Svaki dan započinjali su i završavali pjesmom, sad znam što je ljubav. Iako smo svakodnevno uglavnom svjedoci onih manje lijepih priča, ponekad nam život priušti epizode po kojima bi se mogla snimiti barem jedna dobra edukativna emisija. Ova je o ljubavi, koja nas može mnogočemu naučiti.
Gluho je doba noći, surfam netom, pregledavam službene račune, odgovaram na mailove koji vrište: “I mi smo još tu!” i, kao “šećer na kraju” još jednog dana kojemu se ne daju izbrojati radni sati, otvorim Facebook. Prijateljica je komentirala nečiju objavu. Zainteresiram se, kliknem i rastopim se od dragosti…
Vidim fotografiju para u trećoj dobi kako zajedno leže u krevetu pod dekicom pogleda djece ulovljene s rukama u pekmezu. A uz tu fotografiju dirljiv tekst Dubravke Jocić: “On je 26. listopada napunio 100 godina, ona 16. prosinca 92. U braku su 72 godine. To je mnogo više nego što ja imam života. Njihovo svako jutro počinjalo je pjesmom, a svako veče završavalo se pjesmom. Kada njen suprug ima bolove, ona ga drži za ruku i moli se. Kada sam se prije neki dan vratila iz šetnje zatekla sam ih u jednom krevetu kako zajedno pjevaju i smiju se… Ne moram vam reći kako je izgledala ta scena. Sada je gospodin Gerhard u jako lošem zdravstvenom stanju i jedino što je danas uspio reći svojoj supruzi je: ‘Margareta, oprosti, ne mogu više da ti pjevam.’ Pišem vam ovo i suze mi teku jer imam tu privilegiju da svaki dan učim što je LJUBAV!”
Ne mogu odoljeti, pošaljem joj poruku i tako krene naš razgovor o paru na fotografiji.
Dubravka je 51-godišnjakinja iz Bečeja, nedaleko Novog Sada. Majka je dvoje odrasle djece, 26-godišnje Jasmine i godinu dana starijeg Marka. Poput mnogih žena naših krajeva, i ona je na dobronamjerni savjet svoje kume posao potražila daleko od svog doma i zemlje. Snašla se u Njemačkoj gdje je sa Srednjom kemijskom školom uspjela pronaći posao njegovateljice. U godinu dana, koliko je tamo, promijenila je četiri obitelji. U posljednjoj, u kojoj je i trenutno, snimila je fotografiju koju sam vam spomenula. Nastala je pred kraj 2016. godine, u vrijeme kada je Gerharda i Margeretu, par na fotografiji, još koliko-toliko služilo zdravlje.
Više od tisuću lajkova Dubravki poznatih i nepoznatih ljudi prikupila je ta fotografija u nekoliko sati otkako je objavljena na Facebooku.
– Početkom prosinca počela sam njegovati jedan za mene nesvakidašnji bračni par. Prije svega jer nikada nisam imala priliku upoznati osobe u toj starosnoj dobi, gospodina od 100 i gospođu od 92 godine. Upravo su se vratili iz bolnice vrlo lošeg zdravstvenog stanja. Oboje su veći dio dana bili vezani za postelju. Obavljajući svoje svakodnevne obaveze promatrala sam kako pričaju u bračnom krevetu držeći se za ruke… s koliko ljubavi je ona njemu svako veče čitala, a on njoj pjevao. – kaže Dubravka koja je njihovom fotografijom poželjela ispričati priču o pravoj ljubavi.
I onda se ukazala prigoda
– Svakako sam imala namjeru podijeliti priču o njima s mojim Fejs prijateljima, no onda je Ana Bučević (motivacijski govornik, op.a.) krajem prosinca objavila da poklanja knjigu. Uvjet je bio da svatko tko želi sudjelovati napiše svoju ljubavnu priču. Ja sam odlučila ispričati priču o ovom divnom paru.
Duge 72 godine u braku Gerhard je pjevao svojoj Margareti..
Ali, na žalost, svaka priča ima kraj, pa tako i ova, kaže mi Dubravka: Gospodin Gerhard je na prvi dan ove godine preminuo od starosti, više nego od bolesti, i “otišao pjevati” anđelima.
– Margareta je vrlo teško primila njegov odlazak. Svaki dan u večernjim satima, dok sjedimo u dnevnom boravku, rodi se po neka pričica iz njihova zajedničkog života. I svaki put se, naravno, završi suzama. Teško je ne spomenuti ga jer je kuća prepuna malih remek djela koji podsjećaju na njega. Margareti nedostaju dugi razgovori koje su vodili. Nedostaje joj i njegov smijeh, šale, i netko koga će čvrsto držati za ruku kada krene na počinak. Znate, Gerhard je bio dobar, veseo, talentiran i iznad svega strpljiv čovjek za razliku od gospođe Margarete, koja je pomalo “teška”. Ali on je uvijek uspijevao svojim šarmom i veselom naravi nasmijati je, oraspoložiti i probuditi svu onu dobrotu koju ona ima u sebi. – priča mi Dubravka.
Posebno zanimljivo mi je da je ovaj stogodišnjak do zadnjeg dana pjevao svojoj ženi.
– Obožavao je pjevati svojoj ženi. Izgledalo je kao da se prvi puta vide i da treba osvojiti njeno srce, a ona se samo smješkala i treptala. Bio je pravi užitak promatrati ih…
Iako ih je poznavala tek nekoliko tjedana, Dubravka je svakim danom od Gerharda i Margarete učila pravim životnim vrijednostima. Onima koje ne pišu u knjigama, nego se uče od dobrih ljudi…
Po čemu ću ih pamtiti
Po tome što su razbili dosta mojih predrasuda o životu, a jedna je sasvim sigurno ta da se u svakoj životnoj dobi može živjeti dobro, kvalitetno i sretno. I da svaka dob ima svoje čari. Zapamtit ću i da su godine velika privilegija ako se fokusirate na sve lijepo što donose i uživate u njima. Da se ne opterećujemo i ne žalimo za slabljenjem nekih životnih funkcija, jer je to potpuno normalno…
Iako bi i sama zbog svojih godina i iskustava mogla dijeliti savjeta mlađima od sebe, Dubravka ne skriva kako ju je susret s ovim ljudima u mnogočemu oplemenio i mnogo toga naučio.
Ovo su samo neka od njezinih učenja:
1. nikada ne treba žuriti
2. sve što radite, radite polako i s puno ljubavi
3. nikada nemojte počinjati više poslova, jer se tada ni jednom u potpunosti ne možete posvetiti
4. njegujte svoje talente barem kao hobi
5. uživajte u svakom satu, u svakom danu svog života
Svjedočiti jednoj takvoj vezi, ljubavi koja je trajala duge 72 godine braka, ne možeš, a da ne pokušaš doznati tajnu njihova uspjeha…
– Istina. Pa kada se priča o ljubavi mnogi misle da je to odnos dvoje ljudi, ljubav između momka i djevojke, roditelja i djece ili muža i žene… Što i jest, ali zaboravljaju da je ljubav KAD VOLITE SEBE i sve oko vas. Pa tu je i ljubav prema životinjama, pjesmi, plesu, sportu… Da upravo ona pomjera granice i nemoguće čini mogućim, slabe čini jakim, neuspjeh pretvara u uspjeh, nesretne čini sretnima.. Ljubav je i zraka sunca, i cvrkut ptica, i žuborenje potoka, i dječji smijeh… Pomalo nesiguran i trapav hod djeteta koje samo što nije prohodalo, zagrljaj, podrška, lijepa riječ, davanje i razumijevanje… Ljubav je iskren i širok osmjeh koji može svakom popraviti raspoloženje… Iz ljubavi nastaje sve dobro u životu i zato je treba njegovati, hraniti, dijeliti. LJUBAV JE NAJVAŽNIJA STVAR U ŽIVOTU! – kaže Dubravka.
Dubravka kaže kako je neizmjerno sretna što je imala privilegiju svaki dan učiti što je ljubav.
Kakva su to vremena došla
Pod dojmom priče prijatelja koji mi je nedavno govorio kako u Osijeku više nema s kime popiti kavu jer se naša generacija masovno seli iz zemlje, pitam i gospođu Dubravku kako se odlučila baviti ovim teškim poslom i to još daleko od svog doma, baš kako to čini sve više ljudi.
– Ovaj posao je u neku ruku ostvarenje moje davne želje. Uvijek sam željela jednog dana, kada ću moći, otići raditi u inozemstvo i to se dogodilo baš u trenutku kada sam ne razmišljajući mogla dati otkaz na dotadašnjem poslu. Krenula sam u novu avanturu zajedno s mojom kćeri koja je par mjeseci prije toga uspješno uz noćni rad i u roku završila master studij… Za taj posao sam se odlučila prvenstveno iz financijskih razloga, ali sam ga ujedno doživljavala kao avanturu, novo iskustvo, mogućnost da upoznam druge kulture i mentalitete. Željela sam i otkriti gdje su mi granice. I, na moju sreću, otkrila sam da ih nemam ni u jednom segmentu života i shvatila da za mene ne postoji nemoguće.
Ipak, priroda ovog posla donosi i neke ne baš lake trenutke, pitam je.
– Prednosti ovog posla su što upoznajete nove ljude, njihove običaje, svakim novim poznanstvom otvaraju se vrata novim mogućnostima. Druga strana, manje čarobna, je što ste cijeli dan u kući dok obavljate kućanske poslove za obitelj kojoj pomažete. Meni je to malo teško jer obožavam prirodu, duge šetnje, druženje, sport. No jasno mi je da, dokle god sam tu, živim zapravo tuđi život, život osobe koju njegujem. I fizički je to težak posao, ali mnoge žene odustaju i vraćaju se kućama jer ga ne mogu podnijeti psihički. Hoće li vam posao biti dobar i vrijedan novca koji za njega dobivate u mnogome ovisi o tome u kakvu ćete obitelj doći. Znate, i u Njemačkoj, ma zapravo, gdje god otišli, postoje ljudi koji vam postavljaju uvjete i ograničenja (ne dozvoljavaju vam da se tuširate svaki dan, štede na hrani i ponižavaju vas…).
Iako se sama nikada nije našla u takvoj situaciji, Dubravka kaže kako ne treba pristajati na takve uvjete, već bi, jednostavno, trebalo potražiti drugu obitelj.
– Nikada ne treba pristajati na manje od onoga što očekujete i što sami pružate. Postoje dvije vrste njegovateljica, one koje rade ono što se od njih traži, za plaću, bez emocija, bez želje da unesu sebe u taj posao, i mi koji radimo taj posao iz srca i unosimo u njega sve emocije i pružamo tim osobama ono što je njima možda i potrebnije od svega ostalog, a to su pažnja i ljubav. Za njih je to najveća sreća, ali ne i za nas. Naime, najčešće su to vrlo stare osobe, a njihov “odlazak” tada doživljavate kao osobni gubitak. A to boli, znate i sami…
No, to nije najveće razočarenje s kojim se ova žena susrela u životu na privremenom radu. Više od rastanka od osoba koje zavoliš, za nju je spoznaja da sve više ljudi čini upravo ono što ona radi, ali ne iz avanturizma kakav je nju doveo u Njemačku, već iz potrebe da prežive.
Više ne odlaze, sada bježe
– Mnogo žena napušta svoje obitelji. Neke imaju malu djecu, a svejedno odlaze na rad u inozemstvo, kako se ranije govorilo – “trbuhom za kruhom#. Nadala sam se da se to vrijeme nikada neće vratiti, a ono ne da se vratilo, nego sada ljudi umjesto da odlaze, doslovce bježe. Na tom mom putu upoznala sam mnogo žena iz Srbije, Bosne, ali i iz Hrvatske što samo govori da socijalne prilike u našim krajevima nisu nimalo lijepe. Njemačka, koja je u našim krajevima uvijek glasila za “obećanu zemlju”, može prihvati sve nas koji želimo raditi. Mnogi misle da su to prazne priče, međutim istina je da, na sreću ili na žalost, u Njemačkoj ima posla. Kada ljudi jednom shvate da ne moraju trpjeti poniženja i omalovažavanja u našim firmama gdje se radi i po 12 sati s pauzom od 20 do 30 minuta, gdje ih šefovi nazivaju budala jer znaju da su ljudi zbog cijena režija, hrane i drugih životnih troškova primorani raditi za mizerne plaće, naše će zemlje imati problem masovnog iseljavanja. A bojim se da će tada biti prekasno…
Protekla godina ni za Dubravku nije bila lagana. Naime, iako je napokon bolje plaćena za posao kojim se bavi, u 12 mjeseci kod kuće je bila svega tri mjeseca.
– Želim više vremena provoditi sa svojom djecom i prijateljima, putovati i uživati. Eto to mi je želja. – zaključuje na kraju.
A s obzirom na to da i sama kaže kako je naučila da za nju ne postoji nemoguće, sigurni smo da će joj se i to ostvariti. piše
