Damir Rogulja, predsjednik udruge “Pčelinjak” koja je pokrenula inicijativu za omogućavanje urbanog pčelarstva u Zagrebu: Čitav niz javnih institucija u Europi ima pčelinjake, a Zagreb ne može biti zeleni grad bez pčela i bez oprašivača. Pčele umivaju grad, i srećom ne znaju čitati zakone i pravilnike koji im zabranjuju boravak u njemu, pa ih je svake godine sve više. Tu su izložene manjem riziku nego u prirodi, gdje ih slabe pesticidi.
U Kopanhagenu, na vrhu zgrade jedne od agencija Europske unije, Europske agencije za okoliš, žive pčele. Ljeti ih bude oko 120 tisuća. Kada ih je posjetio Janez Potočnik, povjerenik Europske komisije za okoliš, naglasio je da pčele u gradu mogu igrati ključnu ulogu u osvješćivanju građana za očuvanje bioraznolikosti. Pčele u gradu tako nisu nova niti neobična ideja. Pčele žive na krovovima New Yorka, uzgajaju ih u Berlinu, nalaze se na zgradi pariške Opere i nekih europskih institucija u Bruxellesu. Dok svijet prepoznaje važnost pčela i traži načine za njihov suživot u gradu, u Zagrebu je pčela, sudeći po zakonima i pravilnicama – zabranjena. Analiza propisa koju je provela Udruga pčelara neposrednih proizvođača “Pčelinjak” pokazala je kako, prema pravilnicima Grada Zagreba, “ispada da je pčela domaća životinja koja je istovremeno napuštena i izgubljena, a koju se ne smije držati u gradu iako ona u njemu živi”. 
Kako članovi udruge “Pčelinjak” već šest godina djeluju i kroz Pčelarsko dežurstvo Grada Zagreba, to ih je potaknulo da pokrenu inicijativu s ciljem da se ovi apsurdni pravilnici promijene i da se omogući urbano pčelarenje. Pčelarsko dežurstvo je inače volonterska služba koja djeluje kroz sustav 112, pomažući građanima kada im ose, pčele i stršljeni počnu predstavljati problem.
“Tijekom naših intervencija pčele smo eksportirali izvan grada. Onda smo shvatili da samom gradu ne činimo dobro kada ih izbacujemo iz njega. Željeli smo ih ostaviti u gradu, ali to ne možemo zbog svih zakona koji to priječe. Osim državnih zakona postoje i lokalni pravilnici koji reguliraju držanje domaćih životinja na području Grada Zagreba. Tako je, prema uredbi gradonačelnika iz 2000. godine, kojom je točno po ulicama određeno gdje se ne smiju držati domaće životinje, pčela u gradu sasvim nepoželjna. Srećom, pčele nisu pismene pa ne znaju gdje ne smiju biti”, objašnjava Damir Rogulja, predsjednik udruge “Pčelinjak“, s kojim smo za H-Alter razgovarali o tome zašto su pčele u gradu neophodne.
Gradskom uredu za poljoprivredu dostavili ste u ponedjeljak prijedlog za promjenu pravilnika. Kako smatrate da treba regulirati bivanje pčela u gradu?
Zakoni na nivou RH definiraju pčelu kao domaću životinju. Pčela je međutim u trostrukoj ulozi. Ona jest na neki način domaća životinja iako ju čovjek nije nikad pripitomio. Prije bi se moglo reći da je ona pripitomila čovjeka jer se čovjek mora na nju prilagoditi. Nema nikakvog nametanja volje pčelama, nju se ne može ukalupiti. Domaća je životinja u smislu da se drži radi ostvarivanja nekih proizvoda. Drugo, ona je divlja životinja jer živi potpuno slobodno. A treći element jest taj da je ona i štetočina u onom trenutku kada napadne čovjeka i čovjek umre. U svijetu više ljudi Pčele umivaju grad. Umivaju gradsko zelenilo. (Košnice na krovu zgrade Europske agencije za okoliš)
One skupljaju sve biljne izlučevine, i nektar cvijeća i vegetacijsku tekućinu i mednu rosu umre od uboda pčela nego od ugriza zmije i to je podatak o kojem uvijek treba voditi računa. Predstoje nam razgovori s Ministarstvom poljoprivrede da se pčela malo drugačije definira u Zakonu o veterinarstvu, o stočarstvu i nekim drugim gdje se njena trostruka uloga mora naznačiti. Nijedna druga životinja koja živi s čovjekom ili uz čovjeka nema ta svojstva da je istovremeno jednakim intenzitetom i korisna i divlja i štetna. Nadamo se će taj dio uvažiti i Gradska skupština. Iz Gradskog ureda za poljoprivredu nas podržavaju. Na temelju našeg prijedloga oni će definirati konačni prijedlog koji će uputiti prema gradonačelniku i prema skupštini. Na nama je da lobiramo. Jako nam je stalo da po ugledu na mnoge svjetske gradove pod određenim uvjetima omogućimo boravak pčela u gradu. Omogućavanje i određivanje uvjeta urbanog gospodarenja pčelama omogućio bi nam da imamo pčelinjak i u Botaničkom vrtu, na Tuškancu, pa i na krovu Gradskog poglavarstva ili Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski.
Zašto pčele uopće izaberu živjeti u gradu? S obzirom na njihovu osjetljivost na pesticide i na nedostatnu regulativu u Hrvatskoj, osobito kada je riječ o neonikotinoidima, je li kroz urbano pčelarenje moguće ublažiti pad broja pčela o kojem se često govori?
Klimatske promjene su i nama donijele određene situacije na koje nismo bili pripremljeni. U gradovima diljem svijeta, pa tako i u Zagrebu, sve je više pčela, osa i stršljena, a naravno i drugih kukaca koji u gradovima nalaze kvalitetnije okruženje nego što je u prirodi. To se posebice pokazalo zadnjih deset do petnaest godina Pčelarstvo je generalno vid samozapošljavanja. Ulaskom u Europsku uniju ulazimo na tržište koje ima veliku potražnju. Ako dobijete markicu Proizvedeno u EU, u prednosti ste u odnosu na med proizveden izvan Europe otkada se, pogotovo u zapadnoj hemisferi, masovno upotrebljavaju pesticidi iz grupe neonikotinoida. Prije svega to su oni pesticidi koji se koriste za pripremu sjemena za sjetvu. Biljka koja nikne iz takvog sjemena je cijela otrovna. Ispušta dio otrova u zemlju koji tamo ostaje najmanje tri godine i stvara potpuno nepredvidljive metabolite u odnosu s herbicidama koju traju daljnjih pet godina. To je enormno zagađenje na koje su oprašivači posebno osjetljivi pa nestaju. U istočnom dijelu Zagreba oko Rugvice i Dugog sela danas ne možete vidjeti leptira ili pčelu. Napravljen je totalni ekocid, katastrofa koja se može popraviti ali kroz duže razdoblje i naravno ako se prestanu koristiti pesticidi. Tamo se, naime, nalaze pokusna polja hibridnog kukuruza. Bioraznolikost je definitivno ugrožena.
Prema podacima Saveza pčelara Francuske, pčele u, primjerice, Parizu po jednoj košnici proizvedu između 50 i 60 kilograma meda po žetvi, dok je na selu taj broj svega 10 do 20 kilograma. Također, smrtnost pčela u Parizu je tri do pet posto, dok je na poljima alarmantnih 30 do 40 posto. Mnoge će iznenaditi ovakvi podaci.
Pčela je u Zagrebu, bez ikakvog liječenja i bez njege, svake godine sve više. To su izvrsne pčele, vitalne, mirne i vrlo medonosne. U gradu su izložene mnogo manje rizika nego u prirodi, gdje ih prvenstveno slabe pesticidi. U gradu su one dakle vitalnije, a automatski su i produktivnije.
Uzgoj pčela u gradu nije novost u mnogim zemljama. Tako i neke službene institucije podržavaju urbano pčelarenje. Agencija Europske unije, Europska agencija za okoliš, ima na krovu svog sjedišta u Kopenhagenu košnice. Dvije košnice su u siječnju postavljene na krov zgrade Europskog gospodarskog i socijalnog vijeća u Bruxellesu. Pčele zuje i na katedrali, zgradi Parlamenta i Sveučilišta Humboldt u Berlinu, u Londonu na palači Buckingham i na galeriji Tate Modern.
Nije to ništa neubičajeno. Čitav niz javnih institucija u Europi ima pčelinjake. Jedan naš član obišao je više takvih pčelinjaka u Parizu i to je nešto fantastično. Ti objekti imaju svoj brandirani med. Zamislite med iz srca Pariza s pariške Opere, to je fenomenalno. Još jedan važan razlog zašto se zalažemo za ostavljanje pčela jest taj što Grad Zagreb želi biti zeleni grad, a zeleni grad ne može biti bez pčela i bez oprašivača. Pčele umivaju grad. Umivaju gradsko zelenilo. One skupljaju sve biljne izlučevine, i nektar cvijeća i vegetacijsku tekućinu i mednu rosu. To je jako važno jer su te izlučevine podloga za razvoj biljnih bolesti. Pčele su najbolja preventiva zaštite bilja. Kada ih ima dovoljno, biljke su zdravije i potentnije. Drugi razlog je edukativna funkcija. Željeli bismo na nekoliko punktova formirati pčelinjak. Jedan bi bio središnji, tamo bismo onda obavljali edukaciju građana, ali i potencijalnih pčelara. Trenutno u Zagrebu postoji jedan veliki pčelinjak na Agronomskom fakultetu. Bio je jedan i na Veterinarskom fakultetu, ali je nakon smrti profesora Đure Sulimanovića malo zapušten. Bilo bi izvrsno kada bi primjerice Prehrambeno-biotehnološki fakultet na svom krovu imao četiri ili pet košnica.
Kako ste zamislili urbano pčelarenje u praksi? Bi li ono bilo moguće i građanima koji nisu profesionalni pčelari?
Svatko tko je zainteresiran mogao bi imati košnicu. Korak dalje bi bio ako bismo ljude mogli kroz rad educirati. I sada u suradnji s tri pčelarske udruge na Agronomskom fakultetu jednom godišnje organiziramo školu pčelarstva koja se sastoji od vrlo stručnih predavanja i praktične obuke. Međutim, ljude nije potrebno profesionalno osposobiti već do razine naprednog hobista kako bi sami mogli voditi dvije do tri košnice na svom tavanu ili terasi. Takve košnice bi u svakom slučaju trebale biti registrirane, a onda bismo mi vodili kontrolu i pružali pomoć jer, ako se netko odluči za tako nešto, da ne bude na štetu njihovih susjeda. Nisam naglasio, ali u gradu bi isto tako trebalo ograničiti broj košnica po kvadratnom metru.
Košnice na krovu Europske agencije za okoliš koju smo već spomenuli u Kopenhagenu održava socijalna zadruga koja zapošljava teže zapošljive osobe kao što su azilanti, a med koji proizvode pakiraju u maloj tvornici. Bi li urbano pčelarstvo i u Zagrebu moglo biti prilika za zapošljavanje?
Pčelarstvo je generalno vid samozapošljavanja. U Europi nema dovoljno vlastite proizvodnje. Ulaskom u Europsku uniju ulazimo na tržište koje ima veliku potražnju. Ako dobijete markicu Proizvedeno u EU, u prednosti ste u odnosu na med proizveden izvan Europe. Tu su otvorene mogućnosti za rad. Druga priča je kako pčelarstvo može biti i turistički važno. U siječnju dovodimo u Zagreb predstavnike iz najpčelarskije zemlje u Europi, Slovenije. Oni su pokrenuli takozvani pčelarski turizam. Pokušavamo u podsljemenskoj zoni, u objektu bivše JNA u okviru Parka prirode Medvednice, napraviti pčelarsku kuću koja bi bila izložbeni prostor i poučna staza. To je još u povojima, ali nadam se da ćemo jednom imati takav prostor gdje ćemo moći primati vrtiće i škole i organizirati predavanja i radionice za građane. piše
