Ljudi doista umiru kad im je dosta života
Psihogena smrt je stvarna. Nije samoubojstvo, nije povezana s depresijom, ali čin odustajanja od života i umiranja u roku od par dana je vrlo stvarno stanje.
Koliko god zvučalo neznanstveno, sindrom odustajanja je stvarna činjenica koja se koristi za opisivanje medicinski dokumentiranog, ali slabo razumljivog fenomena, u kojem pojedinac koji je izgubio volju za životom zapravo umire, bez ikakvog očiglednog fiziološkog uzroka.
Stanje je prvo opisano kod Amerikanaca i vojnika Južne Koreje koji su tijekom Korejskog rata poginuli u zarobljeništvu u logorima ratnih zarobljenika , a kasnije je primijenjeno na ratne snage u Vijetnamu i žrtve u nacističkim koncentracijskim logorima temeljenih na sjećanjima preživjelih.
U koncentracijskim logorima ljudi koji su došli do toga da odustanu brzo su prepoznati od svojih supatnika, znajući da im je kraj blizu jer bi izvadili cigaretu koju bi imali skrivenu i zapalili je. Cigarete su bile vrlo vrijedne i bilo ih je iznimno malo.
Dr Leach je rekao: ‘Kad je zatvorenik izvadio cigaretu i zapalio je, njihovi logornici znali su da je potpuno odustao i izgubio svaku nadu te će umrijeti.
Uobičajena poveznica u slučajevima sindroma odustajanja je to što on počinje psihološki traumatičnom situacijom koja djeluje neizbježno. Patnik reagira na ta naizgled beznadna stanja sve ekstremnijom apatijom; povlačeći se iz života oko sebe do te mjere da na kraju umire.
Međutim, dosadašnja zapažanja pokazuju da smrt zbog odustajanja nije neizbježna. Ljudi su se oporavili od stanja identičnih onima koja su prethodila smrti kod drugih nakon što ih je netko ili nešto uvjerio da se još jednom uključe u stvarnost, piše IFL Science.
Nakon ispitivanja mnogih povijesnih i modernih zapisa, znanstveni suradnik Sveučilišta u Portsmouthu, dr. John Leach, zaključio je da sindrom odustajanja može biti češći nego se to prethodno mislilo – očigledni slučajevi zabilježeni su još u 1600-ima.
Pet faza odustajanja
Nadajući se poboljšanju razumijevanja ovog zbunjujućeg stanja, a samim tim i sposobnosti da ga zaobiđemo, Leach namjerava biti prvi u povijesti koji će dati popis njegovih kliničkih pokazatelja. Njegov rad, koji je sada objavljen u časopisu Medical Hypotheses, definira obrazac koji slijedi od pet faza i – kao što naziv sugerira, pretpostavlja hipotezu o moždanoj aktivnosti koja se temelji na njemu.
– Psihogena smrt je stvarna. Nije samoubojstvo, nije povezana s depresijom, ali čin odustajanja od života i umiranja obično u roku od nekoliko dana je vrlo stvarno stanje često povezano s teškom traumom – kaže Leach.
Objašnjava da ljudi pogođeni sindromom odustajanja smrt smatraju najboljim mogućim mehanizmom za suočavanje s nepodnošljivim stresom njihove situacije.
Prva faza, socijalno povlačenje, česta je kod osoba koje su pretrpjele značajne traume, no u sindromu odustajanja prerasta u apatiju. Leach se osvrnuo na priče preživjelih kako bi opisao ovu vrstu apatije kao demoralizirajuću melankoliju različitu od ljutnje, tuge ili frustracije koju pojedinac osjeća “zarobljen u inerciji”. U tom trenutku prestaje voditi računa o higijeni.
Treća faza nazvana je abulia, a predstavlja pojačavanje apatije te čovjek nema nikakvu inicijativu za obavljanje svakodnevnih zadataka; često prestaju govoriti i jesti.
– Zanimljivo je da je Abulia prazan um ili svijest lišena sadržaja. Ljudi u ovoj fazi koji su se oporavili opisuju ga kao prazan mozak – objašnjava Leach.
Četvrti stadij, psihička akinezija, karakterizira gubitak reakcije na fizičke podražaje, čak i intenzivnu bol. Konačno, ako se ne dogodi nikakva intervencija, oboljeli od bolesti odustaju od pete faze: smrti.
Leach vjeruje da bi promjene u nekoliko povezanih regija mozga, koje zajednički nazivamo prednjim cingulatskim krugom (ACC), mogle biti odgovorne za patologiju odustajanja. ACC je uključen u motivaciju i pokretanje ciljanog ponašanja, a poremećaj dopaminske signalizacije u tim regijama uzrokuje slično apatično ponašanje. Piše
