. Kako za određene domove postoji veći interes, bilo je i osoba na listama čekanja, no bitno manje nego za decentralizirane domove. Krajem 2015. zabilježeno je 776 zahtjeva na listi čekanja za privatne domove, od čega su 164 osobe bile odmah zainteresirane za prijem.
– U predstojećoj reformi uštede nisu glavni razlog, motiv je pravednija dostupnost i postojanje izbora. Jednako kako je među urbanijim stanovništvom češće prisutna želja da u nekoj dobi dođu dom, tako starijim osobama iz ruralnih područja ta opcija teško pada, a nemaju na raspolaganju druge opcije, poput pomoći u kući. Ovdje ušteda vjerojatno neće ni biti jer će se novac kojim se sada pokriva razlika između stvarnih troškova i cijene koju plaća korisnik u državnim i županijskim domovima usmjeravati u druge usluge, poput pomoći u kući, usluge čišćenja, dostave obroka, organiziranja društvenih aktivnosti, otvaranje dnevnih boravaka. A s obzirom na ubrzano starenje hrvatskog stanovništva, potrebe su iz godine u godinu sve veće i krajnje je vrijeme da se pristupi njegovu rješavanju – objašnjavaju u Ministarstvu.
Novac koji država ulaže u skrb za starije osobe, prema istraživanju dr. Bađun, nije velik – samo Slovačka i Cipar ima manji udio rashoda u BDP-u od Hrvatske: Hrvatska za dugotrajnu skrb izdvaja 0,4 posto BDP-a.
U svojem prvom, nastupnom intervjuu, ministrica Nada Murganić, koja je prije stupanja na dužnost 20-ak godina bila ravnateljica karlovačkog Doma za starije i nemoćne osobe Sveti Antun, najavila je provođenje reforme tijekom svojeg mandata. Istaknula je da je usklađivanje cijena domova s troškovima života obveza, no da ona mora ići jako polako i jako promišljeno te da se povećanja cijena ne smiju odnositi na one koji već jesu u domu i koji su cijeli svoj život organizirali temeljem sadašnje, postojeće cijene. Ključ sustava skrbi za starije mora biti, rekla je, prevencija odlaska u instituciju i jačanje drugih usluga unutar zajednica, a ustanove se u moraju fokusirati na nepokretne i rastući broj osoba s Alzheimerom i demencijom.
Kata 22 godine u domu
– Njihov je broj sve veći, populacija stari, a mjesta za nefunkcionalne osobe u domovima je manje nego za one funkcionalne. U državnim i decentraliziranim domovima dvije trećine osoba su funkcionalne, što je naš kuriozitet. U državama u okruženju, pa i u privatnim domovima u Hrvatskoj, omjer je upravo suprotan. U privatne domove se ide kad drugog rješenja nema – kažu u Ministarstvu.
Također, u decentraliziranim domovima ostaje se neusporedivo dulje nego u privatnim: prema analizi dr. Bađun, gotovo polovica onih kojima je 2013. godine prestao smještaj u decentraliziranom domu, u domu je živjelo dulje od tri godine. U privatnim je domovima takvih bilo 14 posto. Prosjek boravka u domu u državama OECD-a iznosi oko dvije godine.
– U domu sam već 22 godine – govori nam Kata Lipičanin (91), namještajući šeširić kako bi se zaštitila od sunca.
– Idem na plac, po voće – objašnjava.
Prije nekog vremena je slomila kuk i, kaže, mislila je da je to to. – Lopatić je došao po mene.
Ali još će me malo pričekati – priča, smijući se. Odlično se oporavila, hoda, ali na plac ipak ide s hodalicom, teško joj je inače nositi stvari. piše
