Posao od kojeg se dobro živi, mjesto se plaća i do 150.000 kuna. Hrvatska je izuzetno tradicionalna kada se radi o pogrebima. Strah od smrti često nadilazi strah od cijene pogreba pa četvrt milijuna građana unaprijed otplaćuje svoj budući sprovod da troškovima ne bi opteretili druge.
Iako se često kaže da je smrt sastavni dio života te da joj nitko ne može pobjeći, malo se tko pomirio sa svojom i smrtnošću dragih osoba. Još uvijek jaka kultura pogreba u Hrvatskoj građanima pomaže da se oproste s onima koji su otišli, da završe priču ili da barem pokušaju nadoknaditi ono što su za života propustili, piše Deutsche Welle.
Nerijetko se čuje kako umrijeti u Hrvatskoj nije jeftino te da cijena grobnog mjesta ponekad nadmašuje cijenu stana. Je li uistinu tako pokušali smo doznati na središnjem zagrebačkom park-groblju Mirogoj, biseru arhitekture, povijesti i umjetnosti na kojem posljednje počivalište pronalaze svi slojevi društva; od siromaha i običnih građana, preko zloglasnih članova kriminalnog podzemlja, do prvog hrvatskog predsjednika.
Doduše, svatko u svojoj „četvrti“ jer malo si tko može priuštiti grobno mjestu u samim arkadama koje je između 1879. i 1917. godine podigao njemački graditelj Herman Bolle.
Mirogoj je ipak mjesto na kojem od samog početka mir jedni do drugih pronalaze Hrvati, Srbi i Židovi; ma koliko ih stoljeće iza nas dijelilo. U smrti su ipak jednaki pa se u elitnom dijelu groblja smjenjuju nadgrobne ploče pisane latinicom, ćirilicom i hebrejskim pismom ispod kojih leže liječnici, književnici, carski i kraljevski namjesnici, bankari i cijenjeni obrtnici.
Teško je doći u društvo velikana
Grad se brine ukupno za 28 groblja, govori nam voditelj Službe prodaje i nabave Gradskih groblja Zagreb Davor Ožvald. Osim brige o grobljima, ova gradska tvrtka pruža i potpunu uslugu organiziranja pogreba i nabavke opreme. Dok stojimo iznad grobnice novinarke i spisateljice Marije Jurić Zagorke, objašnjava da je riječ o velikom pogonu u kojem radi tristotinjak ljudi. Dnevno, kaže, obavljaju tridesetak ukopa. U prošloj ih je godini bilo više od 7600, što je gotovo jedan posto stanovnika grada.
Kaže, do grobnice u arkadama i u starom dijelu groblja u kojem su pokopani brojni povijesni velikani je jako teško doći, no druga su groblja i lokacije cjenovno povoljne. Ne čudi stoga podatak da se mirogojske grobnice spominju u kontekstu imovine bivšeg premijera Sanadera kojemu se trenutno sudi za korupciju. Uz to, prošle je godine osvanuo oglas za grobnicu koja se je prodavala za 135 000 eura što su mnogi protumačili kako je u Hrvatskoj najskuplje umrijeti. S tim se Davor Ožvald ne slaže, jer Gradska groblja osiguravaju grobna mjesta za sve. Njihova cijena varira ovisno o groblju i poziciji pa se tako najjeftinije zemno mjesto može pronaći za 2500 kuna. No na elitnom počivalištu koje smo posjetili, priznaje, cijene grobnica prelaze i 150 000 kuna.
Posao od kojeg se dobro živi
Ipak, mnogi se za života pobrinu za svoj pogreb; bilo da se boje da nasljednici neće ispoštovati njihovu želju, bilo da im ne žele stvoriti trošak. O tome svjedoči čak 250 tisuća članova Udruge Posmrtna pripomoć. Da je smrt posao koji nikada neće propasti govori podatak da ova organizacija radi bez prestanka pune 82 godine od dana kada su je po uzoru na Bečko pogrebno društvo osnovali Nadbiskupski stol i zagrebački obrtnici. Članarina danas u udruzi iznosi od 35 do 45 kuna mjesečno. Članovi imaju pravo na standardizirani pogreb uz, ako to njihovi nasljednici požele, nadoplatu za dodatnu opremu i usluge.
“Članarina se plaća najviše 20 godina. Ako smrt nastupi 2 godine od početka uplate, Udruga će snositi polovinu troška, nakon tri godine 75%, a nakon samo četiri godine priznaje troškove cijeloga pogreba. Među članovima se tako pokazuje solidarnost. Ne možete nikada planirati smrtni slučaj, ali ako se dogodi nakon četiri godine, on ima isto pravo kao i onaj tko je uplaćivao dva desetljeća”, objašnjava nam princip poslovanja Ivan Periša, šef marketinga Udruge koja organizira pogrebe i za one koji nisu bili njihovi članovi.
Dvije plaće za pogreb
“Ekonomska cijena varira ovisno o gradu i cijeni groba. Za naše nečlanove ta je cijena oko 10 tisuća kuna. Nažalost, to tog trenutka ljudi moraju imati”, kaže Periša. Kako je riječ o prosječne dvije plaće isplaćene u listopadu prošle godine, lako je zaključiti da u Hrvatskoj ipak nije jeftino umrijeti.
Za one rijetke koji nemaju nikoga tko bi se pobrinuo za njihove ostatke skrbi sustav. „Nema nezbrinutih. Gradska groblja ih pohranjuju u mirogojski Gaj urni u zajedničku kosturnicu, oni su obilježeni imenom i prezimenom. Ako su bili napušteni od obitelji, nisu od Grada“, priča nam Davor Ožvald.
Oba naša sugovornika potvrđuju da građani drže do tradicije pa se skoro uvijek unaprijed zna cijeli ritual i postupak oko zbrinjavanja pokojnika. Najčešće je riječ o uređenju tijela, odabiru lijesa, vjerskim službama, samom ukopu i karminama.
“Baštinimo puno toga dobroga od zapadnoeuropske civilizacija. Tako se i obredna tradicija pomalo mijenjala; od vremena kada se do ukopa pokojnike čuvalo po kućama do današnjih dana kada to radimo u dostojanstveno uređenim mrtvačnicama na grobljima na kojima se pokojnici ukapaju”, kaže Ožvald i napominje da se za razliku od nekad pokojnici do groba dopremaju električnim vozilima. Promjena običaja se vidi i u sve češćim kremiranjima koja su prošle godine činila čak 49 posto svih ukopa na zagrebačkim grobljima.
Sunčana livada za one koji ne žele grob
Hrvatski zakoni nalažu da se pokojnici pokapaju unutar groblja. No ipak iznimke postoje, a za njih su potrebna odobrenja od Grada i Sanitarne inspekcije. Pojedinci pak žele prosipati svoj pepeo, primjerice u rijeke, more ili šume što im se omogućuje. Na Mirogoju postoji i Sunčana poljana, mjesto na kojem se, prema posljednjoj želji, može prosipati pepeo pokojnika. Takvih slučajeva ima čak 30 do 40 godišnje. Iako bi mnogi pomislili da je Sunčana poljana mjesto počinka siromašnih građana, riječ je o ljudima različitog profila i različitih svjetonazora. „Ljudi koji su slobodni, nisu sputani, pa i na taj simboličan način žele to posvjedočiti.“ Ponekad se čak i dogodi veseli ukop kao onaj u slučaju glazbenika Dine Dvornika. “Njegovo društvo ga je ispratilo uz pjesmu i ples. Kako je živio, tako je ispraćen”“, objašnjava Ožvald.
“Bilo je slučajeva kad su ljudi htjeli držati urnu doma. Kod nas je to zakonom regulirano. Bilo je i onih koji su htjeli pepeo pokojni rasipati na mjestu gdje je često lovio ribu. I to je određeno gdje se može, do kamo se mora isploviti, kako obilježiti. Normalno da ne možemo udovoljiti svim zahtjevima nasljednika”, prisjeća se neobičnih zahtjeva klijenata Ivan Periša iz Posmrtne pripomoći. Umiremo kao što se i rađamo – jednaki, napominje, no ipak dodaje da su pogrebi izuzetno važan događaj i posao. Svaka se osoba jednom rađa i jednom umire. Sve mora biti odrađeno besprijekorno, jer popravka i ponavljanja nema. piše
