Kad netko danas, dok većina europskih zemalja govori o produljenju dobne granice za mirovinu i iznad 65 godina, ponudi rješenje po kojemu bi svi oni koji su odradili 40 godina staža imali pravo na punu mirovinu, kao što je to kazao Davorko Vidović, onda je to na granici demagogije.
Ako je suditi po brojnim programima i idejama koje se ovih dana vrte po medijima o tome kako povećati standard umirovljenika i mirovine, oko 1,2 milijun umirovljenika bit će i na ovim izborima jedna od glavnih meta političkih stranaka. Pritom svi očito računaju na to da ih je i najlakše prevariti, odnosno da će se obećanja dana na tankim nogama lako pretvoriti u dugotrajne pregovore i analize o tome što je moguće ostvariti i koji su modeli najpovoljniji.
S tim umirovljenici već imaju iskustva – i SDP-ova vlada 2000. i Sanaderova 2004. i 2007. provedbu obećanja odgađala je osnivanjem brojnih povjerenstava koja su »radila na izradi rješenja«, a to će i ubuduće biti slučaj. Jer, kad netko danas, u vrijeme kada većina europskih zemalja zbog loših demografskih trendova i gospodarskih problema govori o produljenju dobne granice za mirovinu i iznad 65 godina, ili uvodi poticaje za rad dulji od te dobi uz povećanje penala za ranije umirovljenje, u strategiji za razvoj mirovinskog sustava ponudi rješenje po kojemu bi svi oni koji su odradili 40 godina staža imali pravo na punu mirovinu, kao što je to ovih dana učinio čelnik SDP-ova Savjeta za socijalnu politiku Davorko Vidović, onda je to na granici demagogije.
Po toj bi logici oni koji počnu raditi rano, recimo s 15 ili 18, u punu mirovinu mogli već s 55 ili 58 godina, što su pravila koja nisu vrijedila niti u vrijeme kada smo imali znatno povoljniji omjer između broja umirovljenika i osiguranika nego danas.
Mogli bismo pobrojati još poneku nepoznanicu iz tog programa, ili ono što na prvi pogled izgleda logično, ali bi se nakon analize moglo pokazati problematičnim. Među ostalim, na primjer, izmjena formule za usklađivanje mirovina tako da se stopa rasta troškova života i plaća ne uračunava više ravnomjerno, nego tako da veći udio bude na plaćama (pa bi se formula temeljila na 60 posto rasta plaća i 40 posto rasta troškova života). U teoriji to dobro zvuči, no uzmemo li u obzir da su plaće posljednjih godinu i pol padale, u praksi umirovljenicima ne bi donijelo nikakvo značajno povećanje…
No treba upozoriti da su i priče o kojima umirovljenici ovih dana raspravljaju s Vladom u okviru Nacionalnog vijeća za starije osobe i umirovljenike, poprilično nedorečene. Tako, na primjer, na prvi pogled nije jasno kako si umirovljenička opcija može dopustiti zahtjev za uključivanje sadašnjeg dodatka uz mirovinu u mirovinsku osnovicu, kad bi to za dio umirovljenika moglo značiti manje prihode. Riječ je o dodatku koji ostvaruju svi umirovljenici umirovljeni nakon siječnja 1999. godine, radi izjednačavanja u visini mirovina s onima koji su je ostvarili prije mirovinske reforme.
Dodatak bi na taj način ušao u ukupne prihode i dio umirovljenika bi tako ušao u viši porezni razred, čime bi platili veći porez, pa ukupno dobili manje. No, zahtjevi su jasniji kad se uzme u obzir da su sve češće ideje kako pravo na dodatak treba preispitati te vezati uz prihodovni i dohodovni cenzus, što su u razgovoru s hrvatskom vladom spomenuli i stručnjaci Svjetske banke.
Upravo stoga ne čudi činjenica da je Vlada tu odluku, kao i ostale odluke po zahtjevima umirovljenika u Nacionalnom vijeću za starije osobe i umirovljenike, odgodila za mjesec dana, do kada bi novoosnovano povjerenstvo (osnovano samo radi njihove dublje analize), trebalo pripremiti računicu koja će potkrijepiti ono što je već unaprijed jasno: novca za povećanje mirovina ili neka dodatna prava jednostavno nema.
Svako obećanje koje ne uvažava tu činjenicu umirovljenike bi trebalo navesti na oprez, a ne na glasovanje, ocijenio je ovih dana za
Trenutačno, podsjetio je naš sugovornik, na evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje imamo 1,484.949 osiguranika i 1,207.192 korisnika mirovine. Prosječna mirovina isplaćena u travnju iznosila je oko 2159 kuna, što iznosi tek 39,4 posto plaće za ožujak. Iako se često ističe da imamo 14 povlaštenih kategorija umirovljenika koje opterećuju mirovinsku blagajnu (među njima se najčešće ističe oko 530 saborskih zastupnika čija prosječna mirovina danas iznosi oko 8400 kuna, a u početku iznosi najmanje 65 posto zadnje plaće isplaćene zastupniku u Saboru), te se mirovine financiraju iz državnog proračuna i one nisu problem mirovinske blagajne. Nju puno više tereti činjenica da je vrlo visok udio mirovina u radničkom sustavu koje, zapravo, nisu zarađene, odnosno u prosjeku su više nego što bi umirovljenici ostvarili samo na temelju uplaćenih doprinosa, zbog relativno visoke granice za pravo na minimalnu mirovinu.
Ta je granica početkom 2008. bila dosegla 97 posto prosječne plaće – što znači da su pravo na minimalnu mirovinu ostvarivali svi osiguranici čija je plaća bila manja od toga iznosa – da bi se danas, nakon uvođenja dodatka na mirovinu »spustila« na približno 75 posto (jer dodatak namiruje razliku). I u budućnosti bi to mogao biti vrlo značajan problem, uzmemo li u obzir da statistika Državnog zavoda za statistiku pokazuje da oko 60 posto zaposlenih prima plaću ispod državnog prosjeka, ili oko tog iznosa, ali i činjenicu da je sve više onih koji imaju prekide u radnom odnosu, ili rade preko atipičnih ugovora koji ne jamče i mirovinski staž. Ili značajan broj obrtnika i slobodnih zanimanja koji doprinose plaćaju na minimalnu, a ne stvarnu osnovicu, unaprijed računajući na minimalnu mirovinu. Kao i neke otvorene probleme zbog nedorečenih i brojnih izmjena mirovinskih zakona kojima su se »uklanjale« razlike ili »usklađivali« stari i novi umirovljenici, a zapravo su stvorene nove razlike i novi problemi.
Nakon izbora, vlast će se morati suočiti s činjenicom da danas za isplatu mirovina mjesečno treba osigurati oko 2,919 milijardi kuna, odnosno oko 35 milijardi godišnje. Pritom se radničke mirovine namiruju iz doprinosa, dok oko 16 milijardi kuna – za isplatu povlaštenih mirovina i raznih dodataka koje su umirovljenici u međuvremenu ostvarili – treba namiriti iz proračuna. Projekcije, pak, pokazuju da će iznos potreban za mirovine i u idućim godinama rasti, jer gospodarska kriza »proizvodi« sve veći broj prijevremenih umirovljenika, a ovih godina se očekuje i navala na mirovinsku blagajnu nešto brojnije
Jedan od primjera za to kako je teško doći do rješenja jest i približno 1200 umirovljenica koje su štedjele u drugom stupu i zbog toga nemaju pravo na dodatak, a danas im je mirovina manja nego što bi bila da nikada nisu ušle u drugi stup. Koliko su problemi u mirovinskom sustavu značajni najbolje vjerojatno ukazuje činjenica da se problem tih 1200 umirovljenika pokušava riješiti već dvije i pol godine, ali rješenja nema jer nema dodatnog novca. Upravo stoga svi oni koji pretendiraju na vlast i računaju na birače na idućim parlamentarnim izborima, građanima bi, kad je riječ o mirovinskom programu, trebali ponuditi puno više od pukog programa koji ‘pokriva’ današnje umirovljenika. A to dosad nismo čuli. piše
